Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKI MASOVNI PROSVJEDI (I.)

Postoje problemi koji se ne rješavaju na ulici!
Objavljeno 13. listopada, 2018.
SINDROM GALAME BEZ UČINKA: UPLITANJE POLITIKE, POPULIZMA I DEMAGOGIJE

Stoji li iza vukovarskog ili "Penavinog" prosvjeda u posljednje vrijeme nadasve iskompromitirani zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i njemu bliski kako politički suradnici tako i ratni suborci, manje je bitno, kao i koliki će biti odaziv. Činjenica je da se nakon "šatoraša" ponovno manipulira braniteljskom populacijom i brojnim žrtvama Domovinskog rata. Od početka je sve ispolitizirano, ma koliko puta gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, trudeći se, ponovio da nema riječi o prosvjedu protiv Vlade s premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu, kao ni o njihovom rušenju.


Penavina i tvrdnja organizatora stoji - da se ni nakon 27 godina od Domovinskog rata nisu razrješili svi zločini, da mnogi zločinci i dalje šeću na slobodi, kao i da se još uvijek traga za 1952 nestale osobe, no prosvjed je naprosto sam po sebi nepotreban, jer je također istina da se na tim slučajevima i problemima kontinuirano godinama radi s manje i više uspjeha, ovisno o tome iz kojeg se kuta gleda. Osim toga, stvaraju se i potpiruju nove podjele u ionako već podijeljenom hrvatskom društvu, a tu su i podjele braniteljske populacije koje samo naoko do danas to nisu bile. No, to je već druga priča. Ipak, nekoliko dana uoči najavljenog vukovarskog prosvjeda - napetost se mogla rezati nožem! Razjedinjene su braniteljske udruge, HDZ, pa čak i Generalski zbor iz kojeg je istupio general Željko Sačić. Odbijenica gradonačelniku Ivanu Penavi stigla je i s Pantovčaka. "Ne želim unositi nikakvu dodatnu zabunu niti da ispadne da stajem na nečiju stranu", kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, dodavši: "Znate da ja ne podržavam prosvjede".
Osim toga, valja naglasitii to da se do dana današnjeg prosvjedima i štrajkovima u Hrvatskoj nije baš mnogo toga riješilo, pa čak ni kada su u pitanju nagomilani egzistencijalni problemi milijuna građana. Nadalje, valja razlikovati i spontana okupljanja od onih organiziranih, ispolitiziranih i slično.
"SPONTANA" OKUPLJANJA

Od navodno spontanog iskazivanja bunta valja se podsjetiti onog iz 1996. godine, kada se se oko 100 tisuća Zagrepčana, i ne samo njih, slilo na Trg bana Jelačića nakon najave gašenja tada megapopularnog i izrazito antirežimskog Radija 101. I to je jedan od rijetkih prosvjeda koji je polučio rezultat i svrhu spasom radija, a u čemu je navodno odlučujuću riječ imao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Dvadeset godina nakon toga, 2016. godine, zabilježeno je još jedno spontano okupljanje građanske Hrvatske, i to zbog ukidanja Povjerenstva za provedbu kulikuralne reforme na čelu s Borisom Jokićem. No nije se mnogo postiglo. Tek smo na početku eksperimenta...
Spontanim je proglašen i prosvjed na splitskoj Rivi 2001. Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader naknadno je izjavio da je ponosan što je sudjelovao na tom prosvjedu, šaljući na taj način poruku onima koji su navodno željeli olako skupljati bodove za stvaranje Hrvatske, a pritom istaknuvši ulogu svoje vlade. Podsjetimo, prosvjed na splitskoj Rivi bio je protumačen kao pokušaj rušenja tadašnje Račanove koalicijske vlasti zbog izručenja hrvatskih generala, a uz to obilježen i ustaškim znakovljem. Nakon toga Sander je i lansiran u političku orbitu. Dramatične podjele hrvatskog društva nakon toga tek su uslijedile…
Druga je pak priča sindikalno organiziranje, prosvjedi i štrajkovi obespravljenih i opljačkanih radnika. Za sindikate smo u posljednje vrijeme čuli samo kada su tražili povrat smanjenih plaća u jeku recesije, ali i to uglavnom za zaposlene u državnom i javnom sektoru, i nešto malo oko povećanja minimalca. Čuli smo i vidjeli da je njih 50-ak nedavno prosvjedovalo vezano i uz produženje radnog vijeka. Naravno sindikate ćemo čuti opetovano i na idući Praznik rada, uostalom kao i svake godine, kada će ih se najveći broj okupiti u Maksimiru i izgovoriti nekoliko kurtoaznih fraza, podijeliti grah i poneki karanfil. I to bi bilo to, jer očito su prvosvibanjska okupljanja jedino što mogu kada je riječ o "masovnim prosvjedima". Mnogo je pitanja, međutim, s tim u vezi nailazimo samo na načelnu spremnost sindikata da u dogovoru s poslodavcima i političarima privremeno prilagode uvjete rada. Usto, razmrvljenost sindikalne scene i nedovoljna razvijenost socijalnog dijaloga, između ostaloga, pokazali su se preprekom u pronalaženju prikladnih i brzih rješenja usmjerenih fleksibilizaciji radnih odnosa. Iako su bezbroj puta prijetili, sindikati u Hrvatskoj nikada nisu organizirali ni pet minuta generalnog štrajka. Posebice kada je riječ o najvećoj centrali, jer jasno je da SSSH uvijek želi imati "dobre odnose" s vladajućima. Umjesto SSSH-a o nelogičnosti minimalne plaće najžešće su progovarali Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), čija su okosnica sindikati državnih službi i javnih poduzeća. Međutim, ni ta središnjica, svjesna svoje snage, ne želi imati protivnika u političkom životu, pa je također često spremna na kompromise. Hrvatsku udrugu sindikata (HUS), pak, karakterizira tek radikalizam riječima, a za svoj se interes, čini se, jedino zna izboriti Matica hrvatskih sindikata, koja je u osnovi socijalnoliberalna, s čvrstom jezgrom članstva iz javnih službi. Međutim, oni će istovremeno nerijetko smetnuti s uma solidarnost i zaboraviti da postoje i radnici u gospodarstvu privatnog sektora, s posve drukčijim problemima od zaposlenih u javnim službama, primjećuju analitičari sindikalne scene.
FACEBOOK PROSVJEDI

