Koliko su utemeljene ocjene da je SDP u rasulu, a Hrvatska trenutačno bez oporbe, i što to znači za funkcioniranje demokracije i političkog sustava, pitanje je koje mjesecima zaokuplja političke analitičare. I to s razlogom, posebice ako se pogledaju i posljednji rezultati Crobarometra Dnevnika Nove TV prema kojima ni brojne afere nisu naštetile rejtingu HDZ-a, dok SDP tone sve dublje, sada je samo tri postotna boda snažniji od Živog zida.
Iako je niz događaja bio vezan uz HDZ i Vladu, i unatoč aferama koje udaraju po HDZ-u i njegovim istaknutim pojedincima, toj stranci rejting raste i u listopadu iznosi 29,1 posto. SDP nastavlja svoju silaznu putanju i sada ima podršku 16,3 posto ispitanika, dok je u rujnu ona iznosila 17,2 posto. Kada se pogleda rejting SDP-a u posljednjih godinu dana, onda je taj silazni trend još uočljiviji, rekli bismo nikad gori, jer prošle godine u listopadu imali su 23,4 posto potpore. S 13,2 posto, potpora Živom zidu blago raste, koji bi tim tempom mogao preteći i SDP te postati druga politička snaga u državi, no to se ne može reći za Most koji bilježi pad podrške. Imaju 6,6 posto potpore ispitanika, a u rujnu je ona iznosila 8,3 posto. Rastu, iako ne statistički značajno i manje stranke.U međuvremenu svoj prostor traže i nove stranke, kao i pojedinci. Tako je prije dva tjedna iz SDP-a izbačeni Mirando Mrsić osnovao stranku Demokrati, dok se "novom političkom zvijezdom" spominje i Dalija Orešković, bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za sukob interesa, a koja se navodno sprema za predsjedničke izbore. O tome kakvi su novajlijama u politici izgledi za uspjeh također bi se dalo raspravljati, jer i do sada je bilo zvijezda u usponu, naročito s lijevog centra, gdje pripadaju i Mirsić i Orešković, ali nisu daleko dogurali. Sjaj im je kratko trajao.
TOTALNO RASULO
Ipak najviše čudi sve ono što se događa sa SDP-om, još uvijek drugom političkom snagom, ali kako je krenulo ne mora tako i ostati. Naime, ta se stranka u posljednje vrijeme uglavnom bavi sama sobom, a manje problemima u državi i strankom na vlasti. Primjerice, neki od najsposobnijih SDP-ovaca su pod suspenzijom, stranku vodi Davor Bernardić čovjek kojemu se svi smiju (čak i više nego Marasu!), a pozadinske struje rade mu iza leđa i samo vrebaju kako bi ga smijenili, jer su postali svjesni kako su s aktualnim šefom pogriješili, ali i dalje žele zadržati kontrolu nad strankom. To je pak dobro za Živi zid koji će, kako je vidljivo i iz anketnih rezultata, uzeti mnogo razočaranih SDP-ovaca, a dobro je i za premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, čija moć rasulom u SDP-u raste. No za Hrvatsku bi bilo mnogo bolje da ima jaku oporbenu stranku, što sad nije slučaj, jer SDP je svakog dana sve bliži totalnoj havariji i raspadu, a ostala oporba je bez vidljivih kapaciteta i konstruktivnih, izvedivih progama.Ukupno uzevši, što se političke scene RH tiče, ključno je pitanje: što se događa sa SDP-om, i ostaje li Plenković doista bez ozbiljne oporbe? Naime, nije normalno da se iz najjače oporbene stranke od izbora nije čula gotovo ni jedna suvisla, jasna i jaka politička poruka. Ako se stanje, koje mnogi analitičari nazivaju čistim rasulom, i može pripisati trenutačnoj tranzicijskoj situaciji u kojoj se iščekuje izbor novog predsjednika SDP-a, a aktualni - bar ne javno i transparentno - ne funkcionira, postavlja se i pitanje hoće li se stranka s novim šefom, kojeg će možda izabrati, uspjeti vratiti u igru u trenutku potpune kadrovske devastacije SDP-a? Ključni problem je i što SDP nije samo problem SDP-a, nego hrvatske političke