KRUNOSLAV NIKODEM

RAZLOZI ZA NEZADOVOLJSTVO NE MOGU BRZO NESTATI, JER NISU BRZO NITI NASTALI

 

Analizu povjerenja u ljude, institucije i demokraciju temeljim na rezultatima empirijskih istraživanja koja se provode u sklopu međunarodnog projekta European Values Study. To je jedan od najvećih projekata u društvenim znanostima ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu. European Values Study međunarodni je longitudinalni istraživački projekt o osnovnim sustavima vrijednosti u Europi unutar kojeg se od 1981. godine provode terenska istraživanja svake devete godine - objašnjava izv. prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem, sa Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Hrvatska se u projekt uključila u trećem valu, 1999. godine. Dakle, od 1999. godine grupa znanstvenika (sociologa, teologa, psihologa i politologa), pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Balobana s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, radi na projektu. Do sada smo obavili terenska istraživanja za 1999., 2008. i 2018. godinu, a na temelju prva dva istraživanja objavljeni su brojni radovi i više knjiga i u zemlji i u inozemstvu, kako na hrvatskom jeziku tako i na desetak stranih jezika. Rezultati za 2018. godinu još nisu dostupni javnosti, no uskoro ćemo imati konferenciju za novinare. Važno je naglasiti da su u projekt uključene gotovo sve države u Europi, njih više od 45. Također smatram važnim istaknuti da gotovo 20 godina na projektu radimo bez ikakve novčane naknade. Naš dragi voditelj naziva nas "grupom entuzijasta". Kao i većina drugih ljudi u svojim područjima djelovanja i mi muku mučimo s financijama, što posebno dolazi do izražaja svake devete godine kad trebamo provesti terensko istraživanje anketnim upitnikom na reprezentativnom uzorku od oko 1500 ispitanika. Iako je projekt u Europi, ali i u cijelom svijetu, društveno i znanstveno izrazito prepoznatljiv i relevantan, kod nas u Hrvatskoj to je neka druga priča. Primjerice, za terensko istraživanje 2018. godine od nadležnih institucija RH nismo dobili ni lipe, a recimo kolege u Francuskoj od svojih su nadležnih institucija dobili gotovo milijun eura za isti posao. No, mi smo obavili teren prije njih, što nam je, između ostaloga, bio dobar povod i za zafrkanciju.

Rad Vas i kolege Črpića iz 2014. O (ne)održivosti veza između povjerenja i demokracije; Analiza povjerenja u institucije u Hrvatskoj i u Europi, aktualan je i danas. Sažeto, što je pokazala ta komparativna analiza?
- Komparativna analiza povjerenja u institucije u Europi jasno pokazuje da je od svih četrdeset i sedam zemalja koje su uključene u EVS projekt Hrvatska, uz Bugarsku i Srbiju, zemlja s najnižim povjerenjem u ključne demokratske institucije - parlament, pravosuđe i vlast i državnu upravu. U konkretnom smislu, uzmimo za primjer povjerenje u pravosuđe, to znači da 19 posto ljudi u Hrvatskoj ima povjerenja u pravosudni sustav, dok je taj postotak znatno viši u većini drugih europskih zemalja. Tako u Danskoj 85 posto ljudi vjeruje pravosuđu, u Norveškoj 77 posto, Švedskoj 63 posto, Francuskoj i Njemačkoj oko 50 posto. Ako pogledamo druge zemlje bivše federacije postotak ljudi koji iskazuju povjerenje u pravosuđe niži je nego u navedenim razvijenim europskim zemljama, no još uvijek je viši nego u Hrvatskoj. Primjerice, u Sloveniji 45 posto ljudi vjeruje pravosuđu, u Crnoj Gori 42 posto, u Makedoniji i Bosni i Hercegovini oko 38 posto, a u Srbiji 25 posto. Povjerenje u parlament i vlast i državnu upravu još je niže. Ako tome dodamo da je povjerenje u druge ljude (oko 20 posto ljudi u Hrvatskoj smatra da se drugim ljudima može vjerovati), također među najnižima u Europi, onda argumentirano možemo tvrditi da je nepovjerenje jedna od ključnih karakteristika života u suvremenom hrvatskom društvu.



