Teško je ili čak i nemoguće promišljati politiku i djelovanje političara neovisno o drugim društvenim stvarnostima - ekonomiji, bankama, financijama... bilo na nacionalnoj bilo na svjetskoj razini. Politika je, zapravo, sastavni dio cjelokupne svjetske društvene stvarnosti. Ne želim ostaviti dojam da sam protiv ekonomije, novca, zarade, banaka. Naprotiv, shvaćam ih kao izričaj ljudskog genija, sastavni dio normalnog razvoja čovjekova traganja i djelovanja. Problem je u postavljenom redu: što čemu služi, što mora biti podređeno, a što nadređeno? Drugim riječima, nedostatak svijesti kako je riječ o ispravno poredanim dijelovima cjeline koja mora biti u službi dobra čovjeka.

Ako smo u prethodnim točkama (vidjeti prošli broj Magazina, nap. u.) razmišljali o političarima i njihovim negativnim stranama, treba jednako tako istaknuti kako nije samo njihova odgovornost za političke promašaje. Vrlo često su uvjetovani interesima bankovno-novčano-ekonomskih skupina, lobija i velikih tvrtki. Loša politika, dakle, nije samo rezultat nevjerodostojnog djelovanja političara nego vrlo često isključivih interesa navedenih čimbenika. Pitanje je koliko se i do koje točke političar može oprijeti i suprotstaviti, redovito prikrivenom, diktatu bogatih skupina. Odgovor nije jednostavan. Ako je političar - "ljudski i politički nedorastao svome zadatku" - podatljiv, čovjek slaba karaktera, kojemu je politika samo prilika da ima što više, tada imamo na djelu služinski ili podanički odnos politike prema drugim stvarnostima. Ako je političar dorastao svome pozivu i izboru, tada se može djelotvorno suprotstaviti (prikrivenim skupinama i pritiscima), ali samo ujedinjen (svi političari, sve stranke, svi saborski zastupnici!) kako bi se mogao oprijeti neprimjerenim pritiscima novčano-ekonomskih lobija koji gledaju samo na vlastite interese i na vlastitu dobit bez obzira na opće dobro naroda.


Nekomu se ovaj prijedlog može činiti kao Sizifov posao! Prema mojem mišljenju to je jedini razuman i razboriti način ostvarivanja politike koja je, podsjetimo, per se služenje narodu (ne u komunističkom ideologijskom smislu ili pak kako to predlaže idealistički humanizam!), njegovu dobru, a ne pojedinim skupinama, lobijima i njihovim isključivim interesima. Rečenim ne želim nijekati trenutno stanje (situaciju) u svijetu, zatvarajući se u utopiju. Cjelokupnu svjetsku (i nacionalnu) situaciju i trenutni odnos snaga može se opisati kao "tko ima novac, ima stvarnu vlast i oblikuje politiku"! Novac usmjerava politiku i određuje političke odluke. Nadalje, bogati (bolje njihovi interesi!) dominiraju svijetom. Oni određuju rezultate (demokratskih) izbora, izabiru političke stranke i pojedince koji će sjediti u parlamentu i glasovati za njihove "potrebe". Još je veći problem što mnogi političari ne poznaju (i ne žele znati jer su zato plaćeni!) tko su oni koji njima dominiraju i koji ih upotrebljavaju i tako su dvostruko uvjetovani neznanjem, primljenim "darovima" i povlasticama. Taj put vodi u pokvarenost (korupciju) cjelokupnog političkog tijela. Dodajmo tomu otuđujuće ponašanje političara prema onima koji su ih birali. Otuđenje se očituje kao gubitak spoznaje stvarnih potreba građana od kojih su izabrani. Ne može služiti dva gospodara, narod i lobije, narod i interesne skupine koje su javno ili prikriveno protiv općeg interesa zajednice. To vanjsko ponašanje opravdano je nutarnjim zanemarivanjem istine, pravde, općeg dobra i poštenja. Tako se politički djelatnici pretvaraju u nijekanje vlastitog političkog poziva i izbora.