scene, društva i demokracije uopće. Problem je što će se i u sljedećem razdoblju SDP baviti samim sobom, što znači da neće moći puhati vlasti za vrat. Naime, ako Sabor praktički ostane bez opozicije, to nikako nije dobro za demokratsko funkcioniranje države. Posebice u Hrvatskoj, gdje su autoritarne tendencije vrlo žive, jer ovaj HDZ ima sve poluge vlasti, ali nema opozicije. "Nepostojanje faktora lijevog balansa može se pokazati kobnim i za namjeru Andreja Plenkovića da HDZ pretvori u umjerenu stranku desnog centra", istaknula je tako u jednom od svojih tekstova i ugledna kolumnistica Jelena Lovrić. Ili da budemo do kraja precizni: HDZ vlada Republikom Hrvatskom bez stvarne parlamentarne oporbe i s političkim zaleđem Pantovčaka. Most, pak, iako je prema broju zastupnika veća snaga u Saboru, nije i konstruktivna oporba, i upravo on svojim populizmom daje onaj pravi (bes)misao hrvatskoj političkoj sceni. Međutim, sve se to od Mosta očekivalo i nije bitno koliko je slaba i nemoćna oporba, i što se od njega u budućnosti može očekivati.A što tek reći o ostalim nekada koliko-toliko jakim strankama. HNS je već dugi niz godina na izdisaju, jedva dostiže jedan posto podrške birača, no ipak različitim političkim smicalicama i manevrima, kako prema SDP-u tako i prema HDZ-u, ovisno o tome tko je na vlasti, zna nametnuti i ušićariti maksimalni broj fotelja, pa tako i danas, kada s četiri saborska zastupnika ima potpredsjednika Vlade i dva ministra. HSS se još traži i nikako da se pronađe. Živi zid je već rastočen i potrošen i samo ga čudo dovodi do za sada prilično dobrih anketnih rezultata.
NEPRODUKTIVNA GALAMA
Inače, u teoriji, opozicija bi trebala biti korektiv vlasti. U praksi, bar hrvatskoj, ona se može opisati tek kao skupina interesno povezanih ljudi koji na četiri godine moraju zamrznuti svoje političke ambicije. Dok traje apstinencija od vlasti, nitko ne pokazuje ni najmanju volju raditi na projektima koje bi jednoga dana, kad iznova osvoje pozicije moći, mogli provesti u djelo. Četiri godine više su nego pristojan rok za pripremu unutarstranačke kadrovske politike, izbor najjačih aduta i njihovu pripremu da se nakon željene pobjede na sljedećim izborima mogu bez odgađanja uhvatiti u koštac s problemima. U nekim zemljama oporba prakticira osnivanje vlade u sjeni, što je zgodna opcija iz najmanje dva razloga. Tako se, naime, na svaki kontroverzni potez vladajućih može brzo i uvjerljivo odgovoriti predočavanjem alternativnog rješenja. K tome, ministrima iz sjene pruža se lijepa mogućnost da radom u tome paralelnom tijelu steknu dragocjeno iskustvo koje im može zgodno poslužiti kad se konačno domognu vlasti.U takvim državama birači znaju sastav novog kabineta, ili bar većine njegovih članova mnogo prije nego što mandatar službeno objavi tko će ponijeti laskave titule ministara. Mi, pak, možemo samo dugo čekati i nagađati, jer se odluke o tome donose u zadnji čas. Ipak, oporba ne sjedi baš skrštenih ruku četiri godine, jer bar se sa saborske govornice mogu iz dana u dan čuti kritički glasovi i žestoko udaranje po vladajućima. Ali kad se ispod svih tih istupa podvuče crta, dobijemo samo neproduktivnu galamu i ništa korisno. Osim toga, ponovimo to opet, sasvim je upitno postoji li sada kod nas ikakva opozicija. U doslovnome smislu nju još uvijek imamo, ali je uglavnom zaokupirana unutarnjim preslagivanjima i izborima novih čelnika, pa je potpuno zanemarila sve ostalo. To bi mogli dokazati i izbori za Europski parlament koji nam predstoje iduće godine i koji bi, kako sada stvari stoje, mogli završiti pravim debaklom SDP-a i partnera. Paradoksalno, jedinu oporbu danas ne trebamo tražiti, ona je tu, ali u redovima same vladajuće stranke. Jer, Plenković drži vlast, ali još uvijek ne i sve stranačke uzde u rukama. A iako premijer ni po čemu ne odgovara profilu autoritarnog vlastodršca dogodilo mu se, eto, da vlada Hrvatskom bez prave oporbe, okupiran tek s time kako marginalizirati nezadovoljnike iz vlastitih redova.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Jandroković o SDP-u i HDZ-u