Slabljenje sindikalnih onosa počelo je još prije desetak godina, s početkom ekonomske krize, a sve do danas te odnose karakterizira dodatno slabljenje.
I ponovno dolazimo do pitanja zašto u Hrvatskoj ne uspijevaju prosvjedi, posebice kada je riječ o ključnim problemima, ili tko bi mase mogao mobilizirati? Zašto su ljudi apatični i uopće nezainteresirani i zbog nečeg sasvim pragmatičnog? Masovnije svoje interese brane samo oni s dobranim interesima, a tu prije svega mislimo na one koji imaju "snagu" izboriti se za mužnju državnog proračuna.
Opća situacija nam je dobro poznata, tretman radnika također, poskupljenja osjećamo gotovo svakodnevno, no narod svejedno ostaje u kućama prekrivenih očiju, ušiju i usta. Znanstvenici će se kao propitkivati nad ovim ponašanjem ljudi i njihovoj indiferentnosti, spočitavati da je društvo postalo amorfna masa kojoj se sve mora servirati na pladnju. Da se uz prosvjede dijele grah, fiš-paprikaš, srdele, fritule i slično, naravno da bi bilo daleko više prosvjednika. A o kvaliteti prosvjedovanja i učincima - vrlo malo. No, činjenica je da u svijetu prosvjedi često uspijevaju te da je znatno veći odaziv nego u nas.
U nas nikako da se dogodi ‘‘događanje‘‘ koje bi prodrmalo foteljaše i uhljebe na njihovim mjestima. Liberalni kapitalizam koji nas nemilice gazi i troši prihvaćen je kao gospodarska činjenica pod egidom: bolje išta nego ništa! I to nam se i događa. Nema toga što novac ne bi mogao kupiti, pa tako i našu budućnost. Intelektualci, aktivisti, predstavnici sindikata izgubili su se u lamentacijama oko toga tko i što je krivac slabog odaziva građana. A isto tako činjenica je da nije problem samo u inertnosti svekolikog građanstva, nego i u nepostojanju pravog lidera, pameti i pravih odrednica koje bi usmjerile prosvjede i prosvjednike k pravom cilju.
Na kraju ponovimo, na ulice se izlazi, ali ipak ne u velikom broju, jer Hrvati su buntovnici uglavnom samo na društvenim mrežama. Primjerice, prvi hrvatski Facebook prosvjed dogodio se prije sedam godina. Približno 300 ljudi na Markovu trgu tražilo je ostavku ondašnje vlade. Od tada pa do danas putem Facebooka organizirali su se brojni prosvjedi. Rijetko masovni i rijetko s efektom. Nesupješna je bila čak i akcija studenata "Dajte nam kolače", kojom su trebale bojkotirati menze. Kao i akcija "Bunt mame" - za smanjenje plaća dužnosnicima i ukidanje beneficija.
Prosvjedovalo se i protiv Zakona o radu. No prosvjedi se uglavnom dogode, prođu i ne uspijevaju mobilizirati velik broj ljudi. Osim onog za reformu obrazovanja. Da Hrvatska može bolje, 1. lipnja 2016. na Trgu bana Jelačića poručilo je 50 tisuća ljudi. Godinu dana kasnije od reforme i dalje nije bilo ništa, pa je u Zagrebu i još osam gradova 30 tisuća ljudi još jednom zatražilo bolje obrazovanje!
Oko 20 tisuća ljudi koračalo je i u "Hodu za život" u Zagrebu i Splitu u svibnju prošle godine. Godinu prije, na prvom hodu za život, obitelj i Hrvatsku skupilo se sedam tisuća ljudi predvođenih Željkom Markić iz udruge U ime obitelji. Velikog odaziva ipak nije bilo. Baš kao ni na prosvjednom zaustavljanju prometa zbog rasta cijena goriva. Jer većina i dalje negoduje unutar svoja četiri zida i na društvenim mrežama.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
U službi novih podjela
Inicijativa vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave u proteklih je mjeseca dana podijelila hrvatsku javnost, branitelje i politiku, i izazvala potres u vrhu HDZ-a kada je, na nagađanja da iza prosvjeda stoji Milijan Brkić, otpočeo političko-pravosudni udar na drugog čovjeka stranke s još uvijek neizvjesnim završetkom. Političkih govora navodno neće biti, no na marginama prosvjeda mnogi će pokušati ušićariti koji bod. Što pak Penava ima za reći, čut će se tek s pozornice na prosvjedu kada će biti jasnija i njegova politička sudbina. A sve će biti jasnije i kada se bude vidjelo tko dolazi, a tko ne na vukovarski prosvjed te kada se dozna tko to sve plaća. Inače, može se očekivati svašta.