Premda sam fizički izvan domovine (u Rimu), bar tijekom akademske godine, duhom sam posve prisutan u svim događanjima. Nisam i ne mogu biti ravnodušan prema onome što se događa u javnom životu zemlje, pogotovo na političkoj pozornici. Fizička povremena udaljenost, s jedne strane me lišava izravnog susreta s dnevnim događanjima i osobama, no s druge strane mi pomaže promatrati politiku i politička događanja u Hrvatskoj kroz prizmu svjetskog obzorja.
Mislim kako nije moguće shvatiti "ponašanje politike" u Hrvatskoj bez poznavanja bližeg povijesnog događanja vezanog uz osamostaljenje i oslobođenje od srbijanskog okupatora. Činjenica koja izravno i danas utječe na političko promišljanje je djelomično formiranje državnog aparata (birokracije na svim razinama i u svim porama društvenog života) od djelatnika iz komunističkog totalitarnog sustava. Dok se crveni dio birokracije ne može osloboditi svog ideologijskog mentaliteta i ponašanja (javnog ili prikrivenog; vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud!), dotle novonastali, pomalo zanesenjački, dio birokracije nije dorastao zadatku. To su dvije oznake koje su u pozadini političkog života u hrvatskom društvu koje stjecanjem okolnosti nismo mogli izbjeći. Taj "dvostruki izvor", manje ili više, s vremenom dijeli i političku zbilju: s jedne strane HDZ, a s druge strane SDP. Tijekom vremena prvi, poneseni mogućnošću brzog osobnog bogaćenja, udaljavaju se od prvotnih ideala služenja dobru zemlje i postaju plijen bahatosti i gramzljivosti (pokvareni), koja ih udaljava od birača. Drugi, vođeni ideologijom "socijalističke demokracije", postaju nesposobni promicati stvarno opće dobro pod prividom "europske demokracije" i borbe protiv nacionalizma i korupcije. Kao takvi su nesposobni za zdrav patriotizam i demokratski sustav i nemaju potrebnu snagu boriti se protiv korupcije unutar vlastitih redova. Takvo nutarnje stanje unutar dviju najjačih političkih stranaka, slabi ih iznutra i udaljava od stvarnosti. Formiraju se unutarnje frakcije ili skupine, dijele se i gube potrebnu snagu za provođenje izbornih obećanja. Gubi se tako djelotvorna politička oporba koja je nužna za demokratski dijalog na svim razinama, ali pod uvjetom da je svima krajnji cilj opće dobro svih građana.

Takvo stanje, glavnih političkih čimbenika, dovodi do stvaranja "drugotnih strančica" koje, svaka na svoj način obećavaju "brda i doline" bez stvarne mogućnosti djelovanja i ostvarenja, no istodobno su podložne gramzljivosti i vlastitom bogaćenju. U hrvatskoj situaciji stvaranje malih strančica vodi u razbijanje biračkog tijela koje tako, oslabljeno, postaje predmet manipulacija i jednih i drugih. Isti je slučaj i s biranjem predsjednika države: bezbroj "kandidata" od kojih većina nema ni pojma u što se upušta. Važno je sudjelovati u utrci, u općem političkom neredu, dajući pritom besmislene izjave kojima je svrha predstavljanje "vlastite veličine" (ili sebičnosti i neznanja). Na taj način, u oba slučaja, gubi se ozbiljnost i vjerodostojnost namjera kao i samih čina. Uostalom, brojnost stranaka i kandidata ni u kom slučaju nije conditio sine qua non vjerodostojnog demokratskog sustava. Naprotiv, pokazuje nezrelost za razumno i razborito razlučivanje i odlučivanje s obzirom na djelotvornu zauzetost za opće dobro.
Trajno "prekrajanje" i "preslagivanje" unutar dvije vodeće političke stranke, kao i ljudska i politička nezrelost malih političkih stranaka (nude neostvarivo!) s težnjom prema isključivo vlastitoj koristi, zamara i udaljava građane od djelotvornog sudjelovanja u političkim procesima. (S obzirom na rečeno, možda bi trebali učiti od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke itd.,: velike dvije ili tri stranke od kojih je sastavljena vlast i oporba). Stvara se ozračje "političke magle" pod okriljem da "svatko grabi gdje može i što može" (mislim na političke djelatnike svih stranaka!). "Politička galama" (nije isto što i demokratski dijalog između stranaka na vlasti i vjerodostojne oporbe!) na dnevnom je redu - svi istodobno viču protiv svih - što priječi ispravno djelovanje trodijelne vlasti u državi. U tom i takvom ozračju izborno tijelo se pretvara u ravnodušnu masu kojom se manipulira po volji.

