Bošnjačkim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, čime je na nevjerojatno grub i nedemokratski način izigran duh ustava te zemlje (zapravo, Aneks 4 Daytonskog sporazuma), ali i presuda Ustavnog suda U-23/14 kojom je potvrđeno pravo Hrvata da biraju svoje legitimne predstavnike na svim razinama vlasti, budućnost ove ionako razjedinjene i nestabilne te gospodarski neučinkovite države, pod velikim je znakom pitanja.

Umjesto da izbori za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zastupnike u Predstavničkom domu BiH i Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, predsjednika i dopredsjednika Republike Srpske te zastupnike u Narodnoj skupštini Republike Srpske i skupštinama kantona/veležupa u Federaciji BiH, koji su u toj zemlji održani prošle nedjelje, omoguće funkcioniranje demokracije i pridonesu legitimnosti vlasti u Bosni i Hercegovini, oni su spornim izborom jednog jedinog čovjeka postali kamen spoticanja i izvor smutnje.


Poslijeizbornom kaosu u Bosni kumovali su podjednako anonimni daytonski ustavotvorci (koji je pravnički trust mozgova pisao ovaj ustavni tekst kao i cjelokupni Daytonski sporazum ostat će zauvijek tajna), ali i, zašto to ne reći, bezobraština bošnjačke političke elite, pa i običnih građana Bošnjaka koji su se drznuli svojim sugrađanima i susjedima Hrvatima oduzeti njihovo legitimno pravo da biraju svoje predstavnike na svim razinama vlasti u zemlji koja sebe naziva Bosna i Hercegovina. O kakvoj je uroti riječ najbolje govore izborni rezultati prema kojima je novoizabrani "hrvatski" član Predsjedništva Željko Komšić osvojio čak 13.000 glasova više nego drugoplasirani bošnjački član tog kolektivnog predsjedničkog tijela Šefik Džaferović! Kada je riječ o brojčanom odnosu dviju najvećih etničkih zajednica u Federaciji BiH, vrijedi podsjetiti da prema popisu stanovništva iz 2013. u njoj živi 1,562,372 Bošnjaka i samo 497,883 Hrvata. Drugim riječima, Hrvati čine manje od trećine stanovnika, što znači da ih se može s lakoćom preglasati, a to se događa već treći put.
Svima onima koji će s podsmijehom reći kako je riječ o najobičnijoj hrvatskoj teoriji urote te da su Komšića zapravo izabrali Hrvati koji žive u velikim gradovima (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Ilidža), s bošnjačkom većinom i tek pokoji rastreseni, ili senilni Bošnjak, valja reći kako u novijoj povijesti izbornih procesa čak i u zemljama najrazvijenije demokracije nisu nepoznati primjeri da birači jedne političke i svjetonazorske skupine namjerno i planski glasuju prema javno objavljenom naputku za svoje slabašne političke partnere kako bi njihova matična stranka poslije izbora imala s kime koalirati i tako uspjela osvojiti vlast. Treba li podsjećati da se tim političkim trikom poslužila Angela Merkel na izborima 2005. i 2009. godine, upućujući svoje birače da glasuju za liberale. U političkoj teoriji to se naziva taktičkim ili strateškim glasovanjem (tactical voting, taktisches Wählen, vote utile). Ciljano glasovanje za kandidate druge stranke ili političke opcije, nije nikakav njemački izum, ovakve taktičke kampanje zabilježene su i u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Kanadi i Sloveniji.
Upravo masovnost bošnjačkih glasova koje je osvojio Željko Komšić dovoljna da svojom neobjašnjivom popularnošću nadmaši čak i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH svjedoči kako su Bošnjaci na proteklim izborima, pomalo i histerično, odigrali prljavu igru čiji je cilj trebao biti političko pokoravanje Hrvata, njihova politička pacifikacija, ali i eliminacija iz odlučivanja na razini kolektivnog predsjedničkog tijela. To praktički znači ako Željko Komšić uistinu predloži podizanje tužbe protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, kako je zaprijetio čim su objavljeni prvi rezultati, posve je jasno da će svog saveznika imati u bošnjačkom članu Predsjedništva Šefiku Džaferoviću, a sudbina te odluke ovisit će isključivo o dobroj volji novoizabranog srpskog člana u tome tijelu Milorada Dodika, koji bi na nju, ako mu se baš hoće, mogao staviti svoj veto. U tome bi presudnu ulogu mogli imati njegovi politički savjetodavci i nalogodavci - Aleksandar Vučić i Vladimir Putin.
Posebnu odgovornost u ovom poglavlju bosanske političke pornografije ima bivši pripadnik Armije BiH odlikovan za ratne zasluge Zlatnim ljiljanom i predsjednik Demokratske fronte koja je osvojila tek četvrto mjesto u Parlamentu Federacije BiH Željko Komšić. Posve svjestan nelegitimnosti svog izbora u Predsjedništvo on je pijan od pobjede bahato poručio Hrvatima: "Nemate razloga za strah i brigu, ja sam vaš predsjednik, bez obzira na to jeste li glasali za mene ili ne". O kakvom patološkom tipu političara je riječ govori i činjenica da još nije stupio na dužnost, ali je uspio njemu posebno mrskoj Hrvatskoj uputiti prijetnju da će je tužiti međunarodnom sudu za uzurpiranje potencijalnog bosanskog morskog koridora do otvorenog mora. Netko se ponovno sjetio opake šale koja kaže: jedino što je hrvatsko u Željku Komšiću jest geler koji je zaradio u borbama s postrojbama HVO-a. Nema nikakve dvojbe da bi njegov sukob sa srpskim predstavnikom u Predsjedništvu Miloradom Dodikom, a koji je više nego nužan, mogao dovesti do odcjepljenja Republike Srpske i raspada BiH. Oružani sukobi nisu isključeni.

Izborom zagovornika unitarne Bosne i Hercegovine kao "male Jugoslavije" Željka Komšića, koji se u bivšoj državi deklarirao kao Jugoslaven, Bošnjaci su pokrenuli opasni proces dekonstitucionalizacije Hrvata koji će izazvati brojne političke sukobe, uključujući i snažne hrvatske zahtjeve za osnutkom trećeg entiteta. Upravo je pokušaj Slobodana Miloševića da drugim republikama i pokrajinama nametne majorizaciju i doveo do raspada bivše države.

Govoreći metajezikom mitologije bivše države Željko Komšić je "Sejdo Bajramović naših dana". Za one koji su zaboravili riječ je o "poštenom Albancu" kojeg su Srbi kao svog lutka izabrali u Predsjedništvo SFRJ. Još se 1991. francuski filozof Alain Finkielkraut zapitao "Comment peut-on etre Croate?" (ili "kako se može biti Hrvat?"), dajući ratom ugroženim Hrvatima koji su u Europi trpjeli političku izolaciju pravo na biološko postojanje i državnost. Dvadeset sedam godina kasnije iz Sarajeva stiže odgovor u obliku Željka Komšića koji Hrvatima u BiH prijeti riječima: "Ne bojte se!". Sprema li se taj tip ponovno pucati na nas?