U serijalu “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?”, koji objavljuje Arhivanalitika (Ekonomski lab), dr. sc. Darko Polšek se između ostalog dotaknuo i teze da smo "bili zatočenici mita da liberalizam i demokracija uvijek nekako idu zajedno. Jednom kada narod ostvari to stanje, liberalna će demokracija zauvijek opstati i vladati".

Koliko je u netom iznesenom mišljenju, koje sam citirao, zapravo mita, a koliko realnosti, s obzirom na sve čemu danas svjedočimo?
- Autor spomenutog citata je Yascha Mounk, profesor politologije s Harvarda, i nalazi se u njegovoj novoj knjizi "Narod protiv demokracije". Mounk uglavnom govori o neliberalnim zahtjevima "naroda". I doista, u posljednje vrijeme u mnogim demokratskim zemljama svjedoci smo takvih populističkih zahtjeva. Što je pogrešno s populizmom (lijevim i desnim)? Kada bi glas većine bio jedina demokratska institucija, demokraciji kakvu poznajemo došao bi kraj. U Sjedinjenim Državama u prošlosti je primjerice bilo mnogo epizoda linčovanja. Linč je klasični način većinskog odlučivanja. Danas smo, srećom, rjeđe svjedoci takve demokracije, ali ozbiljni tvorci demokracije, upravo su zbog takvih "demokratskih, tj. većinskih pretjerivanja" oblikovali sustav kontrole. Smislili su - autonomne sudove! I prepisali stara pravna načela o nevinosti okrivljenog dok mu se ne dokaže krivnja, o pravu na zastupanje, o nužnosti dokaznog postupka i brojnih drugih… Sudovi su smišljeni zbog zaštite prava pojedinaca. I to je temelj liberalizma! Međutim, otkako živimo u Facebook demokraciji i otkako je javnost "jača" od ostalih grana vlasti, danas više ni sudske presude nisu neprijeporne. (Uostalom, koliko je domaćih sudskih presuda za korupciju uopće postalo pravomoćno?) Postoje brojne skupine koje smatraju da su sudovi postali gotovo suvišni. "Ne sviđaju nam se odluke Ustavnoga suda? Promijenimo Ustav i raspišimo referendum! (Pa nek‘ se vidi što je volja naroda!)". A sudovi, uključujući i one najviše razine, sve su pod većim utjecajem "glasa naroda". Ali još je gora situacija kada sudski pravorijek i presumcija nevinosti za političku zajednicu ne znači zadnju riječ. Takva je kriza trenutačno vidljiva u SAD-u. Pokret #MeToo u SAD-u, koji legitimno ističe potrebu zaštite od (uglavnom muškog) nasilničkog ponašanja, pretvorio se u ekskomunikacijski pokret, a sferu javnosti u novi frontovski rat: meta njihovih napada nisu samo nasilnici, nego i oni koji još drže do sudskog pravorijeka. (Nedavni primjer za to je prisilna ostavka glavnog urednika The New York Review of Books, koji je dopustio da se u njegovom časopisu tiska članak sudski oslobođenog, nedokazanog, ali medijski okrivljenog "nasilnika".) Prošlih je tjedana izbor američkog ustavnog suca Kavanaugha zauzimao središnju medijsku pozornost cijeloga svijeta zbog optužbe da je prije tridesetak i više godina navodno bio seksualni napasnik. Oko tog izbora Amerikanci su se podijelili u još nepomirljivije neprijateljske tabore. To nisu slike zdrave demokracije. To nisu slike liberalne i tolerantne demokracije. Niti bi idealne slike čisto "većinske" demokracije mogle bile ljepše.
Želim reći, postoje jaki razlozi za podjelu (trodiobu) vlasti, za kontrolu svake grane vlasti, za tzv. checks and ballances, kao i za njihovu autonomiju. Nezadovoljstvo stanovnika u mnogim se zemljama manifestira razgradnjom neke od tih stožernih grana liberalne demokracije ili biranjem poslanika koji obećaju da će neku od tih grana "srediti", tj. uništiti. Takvi "populistički" zahtjevi opravdano siju strah od propasti demokracije.