Što zapravo generira sve izraženije nepovjerenje građana u državu, napose institucije vlasti, pa i samu demokraciju?
- Jednostavno rečeno, korupcija, nepotizam i potpuna nesposobnost ljudi koji su u poziciji vlasti i moći. Na žalost, to nikako nije nova priča. Jedan od generatora rastućeg nepovjerenja je i tzv. «naslijeđe komunizma» koje možemo promatrati u vrijednosnom, ali i u institucionalnom smislu – od uništenja civilnog društva i stvaranja «atomiziranog pojedinca», pristranosti medija i ovisnosti o politici, do slabih profesionalnih i klasnih organizacija i udruženja. Iako su postojale bitne razlike između komunističkih poredaka, primjerice u Hrvatskoj i Istočnoj Njemačkoj, ipak možemo tvrditi da su svi takvi poretci razvili duboko nepovjerenje prema institucijama vlasti i države. Prije svega zbog toga što su kulturne, ekonomske i političke ciljeve određivali prema vlastitoj ideologiji i partikularnim (partijskim) interesima, a ne prema potrebama i zahtjevima građana. Nadalje, represivni "državni aparat" utjecao je na stvaranje "zatvorenih" mreža osobnih odnosa, uglavnom u uskom krugu obitelji i prijatelja. Također, izrazito birokratizirana i restriktivna vlast otvorila je put korupciji i mitu državnih službenika, jer se većini građana činilo kako je to jedini put do ostvarenja željenog cilja. No od "propasti komunizma" prošlo je gotovo trideset godina i negativno naslijeđe tog sustava ne može biti jedini čimbenik koji utječe na rastuće nepovjerenje u ljude i institucije u Hrvatskoj. Osim toga, logična pretpostavka bila bi da dužina razvoja demokracije u Hrvatskoj, bez obzira na sve prijepore i probleme, smanjuje taj negativan utjecaj. No rezultati više empirijskih istraživanja pokazuju upravo suprotno. Razina povjerenja u većinu ispitivanih institucija i organizacija u Hrvatskoj 1997. godine bila je slična razini institucionalnog povjerenja u razvijenim zemljama europskog Sjevera, a da bi nakon toga došlo do već spomenutog procesa smanjivanja povjerenja. Mnogi autori ističu da je za izgradnju jedne kulture povjerenja potrebno razvijati normativnu sigurnost, transparentnost društvenih organizacija, stabilnost društvenog poretka, predvidljivost/proračunatost moći, primjenu prava i obveza, poticanje dužnosti i odgovornosti i čuvanje dostojanstva, integriteta i autonomije svakog pojedinog građanina. Mislim da je svima jasno da ništa od navedenog do danas u Hrvatskoj nije ostvareno. Primjera za ovu tvrdnju je, na žalost, previše. Možemo li govoriti o čuvanju dostojanstva, integriteta i autonomije svakog pojedinog građanina u slučaju provođenja postupka kiretaže bez odgovarajuće anestezije? Iako uskoro ulazimo u treće desetljeće 21. stoljeća, u Hrvatskoj se žene uglavnom promatraju kao nekakav spoj pokretljivog kućanskog aparata, prostitutke i stroja za izbacivanje djece. Možemo li govoriti o transparentnosti rada institucija i organizacija kada prema potrebi nestaju sudski spisi, a za kriminalne radnje pripadnika vlasti i moći uglavnom saznamo nakon što isti izgube potporu svoje stranke? Što je jasan dokaz da je mnogo važnije, a i unosnije, poštivati pravila stranke nego zakone države. Možemo li govoriti o normativnoj sigurnosti kada vam država, kroz nadležno ministarstvo doslovce naredi da morate ugraditi razdjelnike u svom stanu ili kući, iako je jasno da je to samo manji dio cijele priče o energetskoj učinkovitosti, i da ti razdjelnici u stanovima ne znače ništa ako zgrada nema toplinsku izolaciju, a svi stanovi odgovarajuće prozore, itd.? Da ne duljim više, pitanje je zašto ništa od gore navedenog, u smislu razvoja jedne kulture povjerenja, nije ostvareno u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina? Jedan od mogućih odgovora su ratna stradanja i razaranja koja su poništila postojeći socijalni kapital i kulturu povjerenja iz kojih bi se generirao daljnji politički i ekonomski razvoj. Drugi mogući odgovor jest nedostatak integracije političkih elita u hrvatskom društvu. Naime, mnogi autori ističu da je jedan od ključnih čimbenika u izgradnji i razvoju djelotvorne demokracije i odmaka od samo formalnog demokratskog okvira integracija elita. Duga povijest "vanjske" orijentacije političkih elita u poziciji moći i vlasti u Hrvatskoj, bilo da je riječ o orijentacijama prema Austriji, Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Jugoslaviji, ili Europskoj uniji, predstavlja dugu povijest odvajanja elita od većine građana. Treći mogući odgovor jest ustroj i rad samih institucija u Hrvatskoj. Naime, nakon društvenih i političkih promjena početkom devedesetih godina 20. stoljeća javni i politički institucionalni sustav ostao je uglavnom nepromijenjen. Taj je sustav razvijan za potrebe jedne totalitarne države kojoj je glavna svrha kontrola građana, a ne servis građana. Većina građana u svakodnevnom životu upravo prolazi kroz takva iskustva, što je vidljivo i u iskazanom nepovjerenju.

