Magazin
GLAZBENI INTERVJU: DALIBOR PAVIČIĆ

Čudnovata jeka The Strangea
Objavljeno 3. studenog, 2018.
Kraj Bambi Molestersa: Imali smo lijepu karijeru, ostavili smo trag...

Supergrupa The Strange, sastavljena od sisačkih The Bambi Molesters i Chrisa Eckmana iz kultnih The Walkaboutsa, na hrvatskoj se glazbenoj sceni predstavila još 2004. izvrsnim debi albumom "The Nights Of Forgotten Films". Njegovog nasljednika po imenu "Echo Chamber" trebalo je pričekati sve do prije nekoliko tjedana, kada ga je kritika gotovo odmah po izlasku uvrstila među najbolja izdanja godine.

Bio je to i zadnji materijal na kojem je Dalibor Pavičić svirao s Dinkom Tomljanovićem, Ladom Furlan Zaborac i Hrvojem Zaborcem, budući da su oni u međuvremenu napustili The Strange, a The Bambi Molesters objavili da poslije više od dvadeset godina prestaju s radom. O svemu tome, kao i o počecima, planovima te novoj postavi koju sačinjavaju članovi riječke americana skupine My Buddy Moose, trubač Andrej Jakuš i saksofonist Ozren Žnidarić, s Daliborom smo popričali za Magazin Glas Slavonije.

Gotovo 15 godina čekali smo drugi studijski album The Strangea, zašto vam je toliko trebalo?

- Valjda nama vrijeme malo sporije prolazi. Kada me ljudi pitaju zašto smo čekali 15 godina, prva reakcija mi bude ‘Zar je stvarno prošlo toliko?‘. Nema nekog posebnog razloga, osim eventualno činjenice da prvi album nismo dovoljno odsvirali. Nakon toga je Chris pokrenuo Glitterbeat (izdavačka kuća posvećena world musicu, nap.a.), i počeo više vremena provoditi u Africi nego u Europi, točnije u Sloveniji. Nismo se ni fizički viđali bar tri-četiri godine. U jednom trenutku spomenuo je da bismo mogli snimiti drugi album The Strangea, no Bambi Molesters su u to vrijeme taman počeli rad na "As The Dark Wave Swells", pa je uletio kao producent. To je bilo i zadnje što smo zajedno napravili, sve do one svirke krajem 2016., kada nas je Luka iz Vintagea nagovorio da se skupimo, a mi valjda nismo imali ništa pametnije za raditi pa smo pristali.

Koliko je trajao rad na novom materijalu, otkad datiraju najstarije pjesme s "Echo Chambera"?

- Najstarije pjesme datiraju otkad smo počeli raditi novi album, znači negdje iz proljeća prošle godine. Tada smo imali nekoliko proba, poslije čega smo krajem kolovoza otišli u studio u Prag. Tamo smo snimali deset dana, dok je završni miks rađen u siječnju. Tek nakon toga potpisali smo ugovor s Dancing Bearom. Ploča je bila spremna za izlazak u ljeto, ali to je prilično mrtvo razdoblje za izdavanje albuma, pa smo se odlučili za jesen.

ALBUM ZA INOZEMSTVO

Dancing Bear je za snimanje tog albuma putem natječaja dobio 150.000 kuna od Hrvatskog društva skladatelja, što vam je sve ta svota omogućila, a što u regularnim uvjetima ne bi bilo moguće?

- Mi se kao bend zapravo nikada nismo niti mogli javiti na natječaj, jer nitko od nas nije bio redovni član društva skladatelja bar pet godina, što je bio jedan od uvjeta. Ovo je bila prva godina da se i izdavač mogao prijaviti. Takav budget za snimanje albuma u regularnim uvjetima sigurno ne bismo imali, ta vremena su prošla. Za snimanje prvog albuma imali smo mnogo lošiji budget. Mislim da smo zapravo više love potrošili na videospotove. Tih dana moralo se objavljivati spotove, a mi smo snimali filmskom kamerom, pa je to onda išlo u telekino i još svakakva čuda. Dva spota su nas koštala kao cijeli album.Ova svota nam je omogućila da imamo fenomenalan studio, mogli smo dobiti Philla Browna da nas snima, imali smo aranžera koji nam je radio gudače... Mada je to i dvosjekli mač - inače možeš reći ‘ispalo bi bolje da smo imali love‘, a u ovom slučaju nemaš koga okriviti, jer je sve bilo super.Mislim da bi inače država trebala ulagati u rock‘n‘roll bendove, naravno mlađe od nas, i na taj način ih pogurati, kao što se radi u Švedskoj. Ministarstvo kulture trebalo bi davati više novca za taj dio priče. Kada bi država dugoročno ulagala u takve projekte možda bi za 20 godina Hrvatska imala neku scenu koja je prepoznata vani. Ovako se sve svodi na pojedinačne slučajeve, rekao bih ekscese, na bendove koji si sami organiziraju turneje u inozemstvu. A takve turneje su težak posao, jer to uopće nije jednostavno. Kada smo devedesetih svirali po Njemačkoj, to je baš bilo šljakanje. Primjerice, spavaš na podu kod DJ-a, on završi s poslom oko pet ujutro, nakon čega odspavaš do osam i krećeš na iduću svirku. Danas smo u Europskoj uniji pa više naših bendova nastupa izvan Hrvatske, nekad smo vani svirali samo mi i Overflow.

