Magazin
ALEN SUĆESKA:

SDP je već 2000. godine prestao biti stranka radnika i egalitarnih socijalnih politika
Objavljeno 3. studenog, 2018.

Uspjeh "trećeg puta" ovisi o sposobnosti njihovih aktera da nadiđu vlastita političko-ideološka ograničenja zbog kojih najčešće propadaju. Primjerice, takve će stranke gotovo uvijek svoj imidž temeljiti na narativu antikorupcije, budući da je to za većinu građana, zbog brojnih i kontinuiranih korupcijskih afera na našoj političkoj sceni, glavno obilježje prema kojemu će prepoznati antiestablišmentsku politiku - kaže filozof Alen Sućeska te dodaje:

ODUMIRANJE SDP-a

- Tome će se onda ponekad dodati sljedeće agende: poštivanje građanskih prava kao znak povratka "pravim" civilizacijskim vrijednostima Zapada, nasuprot porastu konzervativnih vrijednosti i pokreta u našem društvu zadnjih godina; ili učinkovitiji, tj. smanjen birokratski aparat kao znak podrške sitnom poduzetniku u njegovoj borbi protiv državnih nameta i iracionalnih regulativa. Ponekad će trećeputaške stranke kombinirati te dvije agende, što se može vidjeti, primjerice, i u Mostu, i u stranci Pametno.

Kome se takve stranke zapravo obraćaju?

- Adresat obiju tih agendi u principu je srednja klasa, što znači da najveći dio glasačkog tijela koje ne izlazi na izbore - a to su radnici i seljaci - nemaju posebnog razloga prekinuti svoje nepovjerenje u politički sustav. Da bi bilo koja stranka bila uspješna i na tom polju, preduvjet je da biračkom tijelu ponudi detaljno razrađenu, sustavnu socijalnu politiku usmjerenu ne samo na radne prilike i uvjete onih najniže na socijalnoj ljestvici, nego i na socijalnu državu kao sigurnosnu mrežu za sve one koji nemaju prilike od posla živjeti dostojnim životom, ili uopće ikakav posao naći - a to znači obnova sustava zdravstvene i socijalne skrbi, potpuno državno financiran obrazovni sustav te mirovinski sustav od kojega ljudi mogu normalno živjeti, itd. Naprotiv, ono što vidimo ne samo kod "mainstream" stranaka, HDZ-a i SDP-a, nego i kod Mosta i sličnih, upravo je distanciranje od takvih socijalnih politika. Politike štednje danas su popularne među svim većim hrvatskim strankama, a one najčešće štede upravo na tim ostacima socijalne države kojih je u Hrvatskoj sve manje, čega su primjer i nedavno predložena mirovinska reforma i sve reforme zdravstvenog sustava koje postupno sve više troškova prebacuju s države na pacijenta.

S tim u vezi - postoji li u RH uopće antiestablišmentska politička scena, ali i scena efikasnog civilnog društva? Usto, gdje je nestala socijaldemokracija, pa i ljevica u RH? Vidimo da rejting SDP-a konstantno pada...