Nema govora o prijevremenim izborima, iako smo na njih spremni u svakom trenutku, rekao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković u nedavnoj emisiji “S Markova trga”. Vlada ima potporu 77 zastupnika. Mnogo je onih koji prijete da bi željeli ići u prijevremene izbore. No, svjedoci smo da najjača oporbena stranka (SDP) ima velikih problema, u ozbiljnoj je krizi te joj prijeti raspad. Što se tiče ostalih oporbenih stranaka, one nemaju dovoljno kapaciteta da bi ugrozile položaj ili participirale u vlasti, izjavio je Jandroković. Istaknuo je kako je HDZ snažna, stožerna stranka i vladajuće većine i Vlade, i u svakom trenutku spremna za izbore. Rekao je kako je HDZ velika stranka koja pokriva velik dio političkog spektra od centra pa desno, isključujući ekstreme i radikale te da ima više od 200 tisuća članova koji ne mogu jednako gledati na fenomene koji nas okružuju. No, HDZ je uređena, organizirana stranka koja ima mehanizme kako prevladati različite stavove oko određenih tema i donijeti rješenja koja će konsenzualno biti prihvaćena, zaključio je Jandroković.
Ključno je pitanje je li normalno da se iz najjače oporbene stranke, SDP-a, od izbora nije čula gotovo ni jedna suvisla, jasna i jaka politička poruka.
U teoriji, opozicija bi trebala biti korektiv vlasti. U praksi, bar hrvatskoj, ona se može opisati samo kao skupina interesno povezanih ljudi koji na četiri godine moraju zamrznuti svoje političke ambicije.
Loš nadrealni film
Kad je riječ o nemoći oporbe “teza” se može i izokrenuti, pa zaključiti kako imamo moćnu oporbu, ako u tom slučaju u cijelu priču uključimo neke od vodećih mainstream medija, koji zapravo stvaraju u javnosti dojam da su i sami oporba, da je ono što prezentiraju, a uglavnom je to senzacionalizam tipa “što gore tim bolje” ili “rekla - kazala”, neprijeporna istina, premda za to ne pružaju odveč čvrstih dokaza i čvrstih argumentata pa se puno toga (uz časne iznimke) svodi na demagogiju, kritiku vlasti radi same kritike. Usto se još otpadnike iz drugih stranaka (Mrsić iz SDP-a, primjerice), te nove pojave na političkoj sceni, poput Dalije Orešković, na umjetan način promovira u buduće snažne opcije koje trebaju i mogu zemlju izvući iz krize. Drugim riječima, za nemoć oporbe u određenoj mjeri krivi su upravo ti i takvi mainstream mediji, napose oni ljevičarske paradigme koji konstantno šire defetizam, potenciraju negativizam, izvlače sve loše, a ništa dobro iz rada Vlade, da bi onda takvu sumornu sliku još dodatno “osnažili” prezentirajući oporbenu buku i halabuku kao suvislu kritiku, potencirajući nove “mogućnosti”, naglašavajući pritom nužnost tzv. trećeg puta, jer je ovaj smjer kojim ide država stranputica udaljena od interesa naroda. No, takva strategija zapravo je izokrenuta slika pravog stanja u zemlji koja, doduše, ima problema, no za medije koji su i dalje pod refleksom “jougosfere”, interes nije popraviti stanje, nego pod svaku cijenu denuncirati sadašnju vlast koja je, eto, HDZ-ova i koalicijska, a to, u njihovom poimanju demokracije, teško može biti objektivna, eskplicitna stvarnost, nego samo odsjaj iz nekog lošeg nadrealnog filma.(D.J.)
