Sa voditeljem međunarodnog znanstvenog projekta "Europsko istraživanje vrednota: Hrvatska u Europi", koji se provodi od 2007. godine, prof. dr. sc. Josipom Balobanom, sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (KBF), razgovarali smo o stanju (ne)povjerenja u institucije Republike Hrvatske te o drugim pitanjima hrvatskog društva danas.

Profesore, poznato je da ste višegodišnji voditelj europskog projekta za Hrvatsku glede istraživanja vrednota u Europi. Možete li nam reći kratko o kojem je projektu, zapravo, riječ?
- Da, Hrvatska se 1998. preko Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uključila u European Values Study 1998. i do sada je sudjelovala u 3. valu (1999.), 4. valu 2008. i u 5. valu 2017. Centrala ovoga projekta je na Tilburškom sveučilištu u Nizozemskoj. Najveći broj europskih država sudionica do sada bio je 47 (2008.). Moj interdisciplinarni tim istraživača objavio je u odnosu na kretanje vrednota glede Hrvatske i Europe više desetaka radova na hrvatskom, ali i na engleskom, a dijelom i na njemačkom jeziku.

U tom projektu nalazi se kontinuirano i pitanje povjerenja u institucije. Recite kako se kretalo to (ne)povjerenje u institucije, posebice u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća?
- Jednom riječju, najveće povjerenje u hrvatske institucije bilo je 1999., a najniže (najslabije) 2017. No, u zadobivanju povjerenja ne prolaze sve institucije jednako, štoviše povjerenje kod hrvatskih građana je kod svih institucija - osim kod hrvatske vojske - u opadanju, a istodobno kod svih institucija nepovjerenje je u porastu, a kod nekih drastično. No, ipak, u toj ne baš dobro razvijajućoj situaciji odskače zanimljiv četverolist: vojska, Crkva, odgojno-obrazovni sustav i policija, na jednoj strani, a na drugoj strani predvodi trolist: pravosudni sustav, Sabor i tisak. Najbolje je to ilustrirati statističkim podacima. Naime, u 1999. povjerenje hrvatskih građana u četverolistu izgledalo je ovako: vojska (66 %); Crkva (64,3 %); odgojno-obrazovni sustav (64,2 %) i policija (53,1 %). No, nakon 17 godina redoslijed je drukčiji - 2017. četverolist je doživio svojevrsno preslagivanje, pa je tako sada poredak ovakav: vojska (63,8 %); odgojno-obrazovni sustav (52,4 %); policija (46,8 %) i Crkva (39,1 %).
Manje popularni trolist 1999. imao je ove postotke: pravosudni sustav (35,3 %; Sabor 22,5 % i tisak (mediji) (17,9 %). A u godini 2017. redoslijed je ovaj: pravosudni sustav (14,9 %); Sabor (14,8 %) i tisak (10,8 %). Nužno je još navesti i podatke iz europskog istraživanja 2017. glede povjerenja u državu (18,5 %) i u političke stranke (4 %).


Prokomentirajte te podatke?
- Dobiveni podaci upućuju na nekoliko spoznaja. Prva, povjerenje u vojsku je najveće i jedino ostaje nepoljuljanom konstantom. Meni to osobno govori da hrvatski čovjek i građanin jako vjeruje u hrvatskog vojnika na temelju Domovinskog rata, ali i za buduće, ne daj Bože, moguće napade na hrvatski teritorij bilo koje vrste. Drugo, povjerenje u policiju je u opadanju. Taj trend sugerira različita moguća tumačenja glede osobnog iskustva hrvatskih građana s policijom, kao i glede glasa u narodu koji prati policiju posljednja dva desetljeća. Treće, odgojno-obrazovni sustav između 1999. i 2017. uopće nije doživio takav pad povjerenja koliko se prašine, govorenja i pisanja u hrvatskoj javnosti podiže oko njega. Četvrto, zabrinjavajući je pad povjerenja u Crkvu koji iznosi 25,2 %. Uzroci toga pada su, dakako, višestruki: od unutarcrkvenih, preko izvancrkvenih, kao i nerijetko ciljano stvarane negativne percepcije Crkve u hrvatskoj javnosti, osobito u nekim sredstvima javnog priopćavanja. Peto, opadanjem povjerenja, odnosno rastom nepovjerenja - koja su bila uočljiva i prije 17 godina - najviše su pogođene političke stranke i država te tisak, Sabor i pravosudni sustav. Takvim razvojem događaja pogođeni su, prije svega i nadasve hrvatski građani. Nad tim bi se morali ozbiljno zamisliti nositelji svih tih ustanova. A naposljetku, takva percepcija u javnosti na ozbiljno razmišljanje i preispitivanje svojih stavova tjera i jedne i druge. Šesto, bez svih ovih ovdje navedenih ustanova - a to nisu sve, jer ima i drugih - život Hrvata i hrvatskih građana u Hrvatskoj ne može zadovoljavajuće funkcionirati. A vidimo da su nam gotovo sve ustanove, kako one tradicionalne tako i one novijeg datuma, u dubokoj krizi.

Što, prema Vašem mišljenju, najviše generira nepovjerenje građana u institucije?
- Bit ću osoban. Svaki čovjek polazi najprije od sebe gledajući se u središtu zbivanja. No, obnašatelj dužnosti u pojedinoj ustanovi, koliko god polazio od sebe kao subjekta, a na što dijelom ima pravo, mora u središtu svoga rada staviti drugog čovjeka i opće dobro za koje je odgovoran ex professo. Hrvatski građani nisu uvijek baš sigurni da je to tako. Naprotiv, nerijetko su u pravu kada vide da su obnašatelji najrazličitijih dužnosti mnogo toga zaboravili kada su postali ono što jesu. Nadalje, obnašatelji nerijetko zaboravljaju da je u svim, pa i u demokratskim okolnostima, čovjek prva i nepovrediva vrednota te da je čovjek iznad i prije zakona, propisa i tolikih drugih pozitivnih pisanih i nepisanih izričaja i obećanja.

Koliko se u demokraciji neke tradicionalne vrednote prebrzo relativiziraju, pa i to uzrokuje nepovjerenje naroda u vlast i institucije?
- Da, i to se dijelom događa, da ne ulazim u detalje. Ističem samo dvije stvari. Primjerice, u hrvatskom narodu duhovna i moralno-etička komponenta mora biti sastavni dio odgojno-obrazovnog sustava. A moralno-etička komponenta svakog javnog djelovanja. K tomu, bez povijesne i jasne komponente nacionalnog identiteta hrvatski narod nestaje s karte svijeta, jer nema budućnosti.



Kako stoji demokracija u Hrvatskoj u kontekstu (ne)povjerenja građana u institucije?
- Ne stoji dobro! Demokracija u Hrvatskoj ne može i ne smije biti sama sebi svrhom i služiti samo jednoj maloj manjini bilo koje vrste ili provinencije. Ona je zadana za sve građane u svim okolnostima, neovisno o tome koliko se to nekome sviđalo ili ne. Nadalje, demokratska pravila i uzusi vrijede za sve i svima se moraju priznavati bez obzira na to sviđalo se to obnašiteljima vlasti ili ne u nekom povijesnom ili političkom trenutku. Naposljetku, za demokraciju vrijedi slika lanca. Lanac je toliko jak, stabilan i ima budućnost koliko je jaka i stabilna i njegova najslabija karika - građanin. Posebice neoliberalna demokracija ima svoje granice te toliko negativnosti i opet na štetu čovjeka pojedinca, slabijih i manjih skupina. Jednoga dana dolazi do problema, lomova, pobune i trpe svi građani. Nešto takvo ne bi se trebalo priželjkivati, pa onda potom i ostvarivati u Hrvatskoj.

Profesore, što onda s hrvatskim društvom i što s Hrvatskom u budućnosti?

- Hrvatska zbilja i opstojnost Hrvatske imaju budućnost samo ako hrvatski građani radikalno prevladaju mentalitet: iz turskog razdoblja, iz austrougarskog doba, napose iz komunističko-socijalističkih vremena (u kojima su vladali korupcija i izigravanje zakona i vlasti), a u kojem je prednjačio podložnički mentalitet prema kojem je uvijek bolje, vrednije i uspješnije ono što dolazi od drugdje, posebice iz inozemstva. Zato je potrebno probuditi zdravi ponos i uvjerenje da Hrvati, kao i svi hrvatski građani, imaju sposobnosti i mogu u hrvatskom društvu stvari mijenjati nabolje. Neka nam za uzor budu primjeri tolikih hrvatskih sportaša koji na svjetskoj razini postižu sjajne rezultate i promiču interese Hrvatske.(D.J.)