Višestruke je važne poruke moguće iščitati iz raspleta priče o prosvjedu u Vukovaru, organiziranog nominalno zbog neprocesuiranja zločina iz 1991. godine, a u stvari zbog izlaska iz ormara nekakve nove desnice koja se uporno želi domoći glavne političke pozornice bez mnogo muke i rada, naprosto preuzimajući HDZ - ne njihovo glasačko tijelo, nego stranku u cjelini.
Naime, ta apsurdna fokusiranost ove ambiciozne skupine na Andreja Plenkovića, i to ne, kako bi se dalo očekivati u političkoj areni, na njegovu premijersku poziciju, nego prije svega onu predsjednika stranke (iako većina njih ne pripada ili više ne pripada toj stranci), odnosno gotovo isključivo na članove HDZ-a umjesto na njegove birače, jedinstvena je pojava u povijesti političkog organiziranja.

Posve je logično graditi svoju poziciju radom na svim razinama, iskazivati volju, nametnuti se i u najboljoj prilici pokušati osigurati potporu i u izbornom procesu preuzeti stranku kojoj pripadaš, no, bez ikakvog je smisla uporno tvrditi kako ljudi u stranci, čiji nisi član, trebaju promijeniti svoje vodstvo jer, eto, ti bolje od njih znaš da ovo aktualno ne vodi politiku na način kako ti misliš da bi trebalo. Pri tome, činjenica da se poneki od dvjestotinjak tisuća članova slažu s tom procjenom, ali manje ili više ne žele o tome javno govoriti, niti bilo što poduzimati, nimalo ne umanjuje antirazumski aspekt te ideje. U toj gomili nonsensa, kojom se ova vrsta političkog djelovanja agresivno promovira, tako je valjda bilo normalno pokušati u funkciju staviti emocije žrtava besprizornih zločina u gradu simbolu hrvatske borbe za neovisnost, i to tvrdnjama o navodnoj uroti kojom hrvatske vlade desetljećima štite krivce. Naravno, protiv toga nije bilo potrebe prosvjedovati svih 27 godina do ove subote koja je određena kao dan stvaranja ozračja odnarođenosti i nacionalne neosjetljivosti premijera, čemu je posvećen efektan plakat s Matoševim stihovima.
Groteskno je pri tomu, kao jedan od argumenata u napadima na Plenkovića kao aktualnog šefa HDZ-a, koristiti ono što je izravna posljedica odluka koje je morao donositi jedan drugi predsjednik te stranke, a u kojega se ovi aspiranti kunu i povratak čijoj politici koriste kao glavni motiv za privlačenje pozornosti. Franjo Tuđman znao je kakve su posljedice Zakona o oprostu, jednako kao što je znao i da mora popustiti zahtjevima američkog namjesnika za mirnu reintegraciju Jacquesa Paula Kleina koji je bešćutno trgovao brojem optužnica čije će mu smanjivanje olakšati posao privođenja pameti polusvijeta koji je predstavljao srpsku stranu u tom procesu. Ali Franjo Tuđman bio je državnik sa svim dobrim i lošim posljedicama te veličanstvene osobine tako rijetke među Hrvatima, i dopustio je neke stvari znajući da povratak okupiranog Podunavlja na miran način spašava stotine života hrvatskih vojnika koje bi izgubio vojnom operacijom, kao i novog velikog razaranja već ratom uništenog područja. Upravo zato i jest mogao u tim složenim vremenima biti utemeljitelj samostalne Hrvatske. Jednako tako pod Tuđmanovim je vodstvom ova zemlja bila jedan od inicijatora formiranja Haaškog suda vjerujući u ideale pravde i slobode kao temelje međunarodne zajednice, čiji smo dio toliko željeli biti, ali i pristajući time da vođe i zapovjednike strašnih zločina počinjenih tijekom rata procesuira jedino taj sud. Iz ovih je razloga bilo moguće da politička farsa, u koju se pretvorio Haag, praktično bez prave kazne propusti kroz ruke vukovarske krvnike, a da pod egidom opće abolicije mnogi od onih, čija su djela bila teža od oružane pobune, ostanu izvan dosega hrvatskog pravosuđa.