ANDRIJA HENJAK:
GRAĐANI SVE MANJE ŽELE POLARIZIRANI TIP POLITIKE
Ako izuzmemo izbornu dominaciju HDZ-a, koja predstavlja konstantu rijetko viđenu u zemljama srednje i istočne Europe, u hrvatskoj politici u posljednjem se desetljeću mnogo toga promijenilo. Iako ideološka polarizacija između ljevice i desnice u Hrvatskoj nikad nije bila niska, jačanje organizacijskih sposobnosti niza udruga na desnici i mobilizacija ovih aktera oko HDZ-a prije i neposredno nakon izbora 2015. godine, podigli su ideološku polarizaciju na još višu razinu.
Rastu polarizacije pogodovao je duže prisutan i obrazac natjecanja glavnih stranaka ljevice i desnice koje predstavljaju političke identitete koji se spore uglavnom oko tumačenja povijesti, odnosno značenja koja pojedini povijesni događaji, osobe i pokreti imaju za modernu Hrvatsku. Međutim, u hrvatskoj politici možemo vidjeti tri novija i sasvim jasno vidljiva trenda koji pokazuju da se obrazac politike, koji smo imali od 1990-ih pa do krize, zapravo suštinski mijenja. Sva tri trenda, koja su hrvatskoj politici prisutni već gotovo cijelo desetljeće, pokazuju da hrvatski građani u većini sve manje žele polarizirani tip politike koji se temelji na ideološkom sukobu ljevice i desnice.
DVA OSNOVNA RASCJEPA
Postupno, ali konstantno smanjivanje izborne participacije, koja je posebno izražena kod mlađih birača, pad broja glasova koji na izborima osvajaju stranke lijevog i desnog bloka okupljene u koalicije oko SDP-a i HDZ-a te sve veći broj birača koji se u anketama ne svrstavaju ideološki na ljevicu i desnicu, niti imaju jasne polarizirane stavove o povijesnim pitanjima, indikatori su koji jasno ukazuju na to. Nadalje, rezultati lokalnih izbora u posljednja dva izborna ciklusa 2013. i 2017. godine pokazali su ranjivost kandidata etabliranih stranaka i potencijalnu snagu neovisnih kandidata usmjerenih na lokalne probleme i kritiku modela vladanja etabliranih stranaka.Istovremeno, nove stranke koje su se pojavile na svim izborima nakon 2011. godine imaju izraženiju potporu među biračima mlađih od 30 godina, kao i među biračima koji nemaju jasnu ideološku identifikaciju na ljevicu i desnicu. Izborni potencijal novih stranaka vjerojatno je i veći od dosad pokazanog s obzirom na to da su izborni apstinenti mnogo sličniji njihovim biračima nego biračima starih stranaka, osim u segmentu koji se odnosi na percepciju njihove mogućnosti utjecaja na politiku. Ako bi nove stranke uspjele razviti poruke kojima bi efikasno uvjerile izborne apstinente da glasajući za njih mogu mijenjati politiku, izborna podrška novim strankama vrlo bi vjerojatno bila i veća od dosadašnje. Drugi potencijalni izvor novih birača socijalno su isključeni građani koji znatno manje glasaju od prosjeka i koje bi stranke mogle privući na birališta ako bi uspjele oblikovati uvjerljiv program usmjeren na ekonomski razvoj i socijalnu jednakost.Potrebe birača međutim ne prati razvoj stranačkog sustava. Na razini političkog natjecanja, na svim izborima održanima nakon 2011. godine pojavile su se nove stranke nastale na kritici ideoloških podjela i modela upravljanja zemljom koji provode etablirane stranke ljevice i desnice. Ali, kao što smo mogli vidjeti u slučaju Mosta, Oraha i Laburista, nove stranke često pokazuju nedostatak ideoloških, programskih i organizacijskih sposobnosti za razvoj alternative koja bi mogla proizvesti radikalnu transformaciju stranačkog sustava. Most je posebno zanimljiv slučaj stranke koja je imala ambiciju biti reformska stranka nastala na protestu protiv etablirane politike. Međutim, Most je gotovo odmah nakon izbora 2015. godine, pod pritiskom vanjskih aktera, ušao u koaliciju s HDZ-om, bez jasnog programa reformi