ZLATKO MILIŠA

GRAĐANSKA HRABROST NIJE "JUNAČITI SE" IZA INTERNETSKE ANONIMNOSTI

 

O ovoj sam temi znatno ranije pisao i javno upozoravao. U razgovoru s novinarom Mladenom Barbarićem za Novi list, 14. veljače 2009., izjavio sam: "Mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu, jer su godinama instrumentalizirani i oni danas traže svoj prostor. Frustrirani i zanemareni, ovaj put to će raditi nasilno". U svojoj knjizi "Raskrižja struke i politike" iz 2005. godine, zapisao sam: "Većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo, jer se svakodnevno ponižavanje izražava nemirima".


Gnjevna masa, prema definiciji, emotivno reagira na izvanjske uvjete, a njezini članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranim emocijama. Pretpostavku da nam slijedi eskalacija studentskih prosvjeda (do tada skeptične generacije) javno sam iznio 20. lipnja 2008. godine (u organizaciji International Center for Education of Journalists u Novinarskom domu u Zagrebu).

PRIVID PUBUNE

Tijekom 2009. godine, u jeku studentskih prosvjeda, krenule su kampanje agresivnih ateista s natpisima na autobusima u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, s istom porukom: "Vjerojatno nema Boga, a sada prestani brinuti i uživaj u životu". Oni su bili nastavak europske studentske pobune iz 1968. godine, s parolom "Budimo realni - tražimo nemoguće". No, generacija šezdesetosmaša ustajala je protiv društvenih anomalija, primjerice, rata u Vijetnamu, za razliku od posljednjih studentskih nemira koji su se tek u završnoj fazi 2011. počeli okretati radnicima i pravima obespravljenih. Poraz revolucionarnog zanosa bio je neizbježan s preuzimanjem šezdesetosmaške parole "Mi ne znamo što hoćemo", s utopističkim ciljevima, s neposrednom demokracijom i bez lidera. Građanska hrabrost nije "junačiti se" iza internetske anonimnosti i imati privid pristaša pobune. Što je veća nazočnost istinskih boraca u stvarnosti, to su veći izgledi da će se dogoditi promjene. Da ne bude zabune, osobno podupirem prosvjede mlade generacije, ali u jednom drugačijem obliku i s bolje definiranim ciljevima i metodama koji više ne bi išli na ruku stvaranju kaosa. U svojoj knjizi "Anarhizam - prosvjedi i odgoj", objašnjavam što su glavna obilježja masovnih prosvjeda mlade generacije, tko ih je organizirao i kome su oni išli u prilog. U knjizi donosim poveznice između aktualnih prosvjeda, sa strategijom neposredne demokracije i dirigiranog kaosa.
Prosvjedi nigdje nisu bili slučajni, niti su nastali samo kao revolt građana potaknut ugroženim socioekonomskim pravima. Henry Ward Beccher poručio je: "Nikada niste toliko blizu pobjedi kao kada ste poraženi s dobrim razlogom".
Podupirem današnje prosvjede u Vukovaru i ne vjerujem da su politizirani i/ili da ih je organizirala (desna) frakcija u HDZ-u. Branitelje, invalide Domovinskog rata, uostalom i sve građane, iritira inertnost pravosuđa kod otkrivanja i procesuiranja ratnih zločina. Statistički su pokazatelji egzodusa mladih (obitelji) zastrašujući za istočnu Hrvatsku. Domovina ostaje bez najvitalnijeg dijela stanovništva. Fermentirano nezadovoljstvo mladih uvjetuje time da se mladi odlučuju na očajnički korak. Egzodus je oblik prosvjeda, a demografska depopulacija posljedica strategije dužničkog ropstva.
SLUČAJNA DRŽAVA