Planirate li album objaviti i na stranom tržištu? Postoje li kakvi kontakti s europskim izdavačkim kućama?

- Radi se na tome, ali je prerano da ti išta detaljnije kažem. Internacionalno izdanje planirano je za 1. veljače, no još nismo sigurni za koja će sve tržišta biti namijenjeno. Nekakva distribucija sigurno će postojati, a hoće li u igri biti i neki label, vidjet ćemo. Dancing Bear je u pregovorima. Bilo bi bezveze da se ograničimo samo na regiju, to nam ni u jednom trenutku nije bila ideja. Bit će što bude, treba imati i sreće.

Ploču je producirao Antonio Gramentieri, zašto ste se odlučili za njega i koliko je on utjecao na sam kreativni proces?

- Ispočetka nam se činilo logičnim da album producira Chris, ali on je izrazio želju da u bendu bude samo pjevač i da se ne bavi produkcijom. Bilo je raznih ljudi u igri, no na kraju je izbor pao na Antonija, gitarista sjajnog instrumentalnog benda Sacri Cuori koji je stilski blizak Bambi Molestersima. Ima i projekt Don Antonio te je taman nešto radio s Chrisom. Mislim da su pjesme već imale taj štih talijanskih soundtracka šezdesetih i spaghetti westerna, a onda je doveo i aranžera Vannija Crocianija koji je prije toga radio za San Remo. Antonio nam je pomagao i oko aranžmana, miksao zajedno s Phillom..., vjerujem da se njegov ‘touch‘ čuje na albumu.

Kako općenito izgleda kreativni proces The Strangea, a kako autorska suradnja tebe i Chrisa?

- Ovaj put je to izgledalo tako da sam Chrisu slao ideje od kojih su neke imale strukturu pjesme, neke nisu. Bilo je tu tridesetak stvari, ‘rough‘ verzija, a ono što je odabrao završilo je na ploči. Pritom kriterij odabira nije bio baziran na onome što mu se svidi, nego što mu ‘legne‘, s čim može nešto napraviti. Prvi album rađen je puno klasičnije, ideje su se razrađivale na probama. Mada je i tada bilo pjesama poput "Comin‘ Undone" koju sam mu poslao, a on je, vozeći se u Sisak na probu, napisao tekst. Nema pravila, "Dead End Shore" s nove ploče složio je Luka Benčić, i to mi je jedna od dražih stvari.

LOGIČAN KRAJ MOLESTERSA

Kada ste se uopće upoznali s Chrisom i tko je došao na ideju o zajedničkom bendu?

- U vrijeme rada na "Sonic Bullets" petljali smo po jednoj našoj staroj skladbi "Ice and Pinewood Trees", koju sam izvorno ja pjevao. Dinko je radio tekst, baziran na filmu "Badlands" Terencea Malicka. Tako smo funkcionirali tih dana, ja bih mu dao temu, a on bi potom napisao stihove. Sale Dragaš u studio je doveo Eckmana s idejom da nam odsvira akustičnu gitaru, ali se odnekud pojavio Terry Lee Hale, nakon čega smo odlučili da bi Chris mogao biti vokal na "Ice and Pinewood Trees". Uzeo je tekst i za petnaestak minuta uredio ga tako da ima više smisla, a potom ga i otpjevao u jednom ‘takeu‘. Poslije toga smo mu svirali u svatovima, a budući da smo dosta nastupali po Sloveniji, često nam je dolazio na koncerte. Zapravo se ne sjećam od koga je krenula inicijativa da napravimo bend. Prva stvar koju smo zajedno napravili bila je "Girl On Death Row", obrada Leeja Hazlewooda, koja je bila i debitantski singl.

Bambi Molestersi su nedavno objavili da prestaju s radom, nakon čega su Dinko, Lada i Hrvoje napustili i The Strange. Poslije live izdanja "A Night In Zagreb" niste bili pretjerano aktivni, kada ste i zašto donijeli odluku da je kraj?