ili plana kako ih ostvariti, i time je gotovo odmah izgubio mogućnost utjecaja na znatniju promjenu političkog sustava. Suočen s izvjesnim gubitkom potpore, Most je bio prisiljen izići iz takve koalicije ili se suočiti s izraženijim gubitkom potpore. Nakon izbora 2016. godine, Most se našao u istom položaju i rezultat je opet bio isti, a do danas Most nije uspio razviti jasan program koji bi bio vjerodostojna alternativa postojećem modelu politike. Živi zid, s druge strane, ima jasniju poziciju od Mosta, pri čemu traži radikalniju transformaciju političkog sustava i distribucije ekonomske moći u društvu i sasvim sigurno ova strategija isključuje formiranje koalicije s etabliranim strankama.Stranački sustav se i dalje mijenja i vjerojatno će proći još stanovito vrijeme dok se njegova stranačka struktura ne iskristalizira do kraja. Međutim, možemo pretpostaviti da će ga karakterizirati dva osnovna rascjepa. Prvi će biti tradicionalni rascjep na ljevicu i desnicu, koji će i dalje nositi stare stranke, iako je sasvim moguće da SDP na ljevici zamjeni neki drugi akter, a da se na desnici pojavi izborno relevantna grupacija desno od HDZ-a. Drugi rascjep dijelit će nove i stare stranke oko modela upravljanja zemljom i distribucije političke i ekonomske moći u društvu. Može se očekivati da nove stranke još određeno vrijeme neće biti dovoljno jake za osvajanje vlasti, očekivano je i da će biti podijeljene prema ideološkim linijama, posebno ako se ostvari formiranje nove grupacije desno od HDZ-a i ako im se približi i Most. U tom kontekstu, ako se nastavi slabljenje ideološkog rascjepa i smanjivanje broja birača koji se definiraju kao ljevica i desnica, otvara se mogućnost stvaranja šire koalicije etabliranih stranaka bliskih centru, s HDZ-om kao središnjim akterom bez kojega se ne bi mogla formirati ni jedna vlada.No, funkcija stranaka nije samo osvajanje vlasti nego i predstavljanje građana te oblikovanje javnih politika. U hrvatskom stranačkom sustavu stranke te funkcije s protokom vremena sve slabije obavljaju. Političari do sada nisu bili sposobni oblikovati konsenzualni tip politike usmjeren na rješavanje problema koji građani sve više traže. Umjesto toga, njihovo djelovanje bilo je usmjereno na ideološko sukobljavanje i politiku kao borbu oko simbola.
IDEOLOŠKI MOTIVI
Više činitelja pogoduje takvom ponašanju političara. Birači, koji čine bazu izborne podrške ljevice i desnice, dosad su uglavnom na izborima stranke vrednovali prema tome koliko dobro reprezentiraju njihove stavove i vrijednosti, a manje prema uspješnosti rješavanja društvenih problema. Mediji u Hrvatskoj u osnovi razumijevaju politiku kroz prizmu polarizacije i način na koji prate politiku zapravo pogoduje akterima koji se natječu oko ideoloških pitanja. Ideološki motivirane građanske inicijative dodatno pojačavaju javnu važnost vrijednosnih i simboličnih pitanja, a smanjuju mogućnost političkih kompromisa. Stranke koje predstavljaju ideološke identitete regrutiraju nove članove među onima koje takvi ideološki identiteti privlače i koji su ih u stanju reprezentirati u javnosti, pri čemu su njihove sposobnosti oblikovanja javnih politika i rješavanja problema manje važne, a mediji im, koji politiku doživljavaju kroz prizmu polarizacije, potom omogućuju da se javno istaknu naglašavajući ideološka pitanja. I konačno, stranke su općenito slabo razvile kapacitete za razvoj javnih politika, imaju lošu komunikaciju, bar javnu, s predstavnicima interesnih skupina ili eksperata koji imaju znanja o javnim politikama te ne usmjeravaju svoje članove, pogotovo saborske zastupnike, prema specijalizaciji u pojedinim područjima koja bi im omogućila da postanu kvalitetni upravljači.