Ranija vlada RH sustavno je uništavala poljodjelstvo i tjerala seljake na permanentne prosvjede. Uvođenjem ćirilice u Vukovaru Milanovićeva vlada provocirala je prosvjede branitelja koji su se opirali dvostrukim kriterijima u politici i pravosuđu. U Vrgorcu je tadašnja vlada naložila ispitivanje svih lažnih popisa i prebivališta građana, ali ne i u Vukovaru. Ondje je manifestirana ideja izazivanja nereda. Naložila je da se pod okriljem noći izvjese ploče s ćiriličnim natpisima na državne institucije u gradu heroju. "Trebaju li se Hrvati osjećati nesigurno kada državi treba noć da na svjetlo dana istakne ploče s nazivima svojih institucija? Ovo u Vukovaru je ‘diverzija’ odvraćanja pozornosti javnosti s bitnih ekonomskih i socijalnih problema kojima je ova država bremenita", komentirao je u rujnu iste godine za internetski portal Dnevno.hr umirovljeni general Marko Lukić. Nekadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović u kolovozu 2012. godine, obilazeći stradala polja od suše, izjavio da smo "prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju, slučajna je država". Umjesto da kaže kako će pomoći da se štete od vremenskih nepogoda sustavno rješavaju, umjesto da odgovori na pitanje kada će se prosjek od 4 % osiguranih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj početi kretati prema EU prosjecima, primjerice austrijskim od 70 %, on je prizivao prosvjede seljaka. Što je ostalo poljoprivrednicima osim blokade cesta, u "slučajnoj državi"? Isti Milanović tada je prozivao Stožer za obranu Vukovara da govore "jezikom mržnje". Poslije više od godinu dana prosvjeda stopopostotnih invalida Domovinskog rata u improviziranom šatoru ispred Ministarstva branitelja RH, Milanović te simbole opstojnosti samostalne države naziva "smrdljivim šatorom".

Šutnja, kritizerstvo i mržnja bolesti su današnjice. Između šutnje i prosvjeda uvijek sam za iskazivanje građanskog neposluha ili otpora. Mi odlučujemo. Na nama je izbor. Thurman u knjizi "Laži u koje se uvjeravamo" navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. "Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov prijatelj Emerson također se protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao niti prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emesron je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo te se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani‘."
Piše: Zlatko MILIŠA

DAVOR GJENERO

NE PROTESTIRA SE ONDJE GDJE SU ŽRTVE, BEZ MOĆI DA ONE IŠTA PROMIJENE

 

Hrvatska, doista, nije zemlja u kojoj je ukorijenjen građanski aktivizam, a čiji je politički život, proces donošenja odluka, "inkluzivan". Tek nakon pristupanja Europskoj uniji standardizirane su procedure javnog savjetovana o zakonskim projektima koji se donose, pokrenuto je "e-savjetovanje", a i ono je u početku bilo više zadovoljavanje forme koju zadaje Europska unija svojim načelom dobrog upravljanja negoli stvaran proces uključivanja građana. Ipak, to se počinje mijenjati.