Stoji li teza, a koju neki socilozi naglašavaju, da kada bi glas naroda prevladao, razlozi za nezadovoljstvo ubrzo bi nestali?
- Nisam siguran što podrazumijevate pod "glas naroda". U svakom slučaju razlozi za nezadovoljstvo ne mogu brzo nestati, jer nisu brzo niti nastali. Potrebna su desetljeća predanog, poštenog, stručnog i inovativnog rada da bi se uvjeti života u Hrvatskoj promijenili nabolje. S jedne strane, politička elita u poziciji vlasti i moći trebala bi biti bliža narodu, a s druge strane to u ovom sociokulturnom kontekstu nije moguće, jer je jedini osjećaj koji ta skupina osjeća prema svima nama duboki i iskreni prijezir koji proizlazi iz činjenice da njihove sudbine ipak bar malo, i bar svake četvrte godine, ovise o nama. Ako ste pak pod "glasom naroda" mislili na neki oblik izravne demokracije, onda moram reći da to nužno podrazumijeva i neki oblik nasilja, a nasilje ne može biti rješenje, bez obzira na to koliko valjanih argumenata za to imate.

U kontekstu (ne)povjerenja građana u institucije, znači li to da loše stoji i demokracija općenito?
- Rezultati EVS projekta pokazuju da gotovo svi (više od 90 posto) podržavaju demokraciju kao politički poredak, no istovremeno i da gotovo nitko (manje od tri posto) nije zadovoljan funkcioniranjem demokracije u Hrvatskoj. Dakle, na općoj razini postoji podrška demokraciji uz stav da se zemljom ne upravlja demokratski i da demokracija ne funkcionira. Ono što je mogući dodatni problem jest shvaćanje što je uopće demokracija. Naime, u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je u porastu broj onih koji, iako podržavaju demokraciju, smatraju da je dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na svoju vladu i izbore, a to je ključna karakteristika autoritarnog političkog poretka. Posebno je zabrinjavajuće to što su takvoj političkoj opciji demokracije moćnog vođe skloniji mladi (u dobi od 18 do 29 godina).



Jedno istraživanje u Hrvatskoj (Institut Ivo Pilar) pokazalo je kako Hrvati vjeruju Crkvi i vojsci, a ne vjeruju svojoj vladi i strankama. Kako to objašnjavate?
- Rezultati tog istraživanja uglavnom su vrlo slični rezultatima na našem projektu. Moram naglasiti da rezultati EVS projekta pokazuju smanjivanje povjerenja u gotovo sve ispitivane institucije i organizacije u posljednjih dvadesetak godina, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u većini europskih zemalja. Što govori u prilog jedne opće i duboke krize parlamentarne demokracije. Crkva i vojska u hrvatskoj javnosti percipirane su kao institucije autoriteta i stabilnosti i zato im građani iskazuju veće povjerenje (oko 50 posto), dok su političke stranke i njihove vlade uglavnom percipirane kao čimbenici nestabilnosti i zbog svega već navedenog ljudi im iskazuju malo povjerenje (ispod 10 posto).