Piše: Andrija HENJAK
ZLATKO MILIŠA:
MEDIJSKI PROLETERI
Pojam desnice u političkom žargonu ljevičara izjednačio se s (rigidnim) konzervativizmom, kao izvorište nacionalizma i "ekstremista." Zagovornici takve percepcije vide prijeteću konzervativnu revoluciju, iako je sam pojam oksimoron. Dobro je primjetio Ivica Šola da oni koji u Hrvatskoj vide "eskalaciju ekstremizma" sami polaze s "ekstremnih pozicija halucinirajućih umova koji zaziru od pluralizma i tolerancije". Neosporna je činjenica da od uspostave samostalne Hrvatske do danas dominirajući ljevičarski mainstream mediji paradiraju komunikacijskim prostorom. Primjerice, kada su se prije pet godina hrvatski građani na referendumu sa 66 % glasova "za" odlučili da u Ustavu stoji kako je brak zajednica muškarca i žene, odmah su "liberalni" mediji Hrvatsku svrstali među natražnjačke zemlje istoka Europe - Bugarsku, Poljsku, Mađarsku, Latviju, Litvu, Ukrajinu, Moldaviju, Bjelorusiju, Srbiju i Crnu Goru. Tada je jedan portal prenio članak iz Večernjeg lista o tome kako se u Hrvatskoj stvara novi, mladi i obrazovani krug konzervativaca, a jedan je čitatelj u komentaru ironično konstatirao: "Novi su hrvatski konzervativci velika većina hrvatskih građana koji su osiromašili i mnogi moraju jesti konzerve, jer si ne mogu priuštiti normalan ručak". Nino Raspudić, koristeći se pojmom "kulturna hegemonija", talijanskog filozofa Antonija Gramscija, objašnjava raskorak između vrednota koje preferira većina, što se pokazalo na primjeru referenduma o definiciji braka, i onih koje promiče manjina, ali ta manjina ima u Hrvatskoj većinu medija i "lijeve intelektualce".
ISPIRANJE MOZGA
U društvenom, posebice političkom ozračju, stvara se ciljana konfuzija kada se optužuju posljedice izolacinista - nacionalista, tj. kada se jednostrano tretiraju opasnima secesionistički pokreti. Provociram konstatacijom da se suvremeni unionisti transformiraju u nove ideologe jednoumlja (neo)separatiste - "nadnacionaliste"! Nova vrsta separatizma dolazi u režiji EU birokrata demoliranjem nacionalnih država da bi projekt EU-a opstao. Primjerice, oni koji su u Škotskoj na referendumu 18. rujna 2014. bili za odvajanje od Velike Britanije (medijski) su nazivani separatistima ili nacionalistima. Međutim, veliki dio (istih) unionista ili federalista, koji su se protivili nacionalistima i njihovim željama za izlaskom Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva, zalagalo se za izlazak iz EU-a. Sputavanje "separatista", pod pritiscima EU(ropske) unije, postaje sve izraženije. Nebrojni su pokreti u borbama za samostalnost i neovisnost. Do kada tolerirati protagoniste nadnacionalnih interesa koji odlučuju o ishodu prava "malih" u borbama za samostalnost? Otkako se provodilo ispiranje mozga hrvatskih građana o ulasku Hrvatske u EU-u, počela je uporaba termina regija i region. Nitko nije odredio zemljopisnu ni političku širinu ni implikacije toga pojma. To me asocira na političku sintagmu iz jednopartijske bivše Jugoslavije, demokratskog centralizma i/ili diktature proletarijata. Crvena komunistička zastava te veliki transparent sa stisnutom šakom uz parolu: "Proleteri svih zemalja ujedinite se", osvanuli su u studenome prošle godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Taj povijesni događaj obilježio je početak krvoprolića u kojem je stradalo više ljudi od Hitlerovih zločina. Lenjinov režim nadmašio je i Jakobince u Francuskoj revoluciji. Obljetnicu Oktobarske revolucije proslavili su 2017. samo Komunistička partija Rusije i studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.Zvonimir Hodak jednom je ironično zapisao: "Ljevičarski mediji cvile i stenju. Fašizacija RH je opet na djelu. Ustaše svuda oko nas. Desničarska kontrarevolucija. Smetaju im HOS, Tigrovi, Gromovi, Pume, Vukovi, Crne mambe, 4. Gardijska brigada, grb s prvim bijelim poljem, pa i sama RH im smeta. Jedino mogu, ali ne znaju do kada, tolerirati ustaške kune. Kontrarevolucija je počela 30. svibnja 1991. Viđeniji primjerci lijevog ‘plovećeg kazališta‘ dnevno nas upozoravaju da se koncentriramo dok ne bude kasno".
