ZDENCI - Mnogi stariji čitatelji sjetit će se i znati što su bile pustare, tko je u njima i što radio te kako su one nekada bile centar svih događanja u selu.
Niz takvih pustara postojao je i u Zdencima i oko njih, a putem istraživanja života u pustara krenuo je Zdenčanin Ivan Felendeš (66), koji je rođen na zdenačkoj pustari.


- Pustare su nastajale početkom i polovinom 19. stoljeća. Pustara u Zdencima sagrađena je pokraj stare ciglane, a tamo je i prolazila pruga i zapravo većina pustara je građena uz pruge jer su uglavnom bile posjedi veleposjednika Gutmanna. U sklopu zdenačke pustare sagrađene su poslovne zgrade u kojima se odvijala ratarska proizvodnja, a na samoj pustari bila je stočarska i mljekarska proizvodnja. Bilo je tu također i stambenih zgrada u kojima je živjelo po pet ili šest stanara s obiteljima. Pustare su zapravo bile, danas bismo to rekli, mali trgovački centri, tu su bile mljekare, klaonice, male pekare s krušnim pećima. Tu su se odvijali i razni kulturni događaji, zabave, puštalo se kino, a u pustarama je bio razvijen i sportski život, igrala se odbojka, boćanje, bila je i kuglana, igrao se nogomet. Upravo iz naše zdenačke pustare izišao je velik broj sjajnih nogometaša zdenačke Sloge i poslije klubova većeg ranga. Naša zdenačka pustara nekada je bila doista centar svega, i ja sam ponosan što sam tamo rođen i proživio svoj život u njoj - kaže Felenedeš te nastavlja kako i zašto su ugašene, odnosno zapuštene pustare.
- Napuštanje pustara krenulo je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Ljudi su krenuli trbuhom za kruhom. Naši zdenački pustaraši krenuli su prema Australiji, bilo je približno pet obitelji koje su otišle, potom su se neke obitelji odselile u naše veće gradove te po Europi, u Njemačku, Švedsku i druge zemlje jer jednostavno ovdje više nije bilo posla, posebno za mlade. Ovi koji su ostali željeli su se osamostaliti, počeli su graditi svoje kuće u novom radničkom naselju u Zdencima te u Crncu i tako je pustara ostala prazna. Krajem 60-ih i početkom 70-ih pustare su ostale potpuno prazne, i ja danas često prošećem zdenačkom pustarom i dođe mi teško, jer sve je nestalo, moje djetinjstvo je u prašini i korovu – sa sjetom nastavlja Ivan Felendeš, koji je upravo želeći sačuvati tu uspomenu odlučio napisati knjigu o svojoj pustari pod nazivom ‘‘Pustara Zdenci, tragovi sjećanja‘‘ koju je promovirao u sklopu Dana Općine Zdenci.
- Knjiga mi je nekako došla spontano, jednostavno zbog vlastitih osjećaja jer sam želio sačuvati sjećanja na pustare koja danas pomalo nestaju i izumiru. Na pustari Zdenci bilo je oko 250 ljudi, i ti ljudi nisu brojevi, oni imaju svoja imena i prezimena, svoj život u pustari i želja mi je bila te ljude za sva vremena zabilježiti, i one koji su živjeli ili samo radili u njoj - kaže Felendeš.


- Moram reći da je na zdenačkom i okolnom području bilo puno pustara i njih sam sve spomenuo i zabilježio podatke u knjizi jer htio sam da današnji mladi vide da su pustare nekada vrvjele ljudima, zabavljali se i radili, bile su jednostavno izvor života. Nadam se da sam uspio starije vratiti u njihovo djetinjstvo, a mladima približiti ljepotu života u pustari. Moram zahvaliti ljudima koji su mi puno pomogli u stvaranju ove knjige, tu je prije svih rođeni Zdenčanin, danas profesor na studiju u Osijeku, Ivan Balta, zatim moj brat Josip Felendeš iz Orahovice, podatke su mi davali Anica Felendeš, Frane Tokić, Bela Felendeš, Pavica Tonček i Slavko Risović, a posebno moram spomenuti i veliku pomoć načelnika Općine Zdenci Tomislava Durmića, koji mi je izašao u susret i Općina je financijski pokrila kompletno izdavanje i promociju knjige. Činjenica je da se danas rijetko tko odlučuju zasukati rukave i ponešto zabilježiti i zapisati o tim povijesnim stvarima. Ja nisam želio dopustiti da bar ovaj moj dio života ostane u zaboravu i po reakciji koju sam imao na promociju bilo je vidljivo da sam uspio pobuditi mnoštvo osjećaja. Naravno da tu neću stati, istraživanje ide dalje. Želja mi je pribaviti još podataka o drugim pustarama u okolici. Bit će teško, nema više ljudi koji se toga sjećaju, pa stoga pozivam sve pustaraše koji su tamo radili, susjede i sve koji se sjećaju tih dana da mi se jave i podijele sa mnom svoja sjećanja koja će biti zabilježena u nekoj novoj knjizi - zaključio je Felendeš.