Kakva je pritom uloga medija u stvaranju ozračja nepovjerenja u institucije? Vidimo i slušamo komunikaciju u kojoj je crnila i negativizma sve više...

- Život u suvremenom društvu gotovo je nezamisliv bez medijskih sadržaja u koje smo svakodnevno doslovce "uronjeni". Veliki utjecaj medijskih sadržaja na naše živote znači i veliku odgovornost medija i često se može čuti kod nas u Hrvatskoj da su mediji odgovorni za sve i svašta. Mislim da je u konkretnom slučaju mnogo veća i važnija uloga medija u pokušajima usmjeravanja i pritisaka na institucije da doista "rade svoj posao", i da taj rad bude transparentan i na korist (a ne na štetu) svima u Hrvatskoj. Mediji nisu neutralni i neovisni, bilo politički ili ekonomski, tako da dio medija, odabirom određenih tema i načinom na koji se te teme obrađuju, pridonosi rastućem nepovjerenju u institucije. No to nije ključni problem kada govorimo o nepovjerenju. Ključni problem su nesposobni, nestručni i bahati ljudi u tim institucijama. A oni su takvi iz dva ključna razloga - zbog toga što je većina njih proizvod "stranačkog kadroviranja", i zbog toga što u Hrvatskoj ne postoji jasan sustav pozitivnih i negativnih sankcija za rad u bilo kojem području.(D.J.)

JADRANKA ŠVARC

DRUŠTVENA KOHEZIVNOST SLABI POD NALETIMA POPULIZMA

 

Građani u Hrvatskoj sve više shvaćaju da prebacivanje nadležnosti na institucije s mantrom "neka institucije rade svoj posao", nije ništa drugo do bijeg dužnosnika od političke odgovornosti i mehanizam političke manipulacije kojom se želi dobiti na vremenu kako bi afere izgubile na emotivnom intenzitetu i pale u zaborav, a time i zahtjevi za snošenje bilo kakve političke i moralne odgovornosti - kaže dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, sa Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, te dodaje:

- Riječ je, zapravo, o prilično perfidnoj manipulaciji demokratskim sustavom, jer se građane ostavlja u uvjerenju kako imaju kontrolu nad radom institucija (primjerice Sabor, sudovi i sl.), i kako te institucije rade isključivo u njihovom interesu, s obzirom na to da su ih izabrali upravo oni, sami građani, putem mehanizama direktne ili indirektne demokracije. U stvarnosti, pak, riječ je o raznim oblicima zarobljene države u kojima klijentelističke veze i parcijalni grupni interesi upravljaju institucijama, a preko njih društveno-političkim procesima iz kojih su građani posve isključeni. U konačnici ova manipulacija završava nepovjerenjem građana u institucije i državni aparat u cjelini, čak i ako pojedine institucije svoj posao izvršavaju na korektan način, u interesu građana i dobrobiti društva kao cjeline. Dolazi do stvaranja društvene klime u kojoj sve više raste osjećaj malodušnosti i bespomoćnosti prema politekonomskim elitama i procesima, što prerasta u cinizam, odnosno u stalan osjećaj nepovjerenja, sumnje i razočaranosti gotovo svime što nas okružuje. Stoga je važno demistificirati institucije i shvatiti da su institucije društveni konstrukt vrlo promjenljive prirode i da uspješna društva jesu uspješna zato što su sposobna za tzv. "institucionalnu promjenu", odnosno za prilagodbu institucija novim ekonomskim i društvenim zbivanjima ili zahtjevima vremena.