FINKIELKRAUTOV POUČAK
Nedavno gostovanje na HTV-u ex šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalije Orešković kod ("vječitog") Aleksandra Stankovića, izazvalo je burne komentare protiv Slavena Letice kojemu je neimenovani novinar Telegrama "istrgnuo" samo jednu rečenicu iz konteksta samo da bi ga kompromitirao. Naknadno Letica odgovara: "Na tragu zapisa spomenutog ‘novinara‘, a ljestve mu je sigurno držao i jedan neupitni doušnik komunističke jugoslavenske Udbe, brojni su portali i listovi zarazno prenijeli etiketu telegrama.hr kako se u mom zapisu krije ‘srednjovjekovni‘ i ‘ljigavi‘ seksizam". Stratezi kaosa ciljano stvaraju nesnošljivost i društvene sukobe. Stare sukobe na relacijama Istok - Zapad, Sjever - Jug, razvijeni - nerazvijeni, konzervativci - liberali, zamjenjuju novima. Tako stvaraju (unutarnje i vanjske) neprijatelje, umjesto da ljude pitamo što ih spaja. Alain Finkielkraut, poznati francuski intelektualac i pisac, upitan od novinara je li "desničar", lucidno odgovara: "U ovome svijetu mijena postoje stvari koje treba očuvati, u toj sam mjeri konzervativac. Znam isto tako da društvo koje ne favorizira privatnu inicijativu pada u stagnaciju. A znam i da je dobro da država bude ona koja raspodjeljuje, socijalna država. Dakle, nisam ni ljevičar ni desničar, ja sam konzervativac, liberal i socijalist".
Piše: Zlatko MILIŠA
DAVOR DIJANOVIĆ:
JUGOSFERA JE I DALJE NAŠ REALITET, NA MEDIJSKOJ I DRUŠTVENOJ RAZINI
Nije nikakva tajna da lijevi, tj. u hrvatskome slučaju lijevojugoslavenski mediji, dominiraju javnim komunikacijskim prostorom. Lijeve i projugoslavenske ideje u Hrvatskoj bez hrvatskog sadržaja (osim na razini folklora) i dalje su medijsko-politički mainstream. Jugofilna ljevica i pseudoliberalne medijske falange ne samo da kontroliraju većinu masovnih medija nego je njihova jezično-misaona žandarmerija uspostavila i ideološku kontrolu nad jezikom i slobodom mišljenja. A jezik, kao što je u jednome tekstu odlično primijetio dr. sc. Damir Pešorda, nije samo sredstvo sporazumijevanja nego i sredstvo mišljenja: "Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi", upozorava Pešorda.