Upozoravam na već prije rečeno, opisani proces i stanje ne smiju se razumijevati prema logici crno-bijelo upravo zato što je proces koji je mučan i težak, ali nužan u ljudskom i političkom dozrijevanju. Zato, unatoč svemu, uočavaju se i pozitivni elementi u tom procesu. Čini mi se kako biračko tijelo postaje, malo-pomalo, opreznije u davanju glasova kandidatima. Dakako, još je nedostatna usmjerenost birača na programe koji se nude (a više na osobe na osjećajnoj ili mjesnoj bazi). Nije dostatno ponuditi "lijep" program koji nije ostvariv u danim stvarnim okolnostima. Ovo potonje prisiljava političare da budu, što je više moguće, skromniji u obećanjima i velikodušniji u provođenju.
Na drugom je mjestu pitanje povlastice legalizirane krađe kojom javni (politički) djelatnici dobrovoljno podliježu. Problem je u važećim zakonima (izglasanih od istih političara) koji dopuštaju takvo kriminalno ponašanje i neprimjerena neučinkovitost sudova. Građani s pravom pitaju kako je moguće krasti i živjeti na račun drugih, a da pritom sudovi ostaju ravnodušni, pa kada i osude krivca, on ne mora vratiti ukradeno! U takvoj situaciji hitno treba mijenjati zakone, a onda ih strogo primjenjivati na sve jer "svi su jednaki pred zakonom".
O političkoj situaciji - razmišljanju i djelovanju - ovisi i gospodarsko ozračje: napredak ili nazadovanje, siromaštvo ili pristojan život. Koliko su puta vlast i oporba u nerazumnoj i tvrdoglavoj suprotnosti u predlaganju i prihvaćanju gospodarskih (i drugih) projekata čije ostvarenje treba služiti svima (a ne mjesnim političarima, vlastitoj obitelji, prijateljima, stranačkim kolegama). Problem je to više ozbiljan što je velika mogućnost u novčanoj pomoći EU-a. Takvo ponašanje političara, na tom području, pridonosi osiromašenju velikog dijela pučanstva čiji je dio prisiljen tražiti "bolje" u drugim zemljama. (Jedan dio ide van zbog čisto utilitarističkih razloga!)
Na kraju ističem kako su svi hrvatski građani, svatko prema svojoj ulozi i statusu, dužni djelotvorno pridonositi općem dobru hrvatskog društva polazeći od imperativa - što ja mogu učiniti za dobro moje zemlje (a ne pasivno očekivati da ona čini za mene!). Pri tome mislim i na ulogu i poziv biskupa i svećenika koji moraju dati svoj doprinos. Dužni su (kao građani) pridonositi za opće dobro upozoravajući građane vjernike na programe koji se nude (i na skrivene opasnosti i zablude). Ne, dakle, za ovu ili onu stranku ili ideologiju, nego za programe koji moraju smjerati ostvarenju općeg dobra, tj. biti realno ostvarivi. Utoliko su odgovorni i suodgovorni za ozračje u društvu. Kao vademecum u ostvarenju tog poziva služi dobro poznavanje društvenog učenja Crkve.
Bilo čovjek bilo društva su u procesu vlastitog usavršavanja koji traži vrijeme, strpljivost i upornost. To vrijedi i za politiku, za političko dozrijevanje. Uvjeren sam kako hrvatsko društvo, hrvatski građani, hrvatska politika imaju i snage i volje trajno se zauzimati za bolje danas i sutra.