- Institucije su važan koncept u sociološkim, politološkim i ekonomskim istraživanjima, jer institucije postavljaju "pravila igre" u kojim se odvija društveni i ekonomski život i od kojih u velikoj mjeri ovisi efikasnost gospodarstva, a time standard i zadovoljstvo građana. Na značaj institucija za ekonomski rast ukazao je Douglas North koji je za svoju teoriju ekonomskog institucionalizma podijelio i Nobelovu nagradu 1993. godine pokazavši da nove tehnologije, inovacije, rad, obrazovanje, kapital i slični faktori razvoja nisu sami po sebi dovoljni za gospodarski rast. Efikasnost ovih faktora ovisi o institucijama koje faktore rasta potiču i čini proizvodnima, ili ih, pak, čini društveno-ekonomski irelevantnima.
Institucije, prema Northu, nisu ništa drugo do pravila ponašanja u određenom društvu ili, formalnije rečeno, društveno konstruirana ograničenja (norme, pravila), koja je postavio čovjek kako bi oblikovao i olakšao ljudske interakcije i smanjio transakcijske troškove (prema Hobbsu, primjerice, država je potrebna da bi se spriječio rat svih protiv sviju). Institucije, ukratko, daju strukturu svakodnevnom životu, omogućavaju kooperaciju i smanjuju nesigurnost. Međutim, institucije mogu biti snažan kočničar društvenih i političkih promjena i gospodarskog zaostajanja. Postoje različite institucije koje nastaju na različite načine, te stoga na specifičan način proizvode ekonomske efekte ili vrše utjecaj na društveni život. Uvriježeno je razlikovanje institucija prema stupnju formalnosti pravila i normi koje je uveo D. North te možemo razlikovati formalne i neformalne institucije te organizacije.
Neformalne institucije dio su naše svakodnevnice, a nastaju obično spontano iz ponavljajuće i trajne društvene prakse koja prerasta u tradiciju ili kolektivne navike i običaje te moralne vrijednosti i druge norme ponašanja. Karakterizira ih neformalni sustav prisile kao što su kritiziranje, ismijavanje, društveno ignoriranje i sl. U takve neformalne institucije pripada primjerice slavljenje Božića ili Valentinova te Dana žena nekad, a Majčinog dana danas. Međutim, u neformalne institucije pripadaju i manje pozitivne društvene prakse kao što su interesno i klijentelističko povezivanje, korupcija, interesne mreže i sl., koje posredno snažno utječu na formalne institucije i jedan su od glavnih razloga njihove neefikasnosti i nezadovoljstva građana.
Institucije o kojima je ovdje riječ i prema kojima civilno društvo izražava nepovjerenje, jesu formalne institucije koje se ne vežu uz društvenu i samoregulirajuću praksu. Formalne institucije uglavnom obuhvaćaju državnu regulativu i tijela (organizacije) koja tu regulativu provode. U formalne institucije pripadaju tako razna pravila, zakoni, odluke i propisi koji definiraju politički, društveni, pravni i ekonomski sustav kroz strukturu vlasti (Sabor, vlada, županije..), ekonomske institucije (tržište, vlasnička prava, sustavi poticaja …), političke institucije (pravila izbora…), pravosudne institucije (ustrojstvo, zakoni…), te društvene institucije (zdravstvo, obrazovanje, građanska prava i sl.).
Funkcioniranje ovih institucija omogućuju organizacije, a poštivanje pravila koje one uspostavljaju osigurava sustav prisile, represivni aparat kroz kazneni sustav, policiju i sudstvo.
Formalne institucije mogu nastati spontano, ili "odozdo", primjerice udruživanjem u interesne grupe koje prerastaju u dovoljno snažne organizacije koje imaju moć da utječu na zakonsku regulativu i strukturu vlasti (primjerice zaštita potrošača ili ranjivih skupina, gospodarske komore). Međutim, formalne institucije u pravilu ne nastaju spontano, nego se obično nameću "odozgo" od strane legitimno izbrane vlasti personificirane u obliku državnih i drugih tijela. Problem nastaje kada dolazi do konflikta interesa između građana i samih institucija tj. kada naraste svijest građana da institucije formirane kroz legitimne demokratske procese ne obavljaju više svoje zadaće u njihovom interesu. Tada govorimo o gubljenju povjerenja u institucije koja često dovodi do krize vlasti i političkih promjena, pri čemu se očekuje da će nova birokratska nomenklatura osigurati bolje funkcioniranje institucija.