ZMIJE I AŽDAJE
Ljevičari i jugofili jako su dobro svjesni Orwellove mudrosti da su "riječi oružje". Oni su tako ti koji određuju granice tzv. političke korektnosti i semantiku političkih pojmova, pa je sve što je "desno", "konzervativno" i "tradicionalno" u njihovoj interpretaciji, koju nameću čitateljima preko masovnih medija koje kontroliraju, automatski nešto primitivno, nazadno, fašistoidno ili u najboljem slučaju sumnjivo. Iako je Hrvatska do devedesete bila dio totalitarnoga jugoslavensko-komunističkog sustava, pa je po logici stvari jedino kadar tog sustava mogao izvršiti transmisiju moći u današnju Hrvatsku, ti vam mediji, dragi čitatelji, konstantno u Hrvatskoj vrše lov na nepostojeće "ustaške zmije" i "fašističke aždaje", koje navodno prijete stabilnosti i žele preuzeti vlast.Činjenica je da su na svim bitnim pozicijama u politici, u medijima i kulturi ljudi bivšeg sustava ili njihovi biološki i ideološki sljednici, no ta činjenica, dakako, za lijeve jugoide nije argument da u Hrvatskoj nema bilo kakve reustašizacije ni fašizacije. Ta logika i zdrav razum odavno su, bit će tome 1. prosinca stotinu godina, pobjegli iz naše balkanske kasabe!Narkomanska ovisnost i fiksacija na prostor bivše Jugoslavije zaštitni je znak lijevojugofilnih novinara i kolumnista. Producirati vijesti iz "regiona"/Jugosfere, makar se radilo i o vijesti o kakvoj kafanskoj pevaljki, draže im je nego janjetinu ustaškim kunama jesti! Jugosfera je i dalje naš realitet, na medijskoj, političkoj, kulturnoj i društvenoj razini. O gospodarstvu i javnoj upravi da ne govorimo!
PROJEKT DALIJA
Diljem Europe tzv. socijaldemokratske partije doživljavaju potpuni politički krah, a istovremeno jačaju desne i konzervativne stranke. Na visokim granama nije ni Socijal-demokratska partija (SDP) u Hrvatskoj, koja, zbog potpune bezidejnosti da išta iole suvislo ponudi hrvatskim biračima, i dalje vodi neprijateljske ofenzive i promiče olinjale jugoslavenske i socijalističke bajke i mitove. Kao "spasitelj" ljevice, tj. ljevičarskih sinekura i društvenih pozicija, u takvoj se situaciji javlja "projekt" Dalija Orešković, koju mainstream mediji guraju kao novu lidericu ljevice.Da se slučajno na mrskoj desnici pojavi neki političar ili političarka koji imaju nešto kvalitetno ponuditi hrvatskoj politici, naravno da takvi ne bi dobili ni pet minuta jutarnjeg programa neovisno o njihovim idejama, a kamoli sat vremena u udarnome nedjeljnom terminu. No stručnjaci za umjetne trepavice s lažnim aureolama i hagiografskim životopisima kreiranima od lijevojugoslavenskog mainstreama - oni mogu svakodnevno uveseljavati hrvatsko općinstvo. O lijevoj medijskoj i kulturnoj hegemoniji je riječ, a nesposobna hrvatska desnica - koja u 28 godina nije bila kadra napraviti jedan jak medij nacionalnog predznaka - ponovno će tu hegemoniju dobro upoznati na primjeru aktualne migrantske krize kad će se ponovno svaki glas razuma i svaka kritika nekontroliranog useljavanja proglašavati izrazom endemskoga hrvatskog fašizma.
SIJANJE APATIJE
Od političara jedino su novinari u Hrvatskoj veće intelektualne i moralne prostitutke, dakako čast iznimkama. Većina medija djeluju kao proteze partikularnih, često i kriminalnih interesa. Ozbiljne analize i istraživačko novinarstvo u našim su medijima velika rijetkost. Određeni se sadržaji, posebno ako su protiv vlasti ili službenih političkih i društvenih dogmi, jednostavno cenzuriraju oduzimanjem mikrofona ili kolumne.Mediji uz političare imaju ključnu ulogu u sijanju apatije i defetizma i u gađenju Hrvatske mladim ljudima. U onim autobusima za Njemačku i zrakoplovima za Irsku stoji i jasno prepoznatljiv rukopis hrvatske medijske močvare.Jedino što može ozdraviti hrvatsku medijsku scenu je generacijska smjena. Sa sadašnjim medijskim kadrom budućnost hrvatskih medija je budućnost neprofesionalizma, demagogije, žutila, manipulacije i protuhrvatstva.
Piše: Davor DIJANOVIĆ