Emet na hebrejskome znači istina, a istina bez prvog slova premeće se u met, odnosno smrt. Bez istine smo mrtvi, a mrtvi govore samo istinu, budući da je ona sve što duša sa sobom može ponijeti u onostrano.

Slikaricu Luciju koja slika anđele posjećuju njezini mrtvi koji je odvlače u prošlost kako bi istinom popunila mračne predjele zaboravljenog. Ima u toj istini ubojstva, samoubojstva, ali i tragične, prerane i naprasne smrti. U jezovitome ozračju obiteljske kuće mrtvi govore ono što se za života nisu usuđivali govoriti. Konačno se svi razgolićuju i stvari post mortem, sjedaju na svoje mjesto, budući da Istina poput zapisa u genima neprestano lebdi oko nas poput nerazgovjetnog šapta, a traume koje smo potisnuli um gnječe daleko od stanja u kojem smo ih racionalizirali...

Već letimičan pogled na sadržaj drame Ivane Šojat - koja se kao druga ovosezonska premijer sprema u HNK (premijera je 10. studenoga) u režiji Same Streleca, nagovještava vrlo mučnu temu. Jedan od glavnih likova je Ona, a utjelovit će ju Matea Grabić Ćaćić, dok dvije uloge - Franje i Marijana igra Antonio Jakupčević.

Kako je raditi na tako dubokom, mračnom tekstu? Oslobađa li ili zarobljuje?
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Prikazati i razotkriti obiteljsko zlostavljanje nikada nije laka ni ugodna tema, ali je svakako ona o kojoj naše društvo treba razgovarati, a ne okretati glavu od nje jer se u "našem dvorištu tako nešto nikada ne bi moglo dogoditi". Ovo je bitna tema i za našu mladež koja je više nego ikada izložena raznim vrstama psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Ovo su generacije koje su svakodnevno izložene raznoraznim diskutabilnim sadržajima putem medija tako da im sam pojam zlostavljanja sigurno nije stran, ali pomicati granice njihove svijesti, koliko je bitno ne šutjeti o tome, skrivati, potiskivati, odgajati ih da ne budu generacije kojih se ne tiče život oko njih i problemi društva u kojem odrastaju, nego ih poticati da budu ona zdrava i promišljena kritična masa koja se ne boji donijeti nužne promjene našem društvu je jako bitno. Okrenula sam se mladima jer je ovo prije svega priča jedne zlostavljane djevojčice koja nam nudi uvid u sve ono što se događalo u njenoj glavi tokom dana, hoću reći u trenucima prividno normalne svakodnevice jedne prosječne obitelji, u njenim snovima, u njenim pokušajima socijalizacije i realizacije u onome što je odabrala kao svoj poziv, tj. zanimanje. Ovo je priča svakoga od nas, jer je priča o čovjeku, o životu jedne osobe koja se bori živjeti svoj život unatoč velikoj tajni koju nosi sa sobom. U umjetničkom smislu ovo je prekrasan glumački izazov i inspirativan glumački zadatak i svakako donosi oslobođenje.
JAKUPČEVIĆ: Tema Emeta stvarno jest mučna. Ali proces nije bio mučan niti mračan, već ispunjen kreativom i dobrom energijom. Svakako je tekst o kojem je nužno promišljati, i baš zato nas niti u jednom trenutku nije zarobio, nego svakom novom probom otvarao nove mogućnosti. Zanimljivo je kako nekad rad na prpošnim komedijama zna biti više opterećujuć nego rad na ovakvom mučnom trileru. Stvar je u vlastitom stavu i atmosferi unutar ansambla, u ovom slučaju smo svi ušli u projekt bez fige u džepu i bez predrasuda. Naravno da nikada nije lako baviti se temom zlostavljanja, ali njome se treba baviti i ukazivati kako je ono sveprisutno, a opet se često prešućuje iz ovih ili onih razloga, najčešće pogrešnih. Jer zlostavljanje u bilo kojem obliku i bilo kojoj mjeri ne treba tolerirati.

Ovakve vas teme sigurno uvuku u neka stanja iz kojih se teško poslije izbaciti. Kako se "oslobađate"?
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Glumci se baveći se određenom temom bave istraživanjem određene palete emocija, a ne stanja, koju tema i radni zadaci donose. U tom smislu je glumački poziv ponekad izrazito težak jer najčešće iziskuje veliku količinu koncentracije, discipline, iskrenosti i razotkrivanja najintimnijih emocija i osjećaja pred drugima, svojim kolegama i naposljetku publikom. Mislim da nam je u tom smisluj potrebniji kvalitetan odmor, a ne čišćenje.
JAKUPČEVIĆ: Zapravo u mom slučaju uopće nije tako. Svakom tekstu, o kojoj god temi progovarao, pristupam potpuno posvećeno, ali sa zdravom dozom distance. Jer danas ću morati igrati mučnu dramu, a sutra komediju, tako da, koliko god se na sceni „uživio“ u trenutak da bih ga iskreno proživio, tj. odglumio, uvijek sam svjestan da je to samo gluma. Mislim da uvijek treba znati razliku između scenskog i stvarnog života.

Mateja je u ovu ulogu doslovce uletjela iz jedne prpošne komedije?
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Mislite na vinkovačku komediju "Boeing-Boeing". Da, to sam posljednje radila, ali između se našao spomenuti ljetni odmor, pa sam svježa i odmorna mogla ući u ovaj potpuno drugačiji projekt i radni proces.

Autorica Ivana Šojat radna vam je kolegica. Nije baš uobičajen slučaj? Je li trema pojačana? Je li dolazila na probe? Pomaže li njena pristutnost, razgovarate li s njom o drami?
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Ivana nam je naravno bila na raspolaganju za sve što smo od nje htjeli doznati,ali što je još bitnije Ivana nam je dala odriješene ruke da ono što smo iščitali u njenom romanu ispričamo onako kako mi to najbolje znamo, kazališnim jezikom koji ipak ima svoje zakonitosti, ali i mogućnosti razvijanja pisane riječi i situacija u sasvim nove sfere.
JAKUPČEVIĆ: To što nam je autorica i radna kolegica je bio upravo razlog zbog kojeg je trema nestala. Ivana dobro poznaje ansambl i pristupila nam je s povjerenjem i otvorenošću koja je bila ključna da opušteni uđemo u projekt i gradimo ga neopterećeni bilo kakvim vrstama ograničenja. Imali smo nekoliko izuzetno korisnih i sadržajnih razgovora s njom, pristizala je na probe kad je stigla i zapravo nam je dala početni vjetar u leđa. Upravo zbog njezine otvorenosti ohrabrili smo se graditi vlastitu poetiku predstave, vjerno se držeći literarnog predloška. Meni osobno je najviše pomogla upravo time što nam je ustupila pravo da likove koje je ona stvorila učinimo svojima, dajući savjete, ali prihvaćajući našu viziju istih.

Redatelj Samo Strelec nije nepoznat hrvatskoj kazališnoj publici, ali u Osijeku prvi puta radi. Kakve je vjetrove donio u Osijek iz Slovenije?
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Samo Strelec je Osijeku donio jednu glumačku predstavu, sretne i ispunjene glumce koji će iz odluke i užitka izaći pred publiku i u tome smislu je i kazalištu i Osijeku donio najviše što je mogao. Samo je redatelj koji voli i poštuje sve svoje kolege, koji dolazi spreman na probe i koji kada radi živi za svoj projekt i u potpunosti se predaje.
JAKUPČEVIĆ: Neki redatelji donesu orkan, neki buru, a Samo je donio ugodni lagani povjetarac kojim nas je cijelo vrijeme vodio. Drugim riječima, mirno i bez nepotrebnih tenzija, u ugodnoj i kreativnoj radnoj atmosferi surađivali smo u procesu gdje su se prvo isticale dobre stvari i vrline, ali se nije bježalo od kritika. Moram ga pohvaliti što je imao strpljenja i volje iscrpno raditi sa svim glumcima, od najvećih pa do najmanjih uloga, ne zapostavljajući nikoga. A sve to s obzirom i poštovanjem prema svakome ponaosob.

Intendant Šnajder rekao je da je njegova vizija Emeta - senzibilna.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Glavna junakinja je Lucija. Lucija je prije svega fajterica i to sa specifičnim pogledom na svijet u kojeg je utkano toliko humora, ponekad sarkazma, brutalne iskrenosti, ali i hrabrosti da tim jezikom govori i o sebi. To mi je kod nje najljepše. Ona je lice koje posjeduje ekstrapercepciju, ultra osjetila. Tajnu veću od nje same oslikat će do detalja, a vjerujem da će vam neke od tih slika zauvijek ostati u srcu.

JAKUPČEVIĆ: Zapravo, glavna junakinja ima ime, ali unatoč tome, svaki lik iz svakog književnog djela može biti svatko od nas, mislim da to nije rezervirano ekskluzivno za ovu priču. Junakinja naše priče je, nažalost, doživjela groznu situaciju vezanu uz nasilje u obitelji, a prihvaćanje i shvaćanje naših postupaka te pomirba s duhovima naše prošlosti može biti prilično težak proces, kao što je i njoj. Nadam se da će predstava izazvati gomilu emocija, od radosti, tuge, pa sve do straha i gnušanja, te da će publika prihvatiti sirovost i surovost ovog djela.