- Dosadašnja istraživanja pokazala su da građani u Hrvatskoj imaju visoku razinu oportunizma i nepovjerenja u institucije, posebno one političke prirode. Razlozi se pronalaze u različitim faktorima kao što je stoljetna strana vlast i rašireno siromaštvo, pri čemu je oportunizam bio jedini način preživljavanja. Drugi drže da je nepovjerenje u institucije uvjetovano povijesnim naslijeđem, odnosno da je iskustvo življenja u nedemokratskom socijalističkom sustavu glavni razlog oportunizma i nepovjerenja prema institucijama. Stoga je bilo za očekivati da će s kolapsom socijalizma, zadobivanjem vlastite države i izgradnjom demokratskog i kapitalističkog društva, rasti i povjerenje u institucije. Međutim, sva istraživanja, pa i naše svakodnevno iskustvo, govore da tome nije tako.
Primjerice, prema Pilarovom barometru, istraživanju koje je provodio Institut Ivo Pilar od 2008. do 2016. godine (kada je Barometar zaustavljen zbog manjka financijskih sredstava), građani u Hrvatskoj pokazuju osrednje do malo povjerenje u državne institucije. Najviše povjerenja (vrijednosti između 4 i 6 na ljestvici od 1 do 10), građani imaju u školstvo, vojsku, Crkvu i policiju, a najmanje povjerenja imaju u političke stranke, Sabor, vladu i pravosuđe (vrijednosti između 1,7 i 3,1 na ljestvici od 1 do 10), pri čemu uvjerljivo najmanje povjerenja građani imaju u političke stranke.
Prema istraživanju Eurobarometra u 2018. godini, Hrvati imaju od svih europskih zemalja najmanje povjerenja u vlastito pravosuđe (svega 22 % ispitanika), slično Bugarskoj, dok u skandinavskim zemljama više od 80 % ispitanika vjeruje u pravosuđe. Političkim strankama vjeruje svega 8 % ispitanika, što je ipak nešto više od povjerenja u Grčkoj (4 %) ili Latviji (5 %). Sudeći prema odgovorima ispitanika Hrvati daleko više vjeruju Europskom parlamentu (84 %) nego vlastitom parlamentu (49 %.) Također visokih 71 % ispitanika ne vjeruje javnoj administraciji u zemlji, a Europskoj komisiji vjeruje 44%. Naravno, da se pitanje zašto imamo tako nisko povjerenje u vlastite institucije, nameće samo od sebe.
Treba reći da su razine povjerenja u institucije u padu gotovo svugdje u zapadnom svijetu zbog sve većeg nezadovoljstva ljudi životnim standardom i kvalitetom života što se održava u rastu desnog populizma, ksenofobije i netolerancije. Razlozi se pronalaze u ekonomskoj globalizaciji, mobilnosti radne snage, seljenju kapitala na Daleki istok, slabljenju socijalne države te tehnološkom progresu koji favorizira uglavnom digitalne tehnologije, a koje se sporo i sporadično uvode u tradicionalnu proizvodnju i poslovanje. Digitalna ekonomija, deindustrijalizacija i financijalizacija ekonomije stavila je mnoge pripadnike srednje klase, posebno one vezane direktno ili indirektno uz industrijsku proizvodnju, u težak materijalni položaj zbog gubitka posla, neravnomjerne raspodjele bogatstva i materijalnih dobara te zbog polarizacije na globalizacijske "dobitnike" i "gubitnike".
Dobar dio hrvatskih građana našao se na strani globalizacijskih gubitnika, a kao država i nacija suočeni smo, počevši od ekonomske krize 2008. godine, sa stalnim padom gospodarske efikasnosti i konkurentnosti te smo se našli na dnu europske ljestvice prema gospodarskoj razvijenosti, a ispod nas je preostala samo Bugarska. Samo taj razlog bio bi dovoljan za gubljenje povjerenja u racionalnu, progresivnu i razvojnu ulogu institucija, a da ne spominjemo druge pojave kojima svakodnevno svjedočimo, kao što je urušavanje socijalne države (zdravstvo, školstvo), neprovođenje reformi, političke borbe koje unose dodatni kaos u neuređeni sustav. Poseban je problem neefikasan i nepravedan pravni sustavu koji čini ključnu institucionalnu osnovu jednog društva, jer personificira poštovanje formalnih normi potrebnih za funkcioniranje društveno-ekonomskog sustava. Građani se osjećaju nesigurno i nezaštićeno u vlastitoj državi te raste nezadovoljstvo prema institucijama sistema. Rezultat je porast nepovjerenja u kompetencije i efikasnost političkih elita koje upravljaju institucijama da riješe nagomilane probleme te razbijanje iluzija u moć demokracije i sve veću sklonost direktnim, nekad i nasilnim, društvenim akcijama (štrajkovi, javni protesti i sl.).
Povjerenje u institucije dobrim se dijelom temelji na vjerovanju da vlast djeluje dobronamjerno, pravedno i u općem interesu, što stvara socijalnu identifikaciju, tj. osjećaj zadovoljstva i pripadnosti određenoj društvenoj grupi, državi ili naciji, i čini temelj povjerenja u institucije. Osjećaj ponosa, zadovoljstva i pripadnosti čini osnovu socijalne identifikacije građana s političkim strankama i sustavom vlasti u cjelini, kao i svojevoljno prihvaćanje i slijeđenje institucija, njihovih pravila i zakona. U posljednje vrijeme, međutim, zamjećuje se udaljavanje države i politike od građana i rastući konflikt između institucija na vlasti i interesa građana, zbog čega opada stupanj identifikacije građana s postojećim političkim strankama, a posljedično i s institucijama vlasti (vlade, Sabor, sudovi). S opadanjem stupanja identifikacije raste nepovjerenje u političke institucije, što se jasno vidi iz rezultata istraživanja, a donekle se zadržava povjerenje u relativno apolitične i tradicionalne institucije kao što su vojska, školstvo i policija.