- Što se stranaka tiče, takva scena postoji, ali u tragovima. Politički je zaživjela tek ulaskom koalicije predvođene strankom "Zagreb je naš!", u Gradsku skupštinu Grada Zagreba, a ulazak takve koalicije u Sabor tek trebamo doživjeti. Ipak, "Zagreb je naš!" vrlo je dobar primjer toga kako program utemeljen na socijalnoj politici može donijeti jako dobre rezultate, čak i za sasvim "nove" igrače na stranačkoj sceni, jer da su svoj program temeljili samo na antikorupciji ta nova ljevica Zagreba sigurno ne bi osvojila 7.64 % glasova.S civilnim društvom stanje je nešto drugačije. Naime, za vrijeme vlade Tomislava Karamarka, Zlatko Hasanbegović uspješno je ugušio dobar dio ljevičarskih udruga i medija time što je, između ostaloga, jednostavno odbio koristiti fondove Europske unije namijenjene za nezavisne medije koje je Ministarstvo kulture RH do tada tradicionalno koristilo i koje je dijelom (ali ne u potpunosti) išlo lijevim medijima i udrugama. Ako tome još pridodamo čistku HRT-a iz tog razdoblja, koji je danas zahvaljujući tome ideološki desniji od samog HDZ-a, kao i početak sve većeg podupiranja pokreta desnice, što neslužbeno, što službeno, može se reći da je upravo ta vlada najzaslužnija za to da danas civilnim društvom dominiraju udruge i pokreti desnice, poput "U ime obitelji", "Vigilare" i slični, kao i za to da je tolerancija ultrakonzervativnih ideja, i to od samog državnog aparata i predstavnika državnog vrha, izraženija nego ikad prije u zadnja dva desetljeća.Odumiranje SDP-a kao stranke samo je donekle vezano uz te događaje, a mnogo više za nesposobnost vodstva SDP-a da predstavlja upravo one politike na hrvatskoj političkoj sceni koje smo opisali na početku intervjua, a prema kojima je dobio ime - socijaldemokraciju! Za to nije kriv samo Bernardić čija je politička nekompetentnost vrlo očita, nego i Milanović, pa, ako ćemo biti "fer", i sam Račan.Naime, SDP je već tada, osvojivši vlast 2000., prestao biti stranka radnika i egalitarnih socijalnih politika, a sve se više pretvarao u stranku centra, zajedno s HDZ-om. Danas je jedina razlika između SDP-a i HDZ-a ta da SDP na političkom spektru pripada lijevom centru, a HDZ desnom centru, što je slučaj s većinom tradicionalno socijaldemokratskih stranki u Europi, koje onda u Njemačkoj, Francuskoj i drugdje proživljavaju jednako "šokantne" gubitke birača kao i SDP kod nas. I umjesto da SDP nauči na pogreškama, pa za svoje vodstvo odabere nekoga poput Karoline Leaković koja je stranku mogla pokušati odvesti u tom smjeru, ta se stranka sve više okreće od svog starog biračkog tijela - radnika i niže klase - i uzmiče pred pobjedama desnice.

Ukupno uzevši, kakvo nam je političko predstavništvo, odnosno parlamentarna demokracija, je li sustav dobar ovakav kakav jest, ili bi ga trebalo mijenjati, i kako, u kojem smjeru?

- Događaji kojima svjedočimo posljednjih godina ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostatku Europe, dobrim su dijelom upravo posljedica parlamentarne demokracije. Naime, rastuće nepovjerenje nacionalnih biračkih tijela spram političkog sustava proizlazi iz spoznaje sve većeg broja ljudi da razlike između dominantnih stranaka, posebice kada su u pitanju ekonomske politike, praktički nema. U takvoj situaciji neki će izlaz tražiti u strankama "trećeg puta", što je novostvoreni politički prostor u kojem se sve češće u Europi pojavljuju stranke krajnje desnice, a neki, tj. oni koji izlaza ne vide, u emigraciji, bar kad su u pitanju zemlje europske periferije poput Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Grčke itd.Izlaz iz toga može biti jedino demokratizacija političkih sustava u obliku mnogo veće i mnogo češće participacije građana u političkim odlukama. No, opet, postojeći politički establišment ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi, takve krize političkog sustava (kao i ekonomske krize) rješava upravo suprotnim načinom, naime, sve većim ograničavanjem demokracije - primjer toga jest Europska komisija, sam upravljački vrh EU-a, koji je u potpunosti nedemokratično tijelo, jer s biračima EU nema nikakve veze. Takva se promjena, prema tome, ne može smatrati izglednom ni u jednom dijelu Europe u trenutačnim okolnostima.

DESNI, A NE LIJEVI

Svako društvo, pa tako i hrvatsko, u određenom smislu određuju i mediji. Kakvi su oni, mediji, u RH, koliko su ljevičarski mainstream, a koliko desničarski, izvan mainstreama, ako se tako može govoriti?

- Govorimo li isključivo o omjerima "desnih" i "lijevih" medija, danas u Hrvatskoj definitivno su dominantniji desni. Razlog nije samo spomenuta hajka Zlatka Hasanbegovića na lijeve medije, nego i činjenica da sadašnje Ministarstvo kulture RH nastavlja s istom politikom, samo donekle suptilnije.Tako se među udrugama koje financira Ministarstvo kulture mogu naći "istraživački" projekti kojima je cilj negiranje ustaških zločina i pretvaranje Jasenovca u običan "radni logor", kao i mediji poput "Glasa koncila" koji će se baviti istim tipom desničarskog povijesnog revizionizma i nacionalističkog huškanja. Kada tome pridodate činjenicu da ideološki trenutačno i HRT pripada među takve medije (što su gledatelji primijetili te je gledanost HRT-a pala), o odnosu "lijevih" i "desnih" medija ne može se niti govoriti. Dapače, "desni" mediji sve više preuzimaju javni prostor, a zahvaljujući općenitoj toleranciji pravne države spram ultradesničarskih ispada ne samo u medijima, nego i u široj javnosti, nema naznake da će se to zaustaviti.(D.J.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana