Ulazak u program restrukturiranja ili stečaj s preustrojem? Opcije su to o kojima se u posljednje vrijeme najviše raspravlja i koje su najčešće "na stolu" kad se govori i piše o mogućnostima za rješavanje situacije u kojoj se već gotovo punu godinu nalazi pulska Uljanik grupa. No, ako je takav preustroj i moguć za krovnu kompaniju i većinu društava koja se pod njom nalaze, vrlo je neizvjesno je li ta opcija doista otvorena i za tvrtku na kojoj počiva osnovna djelatnost - brodogradnja.

Naime, opcija, na način koji je priču postavila Europska komisija, nije stečaj s preustrojem ili nekakva rješenja u kojima će brodogradnju kroz stečaj možda preuzeti i oživjeti neki od zainteresiranih investitora, nego se Vladi doslovce "nalaže da, u slučaju da se ne krene u program restrukturiranja, pristupi izradi plana likvidacije koji doslovce predviđa korake koji će dovesti do likvidacije korisnika u razumnom roku i bez daljnje pomoći države." Dakle, vrlo je izvjesno da, baš kao i u slučaju riječkog brodogradilišta 3. maj, kojemu je bez privatizacije za jednu kunu i ulaska u program restrukturiranja prije pet godina prijetila likvidacija, isti scenarij danas prijeti i brodogradilištu Uljanik. Pred Uljanikom je dakle više scenarija, nevezano uz činjenicu kako je brodogradilištu proteklog tjedna ipak deblokiran račun: insolvencijski postupak, plan restrukturiranja prihvatljiv Europskoj komisiji i Vladi te ulazak nekog drugoga strateškog partnera. Prvi scenarij je negativan i najgori, a on podrazumijeva da se na Uljanik primijeni neki od insolvencijskih postupaka koje omogućuje hrvatsko zakonodavstvo. To, kako je rekao, ne znači kraj, ali znači neku vrstu restrukturiranja kako je to propisano. No, ekonomski analitičar i bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić stava je da baš sve ide prema stečaju, dok je stav bivšeg SDP-ova ministra financija Slavka Linića kako bi "najbolje od rješenja koja stoje na raspolaganju bila odluka Vlade o restrukturiranju." Bilo kako god, nakon spašavanja Agrokora, drugi najveći problem hrvatske Vlade postao je Uljanik. Uglavnom, uspjeh ili neuspjeh stečaja ovisi prije svega u zatečenom stanju posrnulog poduzeća, a tek zatim o stečajnom vođenju.U hrvatskom slučaju najpozitivniji primjer stečajnog upravljanja je Pevec, a kada je pak riječ o brodogradnji, pozitivan primjer je i riječki Viktor Lenac. Ipak, više je promašaja, kada su ljudi ostajali bez posla i završavali doslovce na ulici. Spomenimo samo primjerice stečajne sudbine osječke Gradske banke ili Đakovštine, zatim mljekare Staro Petrovo Selo, Sušionice voća i povrća iz Vrpolja, novogradiška tvrtka DI Sekulić, da ne nabrajamo. Ovdje ponovo treba naglasiti kako je donošenjem lex-Agrokora spriječen stečaj Agrokora kojim bi se uzdrmalo cijelo hrvatsko gospodarstvo.Zanimljivo je da se u Hrvatskoj ni nakon 27 godina ne zna točan broj pokrenutih stečajeva (navodno ih je bilo na desetke tisuća), a još se manje zna o njihovoj (ne)uspješnosti. Podatci o stečajevima u Hrvatskoj pokazuju samo da je naša zemlja s prosječnim trajanjem stečaja od 260 dana tek na 24. mjestu u Europskoj uniji. Godišnji priljev predmeta je od 3200 do 3300, a rješavanje ipak nešto brže od priljeva. Inače, stečaj nastupa kad društvo nije više sposobno plaćati svoje obveze ili je prezaduženo, a o likvidaciji odlučuje vlasnik ili ovlaštena tijela društva i kroz nju se namiruju svi vjerovnici. U postupku likvidacije, ako svi vjerovnici prijave potraživanje koje društvo u likvidaciji ne može namiriti, onda se likvidacija pretvara u stečaj. Ne može se ići u likvidaciju tvrtke koja nije namirila sve vjerovnike koji su prijavili svoja potraživanja. Da se poštuje zakon i da nadležna državna tijela pravodobno reagiraju, vjerojatno bi bilo i više pozitivnih primjera. "Najveća tragedija Hrvatske je dužina stečaja, gdje se sve svelo na to da se naplate troškovi, da se nekretnine rasprodaju i da se tvrtka upropasti. Idemo konačno imati nešto drugo, a to je da firma koja ode u stečaj, ako je zdrava, nastavi poslovati", izjavio je svojedobno bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Stečaj je i inače u Hrvatskoj na zlu glasu. Kao što malu djecu plaše zlim vješticama, poslovne ljude plaše stečajem i stečajnim upraviteljima. A je li stečaj stvarno zaslužio takvu reputaciju? Odgovor na to pitanje zaista je relativan, ali ponajprije danas ovisi o tome gdje se nalazite. U Hrvatskoj i većini zemalja u okruženju stečaj je bio čest ishod za kompanije u kojima se zakasnilo s privatizacijskim procesom ili u kojemu je isti iz nekog razloga krenuo u krivom smjeru. Tako su mnogi zaposlenici do jučer uglednih kompanija postali vjerovnici u postupcima kojima se nije nazirao red ni kraj pa je stečaj nizao mnoga negativna iskustva. U zapadnoj Europi i Americi bio je i ostao posljednja zona obrane temeljnih vrijednosti kompanije. Primjerice, stečaj General Motorsa jedan je od svježijih zanimljivijih primjera. U 43 dana utvrđen je stečajni plan i proveden postupak koji je omogućio nastajanje novog GM-a. Novi GM je neovisna kompanija i zadržala je većinu brendova GM-a, zadržavši i 5000 od 5900 prodajnih mjesta u Americi, 34 od 47 tvornica u Americi te 68.500 od 91.000 zaposlenika. Za brendove izvan SAD-a koje je novi GM zadržao provodili su se programi restrukturiranja, ali nije bilo potrebe za stečajnim postupcima. Ukratko, nakon 43 dana postupka redovni (ne krizni ni stečajni) menadžment preuzeo je poslovanje iz stečaja i kompanija je danas već povratila veći dio svog ugleda i poslovnih rezultata. Za dio ovakvih razlika zaslužna je razlika u legislativi jer su postupci i rokovi predviđeni američkim stečajnim zakonima znatno drugačiji.Znatnu prednost kvalitetnoj provedbi stečajeva osim zakona daju i menedžmenti kompanija koji se zateknu u predstečajnoj situaciji. Naime, u EU-u i SAD-u većinu stečajeva pokrene upravo menedžment kompanije jer stečaj smatraju zadnjom linijom obrane kompanije koja prisiljava vjerovnike na dogovor te štiti menedžment od kaznenog progona i zahtjeva za naknadu štete. Pogodovanje vjerovnicima te neotvaranje stečajnog postupka kada su za to stvoreni uvjeti nedjela su od kojih je u gospodarskom poslovanju jedino teže neplaćanje poreza. U Hrvatskoj većinu stečajnih postupaka pokrenula je država po sili zakona, a to je tek noviji podatak, jer je prethodno čak i država propuštala takvo što činiti. Vjerovnici su također bili skloni čekanju da to učini netko drugi, a često je to bila posebna kategorija vjerovnika - znatno oštećeni zaposlenici društava. Za slučaj pokretanja stečajnog postupka prema zahtjevu menedžmenta čulo se tek nedavno, ali su zato počeli sudski postupci u kojima su okrivljenici menedžeri koji nisu odgovarajuće odgovorili na nastanak stečajnih okolnosti. Vjerovnici su u zemljama koje su primjer najboljih praksi uz menedžment, glavni aktivni sudionici stečajnih postupaka. Ne govorimo o aktivnosti na papiru, već stvarnom pripremanju i donošenju odluka o smjeru stečajnog postupka, o stečajnom planu, o stečajnom upravitelju itd. U Hrvatskoj se odbori vjerovnika bore za kvorum, a uvijek isti stečajni upravitelji isključivi su izbor stečajnih sudaca, ne sumnjajući u legalnost jer su u postupku potvrđeni od odbora vjerovnika.Na kraju spomenimo i to da je 2015. na snagu stupio novi Stečajni zakon. Iako je u njemu zadržana struktura i koncept stečaja poznat još od 1997. godine, mnogo toga se izmijenilo. Došlo je i do otvaranja predstečajeva te osobnih stečajeva. Dakako, nameće se i pitanje što ako odgovorne osobe ne pokrenu stečaj? U Kaznenom zakonu već postoji odredba da odgovorna osoba u roku od 120 dana mora pokrenuti stečajni postupak, ali mnogi to ipak izbjegavaju. Zato je novim zakonom određeno da su takve osobe odgovorne za štetu vjerovnicima te da se automatski terete za sudski trošak stečaja kada ga Fina pokrene. Osim direktora i članova uprave, po novom se zakonu odgovornim osobama smatraju i članovi nadzornog odbora te osnivač društva. Stečajni je postupak hitan. Prema tom zakonu, stečajevi bi trebali biti ubrzani i više se ne bi smjeli ponavljati stečajevi koji traju desetak godina.