- Pitanje je zašto političke i ekonomske elite ne uspostavljaju (naj)efikasnije institucije, ili zašto ne dolazi do evolucija institucija u smislu bolje efikasnosti, zastupanja općeg interesa i prava građana. U ovom kontekstu treba reći da je o razumijevanju institucija, njihove evolucije, načinu funkcioniranja, mjerenju efikasnosti i slično, napisano nebrojno radova i analiza od strane domaćih i stranih autora te međunarodnih organizacija (primjerice Svjetska banka, OECD) te je ovdje moguće dati samo naznaku elemenata koji pridonose neefikasnosti institucija kod nas. Pritom su korištena dva specifična sociološka i politološka aspekta u cilju ilustracije raznolikosti u pristupu u analizi povjerenja u institucije.
Većina teorijskih pristupa i analiza slažu se oko dva momenta. Prvo, institucije nastaju i mijenjaju se inkrementalno, tj. postupno, te povezuju prošli, sadašnji i budući razvoj institucija, pri čemu snažnu ulogu razvoju i funkcioniranju institucija imaju prošlo iskustvo i povijesno nasljeđe. Drugo, formalne i neformalne institucije (pravila igre) i organizacije (igrači) nalaze se u stalnoj interakciji, pri čemu neformalne institucije, ako su u domeni negativnih društvenih praksi, mogu biti snažan kočničar promjena i uspostavljana efikasnih institucija.
Specifičnosti institucionalnog razvoja u Hrvatskoj u odnosu na ove dvije karakteristike jest kulturno i političko nasljeđe socijalizma s aspekta inkrementalnog, tj. povijesnog razvoja institucija te proces tranzicije u kapitalizam u kojem dolazi do izražaja interakcija formalnih i neformalnih institucija u domeni negativnih društvenih praksi.
Dok su jedni teoretičari vrlo skloni neefikasnost sustava i institucija pripisati kulturnoj inerciji, tj. primjeni obrazaca funkcioniranja institucija razvijenih u prethodnom režimu, druga grupacija sklonija je i neefikasnost institucija pripisati opskurnom procesu tranzicije, a nepovjerenje nezadovoljstvom građana kao reakciju na stvarnost tranzicije.
U pogledu povijesnog nasljeđa, činjenica je da se sadašnje institucije, kao i stavovi prema njima, ne pojavljuju odjednom i niotkuda, nego su rezultat političke socijalizacije i kontinuiteta institucija. Uspostava novih i evolucija starih institucija zbila se kod nas u okruženju političke kulture, vrijednosti i normi starog socijalističkog sustava te je funkcioniranje institucija obilježeno kulturnom inercijom, odnosno sociokulturnim obrascima razvijenim u prethodnom režimu koji su obilježeni državnim paternalizmom, egalitarizmom, oportunizmom i nepovjerenjem u institucije.
Međutim, druga grupa argumenta nastoji dokazati da je nerealno, te krajnje nekritički i konformistički neefikasnosti sadašnjeg institucionalnog sustava pripisati tek naslijeđu socijalizma, što amnestira od odgovornosti elite na vlasti u posljednjih gotovo 30 godina.
Stoga je fokus ovih teorija usmjeren na niz negativnosti tijekom procesa tranzicije, a nepovjerenje u institucije promatra se kao reakciju na negativne tranzicijske procese. Primjerice, akademik J. Županov govori o deset godina de-industrijalizirajuće elite na vlasti koja je stasala početkom 90-ih i koja je dovela do re-tradicionalizacije, de-industrijalizacije, de-scijentizacije i iracionalne birokracije koja je omogućila procese privatizacije prema modelu prazne ljušture, odnosno isisavanja ekonomske supstance iz poduzeća radi vlastite koristi.