Hrvatska, nadalje, nema klasično samoniklo građansko društvo, vrlo je malo organizacija koje su uključuju u proces donošenja odluka, koje sustavno lobiraju i zagovaraju interese svojih članova, i koje bi mogle provesti cijelu skalu mjera, od zagovaranja interesa u javnosti, lobiranja u političkim institucijama pa do organiziranja protesta upozorenja, ako lobistički proces ne daje rezultate, i na kraju protesta nezadovoljstva s jasno postavljenim zahtjevima. To do neke mjere mogu sindikalne organizacije, ponekad je dio tog kruga uspijevalo zatvoriti dijelu udruga poljoprivrednika, na primjer, ali takve političke aktivnosti u Hrvatskoj je malo, a građansko je društvo slabašno. Također, procedure lobiranja i javnog zagovaranja nisu razrađene, nije jasno definirano što je sfera djelovanja interesnih organizacija, a što je "partijska aktivnost".

MASOVNA DINAMIKA

Prema svakom pokretanju socijalne dinamike, prema svakom uspostavljanju gomile koja nastoji komunicirati s institucijama odnos je uvijek ambivalentan. Opasne su one gomile, pokrenute u situacijama neurotskog straha u društvu, kojima manipulira neki politički manipulator, ili više njih, kako bi postigao neke svoje ciljeve. Da je logika djelovanja gomile specifična, podučio nas je još Gustave Le Bon u svom kapitalnom djelu Pisihologija gomile, iz 1895., koja je posljednji put na hrvatskom objavljena u vrijeme kad je bila naročito korisna, u doba Miloševićevih "mitinga istine" i manipulacije gomilama za ostvarivanje političkih ciljeva.
Hrvatska je prošla kroz svoju fazu masovne dinamike u vrijeme raspada komunizma, ali i bivše Jugoslavije, kad se u zraku osjećala opasnost prjetećeg rata, agresije Miloševićeva režima. U tom razdoblju općega straha moral i neustrašivost gomile bili su svojevrstan lijek za društvo od neurotskoga straha i pridonosili su konsolidaciji nacionalnog programa, pa i pripremi za obranu.
Nakon rata samo su dva protestna skupa ostala zapamćena u Hrvatskoj: onaj sindikalni iz veljače 1998., i onaj za obranu Radija 101, prije toga, 1996. Od razdoblja sutona vladavine predsjednika Tuđmana pa do sutona vlade Jadranke Kosor, 2011., kad je masovna dinamika uspostavljena "Facebook prosvjedima" i protestnim šetnjama kakve nisu uobičajene u zemljama s visokom političkom kulturom, kad se gomila kretala prema domovima političkih vođa, nije bilo relevantnih protesta. Iako je protest pred Ministarstvom hrvatskih branitelja, koji je trajao mjesecima i imao svoje "naglaske", a počeo je prije četiri godine, imao golem utjecaj na nacionalni politički život, ovdje se nije moglo govoriti o tipičnoj masovnoj dinamici, nego o protestu jedne socijalne skupine.
NEPOTREBAN PROSVJED

Protest u Vukovaru, što god njegovi organizatori planirali, također ne može računati da će uspostaviti neki folow up, jer se događa na periferiji države. Ozbiljne nacije na svojim periferijama, pogotovo kad su s jedne strane tako nacionalno važne, a istovremeno tako ranjive kao što je Vukovar za Hrvatsku, ne organiziraju skupove masovne dinamike, osim onih koji objedinjuju cijeli politički narod. Pogrešno je izazivati bilo kakvu političku podjelu u takvim mjestima, koja imaju golemo političko i simbolično značenje za svakog pripadnika hrvatskog političkog naroda, pogotovo kad je to mjesto na rubu nacionalnog prostora i izloženo raznim potencijalno dugoročno opasnim vanjskim utjecajima.
Kad netko kaže - neće nam ulica određivati politiku, taj ozbiljno rabi protudemokratski diskurs. Ulica, gomila, protest, obično su zadnji izlaz neke interesne skupine u borbu za svoje interese. Takvi se protesti organiziraju ondje gdje ih donositelji političkih odluka najviše osjećaju. Takvi su protesti na Trgu bana Jelačića, kolone demonstranata koje se kreću središtem glavnog grada, ili okupljanje poljoprivrednika s traktorima pred Ministarstvom poljoprivrede. Ne protestira se ondje gdje žive žrtve, bez moći da promijene svoju poziciju.
Ono što organizatori žele postići protestom u Vukovaru efikasnije bi postigli okupljanjem pred Državnim odvjetništvom i protestnom šetnjom do zgrade Ministarstva pravosuđa ili do Vlade negoli izlažući Vukovar, grad koji zaslužuje poseban pijetet, još jednom stresu.
Piše: Davor GJENERO
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana