Mogli bismo se i mi zapitati, baš kao i Ivan Lovrenović, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić, koji eto i pedeset godina nakon smrti, "kao ni jedna druga ličnost iz franjevačke crkvene i uopće hrvatske nacionalne povijesti Dvadesetoga stoljeća u Bosni i Hercegovini, i dalje je živ i djelatan - kao znak, kao etički i politički izazov. Njegovo mišljenje i zaključivanje, njegovo životno djelovanje i način nošenja s kušnjama u strašnim vremenima, i danas su predmetom dijametralno razmaknutih tumačenja kojima je na jednome polu omraza, na drugome idolatrija oboje potpuno promašeno s obzirom na nesvodljivu kompleksnost i snažni individualitet ovoga kotorskog fratra".

Ovdje autor (str. 87), Ivan Lovrenović, u prvome redu, misli na sve one pokušaje diskvalifikacije i difamacije u kojima su podjednako zdušno sudjelovali i biskupi Želimir Puljić i Ratko Perić, kao i neki suvremeni hrvatski povjesničari, a na koje su, u svojim nedavno objelodanjenim tekstovima, odgovorili fra Ignacije Gavran i fra Velimir Blažević. Stoga uistinu moramo biti zahvalni izdavačima ove knjige - "Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologijama" - Franjevačkom samostanu sv. Luke iz Jajca, i izdavačkim kućama Synopsis d.o.o. iz Sarajeva i Zagreba, koji su u povodu 50. obljetnice smrti fra Joze Markušića, jednog "od najznačajnijih franjevaca u cjelokupnoj povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrne", objelodanili ovo djelo, knjigu koja na najbolji mogući način, u velikoj mjeri, prezentira teško uhvatljivu osobnost ovog iznimnog bosanskog/kotorskog fratra.A da bi čitatelji lakše shvatili tu "teško uhvatljivu osobnost", uvelike će im pomoći uvodni tekstovi fra Drage Bojića, Joze Džambe i Ivana Lovrenovića. Tako fra D. Bojić analizira okružnice, pisma i božićne i uskrsne poslanice fra J. Markušića iz vremena kad je bio drugi i treći put provincijal Bosne Srebrene (1949.-1955.). Vjerojatno najzanimljiviji tekst u ovoj knjizi je tekst J. Džamba - Kroničar "kamenog doba", Bilješke o "Ratnim zabilješkama" (1941.-1945.) fra Josipa Markušića. Tijekom Drugog svjetskog rata, koji je fra J. Markušić proveo u Franjevačkom samostanu u Jajcu, on je marno zapisivao sva svoja "zapažanja o nesigurnosti života, strahu i stradanjima, bježanju od opasnosti, ljudskoj mimikriji i snalaženju u nevolji" (str. 39). Kao što je opće poznato, Drugo zasjedanja AVNOJ-a održano je krajem studenoga 1943. godine upravo u tom malom bosanskom gradiću, pa i ne samo taj, jedan od najznačajnijih političkih događaja u povijesti južnoslavenskih naroda, nego i sve ono što se tih dana, mjeseci događalo u Jajcu. Partizani su (u svojim "ratnim zabilješkama" fra J. Markušić partizane jedno vrijeme zove "strančari", što je kovanica prema etimologiji riječi, fran. partisan, tal. partigiano = pripadnik neke stranke) u Jajce ulazili pet, a izlazili četiri puta. Za sve naše povijesti posebice je važan onaj ulazak 17. kolovoza 1943. godine, kada je dan poslije u taj gradić ušao i Vrhovni štab. Taj put oni su u Jajcu ostali punih pet mjeseci. Napustili su ga tek početkom siječnja 1944. godine. Fra J. Markušić neposredni je i svjedok i sudionik svih tih zbivanja. Naime, svih tih dana Franjevački samostan je prostor u koji ulaze svi, od Josipa Broza Tita, Aleksandra Rankovića, Vlatka Velebita, kipara A. Augustinčića, glumaca Vjeke Afrića, Joze Rutića, drugih umjetnika, slikara, fotografa…Malo je reći da je fra J. Markušić impresioniran njihovim pristojnim ponašanjem, vojnim djelovanjem, "jedan je njemački Oberleutnant govorio u Jajcu da su bosanski partizani najhrabrija i najopasnija vojska na svijetu. Evo ih u noći tu odmah preko vode, a ne možeš im ništa; sutra ih već nema, i da bi volio ići na istočni front, nego li ovdje ostati" (str.126), političkom mudrošću "što je vijećano tamo i što je zaključeno, to je već poznato.Mi smo pak pri svemu tome gledali opći zanos i oduševljenje, kao da se upravo rat završava i oslobađa zemlja. Nije bilo bez svake opasnosti od noćnog napada, već prema onom bombardiranju od jesenas; ali meni se činilo da bi avijone borci svojim očima iz visine na zemlju skidali i trgali golim rukama. Što bi sve bilo, teško je dokazivati kad nije bilo ničeg, ipak znam jer sam gledao, da onda ni strah ni smrt kod drugova boraca nisu ništa značili. I očevidno je da je takim borcima, skroz obrađenim za hrabrost i svrhu borbe, teško bilo izlaziti na kraj…"(str. 128) ili "šta je za cijelo vrijeme, gledano u Jajcu, od 1941. do 1945. bilo ratne slobode i urednosti, najviše je toga bilo za vrijeme boravka Vrhovnog Štaba među nama, od 17. WWW. Do 8.I. 1944. U samostan su svaki dan zalazili viši rukovodioci, te prosvjetne i umjetničke skupine na razgovor, vazda prijateljski. Rasporezima, kao ni stambenim zahtjevima nismo bili terećeni, ili veoma neznatno, i za prije potrebe. Ali bolnicama smo davali od sebe šta smo mogli i koliko smo mogli. Rukovodioci su dolazili čestitati Božić, ili su ga čestitali pismeno. Cijeloga rata katoličko svećenstvo nesmetano je vršilo duhovnu pastvu (…) - najspokojnije u partizanskim krajevima, naime u krajevima koji su bili pod vlašću partizana. (…) Partizanski majstori, naročito oni Vrhovnog Štaba, popravljali su nam radioaparate, kadgod je trebalo" (str. 132). Upravo sve te ratne nevolje, zlo i patnja koji su se u tom "kamenom dobu" nepogrešivo i svakodnevno događali samo su dodatno učvrstili sva ona predratna socijalno-politička uvjerenja fra J. Markušića, koja je moguće lakonski sažeti u onu Schillerovu: "Budite zagrljeni, o milijoni" (str. 136), jer uistinu, u tim (ne)vremenima, trebalo je imati i građanske i svake druge hrabrosti, pa djelom svjedočiti o postojanju onih "drugih"/Srba, muslimana, Židova, različitih od nas, kojima je u tim vremenima potrebna naša zaštita, naše razumijevanje, jer "jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost. Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo hrvatski i katolički, a sa svim ostalima u najljepšim odnosima i stvarno bratski" (str. 136). Naravno, da ovi stavovi fra J. Markušića, posebice u onim postratnim vremenima, kada je pobjednik, nažalost, uvelike reterirao od mnogih svojih "ratnih stavova", "pristojnog ponašanja", kada se krvava pobjeda pretvorila u puku, ne manje krvavu diktaturu, kada se iznimna pristojnost supstituirala nekritičkim obožavanjem vođe/maršala/JBT, nisu mogli proći samo tako, pa stoga i nije nimalo čudno što će postojati različite i suprotstavljene percepcije njegova djelovanja i u Katoličkoj Crkvi i u javnosti, uopće. Upravo o tim "različitim percepcijama", u ovoj knjizi, piše I. Lovrenović u tekstu "Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić!?" I poslije čitanja ovih uvodnih tekstova, kao i tekstova samoga fra J. Markušića, moram se složiti s konstatacijom I. Lovrenovića da i "pedeset godina nakon smrti (…), Markušić je i dalje djelatan kao znak i izazov, a dodajem - i kao enigma", jer je "mnogošto o Markušićevu položaju u Crkvi, među fratrima i narodom u godinama ‘narodne demokracije‘ nam je skriveno, nepoznato i nedokučivo, njegova je pojava danas okružena nepouzdanim sjećanjima i teško provjerljivim podacima, obavijena dvjema koprenama. Jednom ga zatire tradicija opisanog sablažnjavanja, koja je danas, otkako taljeno hrvatstvo i u Jajcu i u cijeloj Bosni i Hercegovini trijumfira, postala službujuća i vladajuća, te se telali s političkih i crkvenih oltara, predaje s katedara, i pritvrđuje u knjigama (u toj vizuri ovog se fratra doživljava kao Jugoslavena, unitarista, slabog Hrvata, srbofila, osobe slabe crkvenosti, malne lošeg vjernika i kršćanina, komunističkog poslušnika…, op. Z.K.). Drugom, ne manje gustom i neprozirnom koprenom Markušića lik i život s oprečne strane obavijaju glorifikatori i obožavaoci, doduše malobrojni; oni njeguju prazno veličanje sačinjeno od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu" (str. 89.-90.), u kojima je on, prema svjedočenju jednog drugog velikog franjevca, fra Dominika Mandića, uspio u Bosni i Hercegovini, svojom "bosanskom politikom", spasiti što se spasiti da!Trebalo je imati i osobne i građanske hrabrosti poslije završetka rata, neke vrlo neugodne teme za vladajući režim učiniti javnim. A ovaj fratar nije se ustručavao da to čini i osobno pred JBT-om! Treba biti iskren i reći da su se neke od tih "neugodnosti" i pozitivno rješavale. Nemamo nikakvu iluziju o demokratskim standardima tog vremena, ali ne bi od nas bilo korektno kada neka pozitivna rješenja toga režima u odnosu prema Katoličkoj Crkvi ne bismo spomenuli. Naravno, mnoga od tih "pozitivnih rješenja" bila su iznuđena. Neke šire okolnosti natjerale su "narodnu demokraciju" na dramatične promjene u svojem svakodnevnom djelovanju. No, poslije čitanje ove vrijedne knjige, dobronamjerni čitatelj moći će se uvjeriti da se radi o iznimnom mislitelju, koji je davne 1907. godine u članku "Moć socijalne demokracije" proročanski predvidio sav užas socijalnih nejednakosti koja, nažalost, predstavlja dominantni znak današnjih vremena, i koja kao takva "hoćeš-nećeš ultimativno priziva veliku, neizbježno krvavu svjetsku revoluciju kao jedino rješenje, jednako opravdano vjerskim kao i socijalnim razlozima" (str.89).