- Mislim da je bend nakon toga počeo stagnirati i stvari su polako išle prema kraju. Svirke su se prorijedile, došle su obiteljske obveze, umiješao se stvaran život. Poslije turneje u Brazilu, kada sretneš ljude koji plaču na tvojim koncertima, ili snimaju dokumentarac o tebi, vidjeli smo da smo negdje na drugom kraju svijeta izvršili neki utjecaj, ostavili trag, a za to vrijeme bavili smo se lokalnim svirkama. To mi je bilo dosta šokantno, jer sam shvatio da smo u nekom trenutku možda i propustili šansu. Ne samo mi, nego i naša izdavačka kuća. Imali smo naslovnu stvar u izuzetno popularnoj brazilskoj seriji "Bang Bang", bili smo na Warneru i očekivali da je to sada to, ali nije se dogodilo ništa. Ne bih rekao da smo izgubili smisao, ali odnosi unutar benda počeli su ići kvragu, ono što smo gurali ‘pod tepih‘ krenulo je na površinu. Nekog posebnog razloga nema, oni se više nisu vidjeli kao dio The Strangea, a onda smo Dinko i ja dogovorili da je gotovo i s Bambi Molestersima. Bilo je to još u ožujku i da se mene pitalo, možda bih to nekako elegantnije izveo, ponajviše zbog publike. Ovako je ostalo nešto nedorečeno, zbog čega me svi pitaju o tome. Ali mislim da smo imali lijepu karijeru, većinu vremena je bilo dobro.

LJUBAV PREMA AUSTRALIJI

O počecima Bambija se manje-više sve zna, no rijetko se spominje ona, nazovimo je tako, vokalna faza s albuma "Play Out Of Tune", objavljenog za Slušaj Najglasnije. Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem i kako ti danas zvuče te pjesme?

- Bili su to sami počeci benda. Dinko je radio kao portir i to noću, pa sam znao dolaziti praviti mu društvo. Pričali bismo o glazbi, razmjenjivali neke ideje, on je pisao tekstove i sve je išlo dosta brzo. Išli smo kod Zdenka, jer je prodavao ploče i tada smo mu dali naše snimke. Odlučio ih je objaviti, što nam se u ono vrijeme činilo kao velika stvar. Na svirkama smo primijetili da ljudi mnogo bolje reagiraju na instrumentale, a i ja se nikada nisam smatrao kompetentnim pjevačem. Kada smo kretali, stvarno nismo razmišljali o karijeri, da jesmo zasigurno se ne bismo tako nazvali. Sada kad to slušam, više se sjetim nekih situacija iz studija, anegdota.Ta prva faza je bila dosta šlampava, no onda sam poslao nekih desetak instrumentala Philu Dirtu, poznatom kalifornijskom DJ-u. Njemu je to bilo fenomenalno, počeo ih je puštati i zapravo su mi ti rani instrumentali draži od prvog albuma. Sjećam se da sam diskove pakirao i slao bez kutija pa ih je tamo netko prepakirao. Gerilski pristup, no na kraju je cijela tiraža prodana. Taj materijal ("Dumb Loud Hollow Twang") objavio je Igor Banjanin, mislim da mu je to bilo prvo ili drugo izdanje, i ostavio je trag, već poslije mjesec dana licencno smo ga izdali za neku njemačku etiketu i krenuli na turneje u inozemstvu. Kod nas tada gotovo da nije bilo mjesta za svirku. U ranoj fazi najviše smo nastupali u Sloveniji i stvorili neku kritičnu količinu publike. Općenito, iz vokalnog razdoblja smo vrlo brzo izišli, trajalo je najviše šest mjeseci.U izvještaju s promocije u Vintageu napisao sam kako imate jednu od najjačih set-lista na našoj sceni. U njoj je dosad bilo mjesta i za neke vrlo interesantne covere, poput "Villiers Terace" Echo & The Bunnymena koji zvuči kao je da izvode Bad Seedsi, ili Rowland S. Howard. Svirate i Triffidse, spremate li za predstojeće koncerte još neku takvu obradu?- Triffidse smo snimili i za album, ali nam nisu stali, bilo bi predugo za vinil. Eckman i ja dijelimo ljubav prema toj australskoj sceni, Triffidsima, Go-Betweensima... A Echo & The Bunnymen su mi kao klincu bili super bend, prva dva albuma i "Ocean Rain" su mi i dandanas genijalni. Ne znam zašto smo izabrali baš "Villiers Terrace", jer mi baš ne ide među njihove najbolje pjesme. Mislim da se Dinku nikada nije pretjerano sviđala, pa ju je onako bijesno odsvirao na albumu.

Za kraj, koji su planovi za dalje? Približava se koncert u Tvornici...

- Da, u Tvornici smo 13. prosinca, dva dana kasnije sviramo u Beogradu, za veljaču smo dogovorili koncert u Rijeci, a prije toga ćemo probati ubaciti i Ljubljanu. To su planovi za regiju, dok ćemo za inozemstvo prvo vidjeti što će biti s albumom.

Razgovarao: Vedran HARČA
Dinko i ja dogovorili smo da je gotovo i s Bambi Molestersima. Bilo je to još u ožujku i da se mene pitalo, možda bih to nekako elegantnije izveo, ponajviše zbog publike.
Mislim da bi inače država trebala ulagati u rock’n’roll bendove, naravno mlađe od nas, i na taj način ih pogurati, kao što se radi u Švedskoj.
Eckman i ja dijelimo ljubav prema australskoj sceni, Triffidsima, Go-Betweensima... A Echo & The Bunnymen su mi kao klincu bili super bend...
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana