Nakon što je, u povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, objavila priopćenje s izrazito zabrinjavajućom statistikom, Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, objasnila nam je kako nasilje nad ženama još uvijek ostaje gorući problem hrvatskog društva, unatoč ponekim optimističnim procjenama i prognozama.

- Prema podatcima MUP-a, u usporedbi sa 2009., broj prijavljenih osoba, odnosno zatraženih intervencija policije za prekršajna djela obiteljskog nasilja, smanjio se sa 18.951 na prošlogodišnjih 11.506. Dakle, pad je na godišnjoj razini od 2009. do 2017. iznosio 10-15 posto. No smatram da je taj trend, u kombinaciji s izuzetno malim brojem bezuvjetno osuđenih počinitelja, znak neučinkovitosti sustava, jer s ukupno samo sedam posto bezuvjetno osuđenih nasilnika na zatvorske kazne žrtve gube vjeru u sustav te je pretpostavka da se proporcionalno smanjenju broja prijavljenih broj neprijavljenih slučajeva, odnosno tamna brojka nasilja, povećava - kaže Višnja Ljubičić, zaključujući kako blaga penalna politika prema počiniteljima naposljetku odvraća žrtve od podnošenja prijava, jer se nakon novčane kazne nasilnik gotovo trenutno vraća kući, pa žrtva ponovno dolazi u opasnost, a često nastrada i obiteljski budžet.


Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji stoga očito ne daje željene rezultate, a mnoge žene stradavaju i izvan obitelji, dok počinitelji kaznenih djela dobivaju preblage kazne. S tim u vezi, zamijećen je i sve veći broj žena žrtava nasilja koje odustaju od svjedočenja protiv svojih nasilnih supruga ili partnera već nakon prve prijave ili čak za trajanja sudskog postupka, što upućuje na izrazito nepovjerenje prema cijelom sustavu. U tom kontekstu, dovoljno je prisjetiti se nedavnog slučaja požeško-slavonskog župana, Alojza Tomaševića, čija je žena povukla optužbe za dugogodišnje nasilje, ali je Općinski sud u Požegi ipak naposljetku odlučio optužnicu proglasiti pravomoćnom.
- Trend smanjenja broja prijavljenih osoba za prekršajno nasilje u kombinaciji s rastom broja slučajeva nasilja prema ženama i u obitelji kaznene naravi u osnovi je jasan signal ukupnog povećanja žrtava koje trpe nasilje sve dok ono ne eskalira u kazneno djelo, uključujući i ona najteža kaznena djela na štetu bliskih osoba, kao što su ubojstva, prijetnje, teško i osobito teško ozljeđivanje – naglašava pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, podsjećajući kako je danas prekršajno-pravna zaštita možda brža, ali praksa sudova koji ne izriču zaštitne mjere ili blago kažnjavaju počinitelje zapravo stvara kontraefekt, pa trend pada broja prijavljenih osoba i procesuiranih slučajeva dolazi u jasnu korelaciju s rastom broja kaznenih predmeta u području obiteljskog nasilja i općenitog nasilja nad ženama.
S druge strane, pravobraniteljica Ljubičić dotakla se i reproduktivnih prava žena, odnosno prava na prekid trudnoće. Upravo je stoga nedavno održala sastanak s predstavnicom udruge CESI, Sanjom Cesar, i predstavnikom Inicijative liječnika za reguliranje priziva savjesti u medicini, doktorom ginekologije Dubravkom Lešićem, stručnjacima koji su joj pružili dodatne informacije o problematici zdravstvene usluge prekida trudnoće, predloživši ujedno i moguća zakonska rješenja.
- Dosadašnji Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece bio je dobro i kvalitetno zakonsko rješenje, zato uostalom i jest ostao na snazi tako dugo, čak od 1978. godine. No novi zakon može u prvom redu donijeti novine oko pitanja edukativnih i preventivnih mjera koje će osiguravati da pobačaj bude izuzetak, a ne pravilo. Međutim, važno je naglasiti da, u skladu s odlukom Ustavnog suda, izmjene ne smiju biti u funkciji sužavanja postojećih prava i otežavanja ostvarivanja prava žena na prekid trudnoće - otkriva pravobraniteljica Ljubičić, naglašavajući kako će taj posljednji aspekt osobno nadzirati pri donošenju novog zakona. Pravobraniteljica tako redovito naglašava kako liječnici u odnosu s pacijentima imaju dužnost djelovati sukladno s propisanim stručnim i etičkim standardima, a zdravstvene ustanove imaju dužnost osigurati da liječničko ostvarivanje prava na priziv savjesti ne ometa rad ustanove u smislu nemogućnosti pružanja određene zdravstvene usluge.
Naposljetku, u raspravi o pravima žena nipošto se ne smije izostaviti i Istanbulska konvencija, međunarodni i pravno obvezujući dokument Vijeća Europe, koji je 1. listopada i službeno stupio na snagu u Republici Hrvatskoj, s fokusom na načine reguliranja pitanja o nasilju prema ženama i u obitelji. Unatoč brojnim kontroverzama, ta konvencija, objašnjava Višnja Ljubičić, u jednoj odredbi naglašava važnost poštovanja ženskih reproduktivnih prava, omogućavajući ženama da slobodno donesu odluku o broju i vremenu rađanja djece te osiguravajući pristup odgovarajućim informacijama o prirodnoj reprodukciji i planiranju obitelji. No reproduktivna prava i reproduktivno zdravlje žena ipak joj nisu u središtu interesa.
- Nije za očekivati da ona može pridonijeti širenju svijesti o pravu žene na izbor. Pitanje prava na pobačaj je, nažalost, u javnosti percipirano kao dominantno svjetonazorsko pitanje, a ne pitanje struke u okviru reproduktivnog prava žena. Stoga je općenito teško očekivati da će u skoroj budućnosti ta tema prestati biti kontroverzna - podsjeća pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, napominjući kako je najveća prednost Konvencije u zaštiti žrtava nasilja. Naime, u tom kontekstu Istanbulska konvencija traži usklađivanje ukupnog zakonodavstva, koje bi trebalo štititi žrtve nasilja prema najvišim standardima prevencije i zaštite žrtve te provoditi progon i rehabilitaciju počinitelja.


- Ukratko, Konvencija traži promjenu društvene, zakonske i socijalne paradigme u području borbe protiv nasilja prema ženama. To prije svega uključuje shvaćanje da je nasilje prema ženama rodno uvjetovano, zatim razvijanje svijesti i pravosudne prakse o nultoj toleranciji prema nasilju i, konačno, naglasak na društveno-učinkovitoj prevenciji te trajnijim i dubljim psihosocijalnim tretmanima počinitelja - zaključuje pravobraniteljica Ljubičić.