Na sličnom tragu su teorije razvijene u politološkim krugovima, o ortačkom kapitalizmu kao specifičnom modelu hrvatskog puta u kapitalizma. Ove teorije drže da ortački kapitalizam koji se bazira na kronizmu, klijentelizmu i populizmu, čini suštinu političko-ekonomskog modela nastalog devedesetih godina, a ujedno je i glavni uzrok njegove krize. Ortački kapitalizam doveo je do instrumentalizacije države u ostvarivanju partikularnih interesa privilegiranih društveno-ekonomskih grupa mimo legitimnih institucija u domeni ekonomije i tržišta, prava i politike, a na temelju bliskih obiteljskih, etničkih veza, ili interesnih povezivanja. Ortački kapitalizam označio je početak nepovjerenja u institucije te narušavanje društvene kohezivnosti koja je nužna za funkcioniranje institucija. Do izražaja dolazi snažan utjecaj neformalnih grupa (klijentelističkih mreža) na rad formalnih institucija (vlada, pravosuđe, regionalna i lokalna uprava). Na taj je način, tranzicija trajno narušila povjerenje u institucije sustava koje se, uz kratka radoblja oporavka, sadašnjim aferama samo produbljuju, a društvena kohezivnost slabi pod naletima populizma i ideoloških razlika.
Mnogobrojne studije javne administracije pokazuju da su birokratske strukture formalne institucije s velikom koncentracijom društven moći koje su ujedno vrlo inertne i otporne na promjenu, iako pate od raznih nedostataka. Primjerice, javna administracija nerijetko je disfunkcionalna ili iracionalna (kada racionalne odluke mogu imati suprotne učinke, npr. subvencije za usluge poskupljuju same usluge), ili je "mehanička" kada se ustaljeni postupci nekritički primjenjuju na sve slučajeve, što dovodi do fenomena "stručne nekompetentnosti".
- Naravno, moguće je identificirati i niz dugih razloga za neefikasnost institucija, kao što je predimenzioniran birokratski aparat, posebno na lokalnoj razini (nastao uglavnom iz političkih razloga, a ne zbog potrebe racionalnog upravljanja) koji nema kompetencije i sredstva za vođenje lokalne politike, a niti nema mehanizma odgovornosti koji bi prisilio upravne strukture na odgovoran i savjestan rad. Stoga se često neke mjere za dobro funkcioniranje zajednica poduzimaju tek nakon javnih izbijanja skandala ili nesretnih slučajeva, npr. u prometu, zdravstvu ili zaštiti okoliša. U sadašnjem okruženju, gdje su neformalne institucije, veze i kanali još jaki u mjeri da mogu utjecati ili ne poštovati formalna pravila, zakone i regulativu, prognoze za povrat povjerenja u institucije prilično su pesimistične. Ipak, postoje i mnogi pozitivni primjeri, kao što je reakcija formalnih institucija u pogledu zaštite građana s kreditima u "švicarcima", ili reakcije neformalnih grupa prilikom "spašavanja" Imunološkog zavoda. Takvi primjeri ilustriraju kako je moguće povratiti povjerenje u institucije, ojačati društvenu koheziju i identifikaciju s institucijama sistema. Bit je u tome da je za povjerenje nužno da institucije rade u općem interesu, tj. u interesu građana.(D.J.)