Ove dvije jednostavne činjenice, ma koliko bile bolne, i koliko god svaki, povijesno gledajući, nacionalni interes ne može biti ispred prava žrtve i njezinih najbližih na pravednički smiraj u kojemu zločinac biva kažnjen, jedini su razlog većine pretužnih sudbina na koje se u subotu ukazivalo. I te činjenice su, nažalost, u najvećem broju slučajeva teško ili nikako promjenjive. Hrvatska si iz niza razloga, a opet ponajviše iz današnjih nacionalnih interesa, ne može priuštiti ni izmjene ili ukidanje, ni reviziju provedbe Zakona o oprostu 20 godina nakon njegove primjene, a protok vremena učinio je svoje za svaku istragu koja se još vodi i koja je danas podložna pravilima kakvih nije bilo u ono vrijeme kada su eventualno prvi put vođene, nerijetko prilično loše i prečesto s kreativnim dopunama kakve si je dopustio i nedavno smijenjeni istražitelj. Iz mora do danas nekažnjenih zločina malo je onih koje će se moći pravomoćno sankcionirati.
Znaju to, dakako, i svi oni koji su skriveni iza vukovarskog gradonačelnika i njegove vjerojatno iskrene namjere da ukaže na tu nevidljivu nit koja građane njegova grada drži zarobljene u boli ratne prošlosti, organizirali subotnji prosvjed. Ali jednostavno ih nije bilo briga, računali su da će vukovarska emocija i empatija, koju cijela Hrvatska osjeća, biti oružje kojim će učinkovito gađati Plenkovića i njegovu viziju HDZ-a i Hrvatske. Viziju za koju ovaj, unatoč svim udarima i s desna, i s lijeva, kao i brojnim kosturima koji ispadaju iz radionica prethodnih vlada i politika, očigledno ima podršku. Naglašavati beskrajno sramotnu beskrupuloznost te ideje, koja se ponajbolje očitovala u nasmiješenim selfijima s fanovima tijekom skupa o nekažnjavanju ratnih zločina, nije potrebno, a sudeći prema broju prosvjednika prepoznali su je i građani Hrvatske.
Naime, kada kao mamac koristite žrtve Vukovara, aferu SMS koju će mediji zdušno tumačiti obračunom s desnim krilom HDZ-a koje treba obraniti od zlog vrha stranke i informaciju da za referendumske inicijative ponikle iz istog miljea nije prikupljeno dostatno potpisa prigodno obznanjenu dva dana prije prosvjeda, a svejedno okupite manje od 10.000 prosvjednika, tada je operacija neslavno propala. Ta tzv. radikalna hrvatska desnica koja zapravo s desnicom kao političkom idejom i svjetonazorom, izuzmemo li želju da se njihov odnos prema Domovinskom ratu, Srbima i Srbiji definira ideološkim profilom i nema dodirnih točaka, a radikalna je samo po tragičnoj intelektualnoj nesposobnosti većine aktera da shvate demokratske procese, doživjela je nakon mjesec i pol priprema vrlo neugodni poraz koji će uvelike umanjiti vjerojatnost uspješne provedbe njihove neobične namjere da preuzmu HDZ na izvaninstitucionalni način.

Plenković, hrvatski politički sustav i društvo u cjelini, jasno je to nakon subote, mogu mirno spavati bar kada su u pitanju ovi desni salonski revolucionari. Čak je i gradonačelnik Penava dojmljivim i relativno odmjerenim govorom, koji je nesumnjivo rezultat spoznaje da je trebao biti iskorišten i odbačen, vrlo vjerojatno učvrstio svoju poziciju u Vukovaru, a da pri tome nije osobito ugrozio onu u stranci. U minusu su ostali samo stratezi bez pokrića, i to debelom minusu od najmanje četrdesetak tisuća ljudi koje bi s ovih deset koje su uspjeli dovesti činile broj koji se ne bi smio samo tako zanemariti.
Konačno, najžalosnije od svega, u cijelom su ovom loše režiranom politikantskom igrokazu ponovo stradale žrtve čija su mučna svjedočanstva bila predmetom užasavajuće manipulacije, ništa manje okrutne od tortura kojima su bile izložene 1991.