Stoji li teza da kada bi glas naroda prevladao, razlozi za nezadovoljstvo ubrzo bi nestali?
- Iz gore spomenutoga odgovor je jasan: apsolutno ne stoji! I zbog toga je jako važno na koji se način izražava nezadovoljstvo građana. Izbor novih zakonodavaca (poslanika) trebao bi biti glavni model za izražavanje nezadovoljstva. Ali ako sami poslanici nemaju autonomiju, ili ako (njima) nije jasno koji to narod, oni zapravo reprezentiraju nezadovoljstvo (primjerice, ako je na izbore izišao minimalni broj glasača, ili ako moraju glasati prema stranačkoj dužnosti, a ne prema vlastitoj savjesti), pa onda i to može postati veliki problem.

Također spominjete konstataciju kako su bujanje birokracije i odvajanje političara od "naroda" tek jedan dio priče o "pravima bez demokracije". Koji su drugi dijelovi?
- Prema Mounkovoj "shemi", gore spomenuta slika mase spremne na linč jest slika "demokracije bez prava", ali u svijesti brojnih građana postoji i obrnuta slika, slika "prava bez demokracije". Riječ je o slici, kako kažete, birokrata odvojenih od naroda, "vječnih političara", političke elite koja se rotira, a da se pri tome ništa ne mijenja: "Sjaši Kurta, uzjaši Murta!". Ili "tko bi gori - gori ostaje!". Slika o "Zagrebu" koji je miljama udaljen od ostalih dijelova zemlje. Naši bi zakonodavci (poslanici) ozbiljno morali razmotriti neku novu kombinaciju izbornog sustava. Možda ponovnim uvođenjem Županijskog doma? Ili nekom većom ulogom većinskog odlučivanja u izbornom sustavu? Ne kažem to zbog toga što sam uvjeren da je neka druga izborna kombinacija nužno bolja, nego zato što postoji jaka percepcija da je ovaj naš partitokratski sustav malo atrofirao: stranačke krize su vrlo jake, a ljudi misle da su zbog stranačke stege političari postali neodgovorni. (Pri čemu Hrvati pod "odgovornošću" obično misle: zašto ja od njih nisam dobio ništa?).



Kad sve to stavimo u kontekst (ne)povjerenja građana u institucije, znači li to da loše stoji i demokracija općenito?

- Premda su brojni socijalni pokazatelji u Hrvatskoj loši, u usporedbi s političkim krizama koje trenutačno tresu brojne druge, starije i veće demokracije, mislim da parlamentarizam nije na vrhu popisa naših boljki. Još smo jako korumpirani, favoritizam i dalje vlada, ekonomski smo neracionalni, javni sektor još je uvijek prevelik, trošimo energiju na besmislena pitanja i čarke, birokracija sve više jača pod krilaticom "vladavine zakona", demografija je na koljenima, ljudi se iseljavaju, u krizi su brojne važne institucije poput sveučilišta, škola, medija, a o budućnosti i sve bržim promjenama u svijetu malo se priča. No parlament je u svemu tome prilično marginalan problem. S demokracijom ne stojimo loše: problem je u tome da smo potpuno izgubili elan i kreativnost. Problem je u tome da energija koju ulažemo u kritike svega postojećeg dosad nije uspjela dovoljno okrupniti i ojačati naše civilno društvo, tj. našu sposobnost kreativnog djelovanja neovisnog o politici. Današnja politička kriza drma brojne veće i jače demokracije, ali ne trebamo mi brinuti tuđe brige. Riješi svoj problem! Naše glavne brige ostaju i dalje iste: to su demografija i neučinkovita (javna) ekonomija.(D.J.)