Svatko tko je jednom bio na Ohridskom jezeru ili je služio onu bivšu vojsku u Strumici kao potpisnik ovih redaka bio je uvjeren da je boravio u južnoj Makedoniji. No, danas je nakon neuspjelog referenduma i povijesnog sporazuma s Grcima nastala pojmovna zbrka.

Ako novi naziv koji je međunarodna zajednica skrojila za ovu balkansku zemlju bude prihvaćen čini se da gdje god se u Makedoniji kročili da se niste micali iz Sjeverne Makedonije. Zamislite situaciju da netko izvana Velikoj Britaniji nametne da se od sada naziva Malom Britanijom (takvom će ta zemlja i postati nakon Brexita kada krene njezin očekivani raspad), da Francuska silom nametnute nužde ili možda iz kaprica kakvog svog pomahnitalog susjeda ponese ime Lijeve (ili Gornje) Francuske, a Austrija bude nazvana Donjom Bavarskom s obzirom da i u njoj žive potomci povijesnih Bajuvarijaca. Može li itko zamisliti da su nama Poljska, Ukrajina, Češka ili Slovačka kao pravne, teritorijalne i etničke sljednice Bijele Hrvatske 90-tih zabranile ime Hrvatska i nametnule povijesni naziv Crvena Hrvatska koji su tada bili u stanju prihvatiti jedino Ivica Račan i Stipe Šuvar. Oba naziva, za sjevernu Bijelu i južnu Crvenu Hrvatsku, bilježi još “Ljetopis popa Dukljanina”. O sjevernom toponimu piše i bizantski car Konstantin Porfirogenet, a Bijele Hrvate kao protivnike vladara Kijivske Rusi velikog kneza Vladimira (zapravo norveškog Varjaga koji se u stvarnosti nazivao Valdemarom) spominje i “Povijest prošlih vremena” ljetopisca Nestora. Na nesreću, upravo se takva identitetska nevolja razbila o glave Makedonaca, pripadnika jedne od najmlađih europskih nacija, koji sada dezorijentirani sjede uz obale Vardara nedaleko svih onih neoantičkih kipova i grčko-rimskih kolonada i razmišljaju što su sve izgubili nakon što su dopustili da pored njih protutnji posljednji euroatlantski vlak.
Južna Makedonija je grčki dio te povijesne pokrajine sa Solunom kao glavnim gradom. U nacionalističkom narativu Makedonaca, ali i Bugara, ondje još žive pripadnici slavenske manjine koja se nalazi pred potpunim nestankom zgaženi nasilnom asimilacijom grčkih vlasti u čemu ima podosta istine. Upravo iz tog kraja stiže Kostas Theodorou alias Dine Doneff. Dvojstvo njegova imena najbolje govori o svim tegobama dvostrukog grčkog državljanskog i makedonskog etničkog podrijetla. Theodorou je rođen u Njemačkoj, no ipak nosi grčko ime, a ne ono po kome ga poznaju u rodnom selu njegovih roditelja u sjevernoj Grčkoj odnosno južnoj Makedoniji. Album “Rousilvo” koji je objavio za uglednu njemačku etiketu ECM dobio je ime sela kome je grčki režim ne pitajući njegove stanovnike nadjenuo ime Xanthogeia. Cijeli album je posveta rodnom zavičaju koji je prepušten nestanku. Naime, nakon propalog komunističkog ustanka (1946. - 1949.) koji je protiv svoje zemlje uz svesrdnu pomoć Beograda i Moskve poveo general Markos Vafiadis, u selu su ostale same žene, a njihovi muškarci su izginuli ili zauvijek pobjegli u zemlje Istočnog bloka. Neki od njih su završili i u Osijeku. Upravo je masovno sudjelovanje tamošnjih Makedonaca u ustanku protiv Atene s neskrivenim secesionističkim namjerama bio uvod u njihovu propast. Svi grčki režimi do danas nastojali su im zagorčati život. O ovoj neslavnoj epizodi u bivšoj Jugoslaviji se nije smjelo govoriti, iako je glavni koordinator ustanka bio beogradski agent kasnije proglašen narodnim herojem Svetozar Vukmanović Tempo koji je o tome napisao i knjigu (“O narodnoj revoluciji u Grčkoj”), a zanimljivo baš nikada se ne spominje kada se govori o grčko-makedonskom sporu oko naziva Makedonije.
Jedna od skladbi na albumu nosi naziv “Penelopes of Xanthogeia”. Iako je ovaj album nazvan “balkan-jazz folk operom”, možda je takva kvalifikacija i pretjerana jer baš o operi u klasičnom značenju tog pojma ne može biti riječ, ipak Dine Doneff alias Kostas Theodorou na zanimljiv evocira folklornu baštinu svog kraja koristeći se izričajem jazza, ženskim vokalima i govornim zapisima stanovnika davno umrlog sela koje se zove Rousilvo i Xanthogeia još samo na papiru.