Magazin
// GLAZBENI INTERVJU //

Luce u Tvornici: Ovo je moj put, ne marim za slavu!
Objavljeno 13. listopada, 2018.

Pripreme za zagrebački koncert 19. listopada, u Velikom pogonu Tvornice kulture, intenzivne su, kao što koncerti i zahtijevaju, a posebno kad je u pitanju moj najveći i najvažniji dosad. Trema, naravno, postoji i vjerujem da će biti još veća, ali pokušavam to uzbuđenje kanalizirati u pozitivnom smjeru i gledam na to kao na dodatnu motivaciju, a ne kao na blokadu ili grč - kaže Lucija Ćustić, na glazbenoj sceni poznatija kao Luce.



Iza tebe je već vrlo uspješna karijera - niz singlica, izdala si EP, a sada i svoj prvi dugosvirajući samostalni album. S tim u vezi - jesi li zadovoljna kako sve teče? Da sad krećeš u karijeru - što bi činila možda drukčije?
- Zadovoljna sam jako, samo se nadam da će biti još više svirki nego dosad i da ću imati što manje faza bez inspiracije, a što više ideja i kreativnosti u stvaralaštvu. Ne bih mijenjala baš ništa jer je upravo ovaj put moj put i vjerujem da je sve na svom mjestu, a ako nešto i nije, doći će, samo treba biti strpljiv.

Što se tiče albuma "Susret", koji je objavio Menart, reci nam neke osnovne podatke?
- Aranžmane i produkciju potpisuju Mark Mrakovčić i Srđan Sekulović Skansi, pjesme su uglavnommoje tekstom i glazbom, a one koje nisu, napravila sam ih uz pomoć kolega i koautora Mateja Miloševa, Vinka Ergotića i Miroslava Gugića. Većina albuma odsvirana je u studiju uživo, a za to su redom zaslužni Filip Pavić, Dominik Žagmešter, Marino Vinja, Daniel Kadijević, Matej Milošev i Dean Melki. Back vokale pjevam ja, osim u pjesmi "Početak", gdje su mi u tome pomogli Gina i Nenad iz grupe Detour.

Koliko sam pročitao, trebala si se baviti vinarstvom, čak si bila i zaposlena u struci. Kako je došlo do “životne prekretnice” i ulaska u nemirne i neizvjesne glazbene vode?
- Diplomirala sam vinarstvo i vinogradarstvo na Agronomskom fakultetu, a nakon diplome radila u tatinoj firmi za krajobraznu arhitekturu. Kad je cijela priča s glazbom postala ozbiljnija, što se dogodilo nakon što sam upoznala današnju menadžericu Emu Gušavac, preko sestre Maje, koja je osobna trenerica, u dogovoru s tatom odlučili smo da više neću raditi u firmi jer nisam više stizala oboje, a i tata je shvatio da je glazba moj životni poziv i posao kojim se trebam baviti te mi dao svu potporu u tome.

MJESTO POD SUNCEM


Kad si se već odlučila baviti glazbom, koji su ti bili uzori, strani i domaći? Kad si “skratila” ime Lucija Ćustić u Luce, je l‘ to bio spontani izbor ili te tako zovu odmalena? Čuo sam da te hvali i Josipa Lisac?
- Od domaćih oduvijek slušam i iznimno cijenim Olivera i Josipu Lisac, a imala sam i tu ludu sreću da sam dijelila pozornicu s njima, tako velikim i bitnim osobama za hrvatsku glazbu. Josipa me zvala da joj gostujem na nekoliko koncerata i to mi je bila iznimna čast i, unatoč tremi, među najljepšim trenutcima koje pamtim. Biti ću joj vječno zahvalna na potpori i savjetima. Ime Luce spontano se nametnulo jer je bilo jasno da Lucija Ćustić nije baš neko scensko ime. Htjeli smo pojednostavniti priču, a Luce me moji doma zovu oduvijek, pa je tako postalo i umjetničko ime.

Hrvatska kantautorska, posebno ženska, scena na zavidnoj je razini kvalitete. Što vas to tjera u pisanje i uglazbljivanje tekstova, u pjevanje i nastupe uživo?
- Ne bih to spolno i rodno razdvajala. Mislim da nas općenito ima više nego ikad prije, možda jer je uz modernu tehnologiju i razne internetske platforme snimanje, pa i objavljivanje, materijala dostupnije te se lakše može i saznati za neko novo ime. S druge strane, zbog istoga je razloga teško dobiti svoje mjesto pod suncem, jer je nastala lagana gužva i puno nas ima nešto reći, prenijeti publici. Na to sve gledam kao na dobru motivaciju da budeš još bolji i kvalitetniji, jer za takve se uvijek nađe mjesta, prije ili poslije.

Kako se nosiš sa slavom, kako s fanovima, kako obitelj gleda na tvoj uspjeh kao glazbenice?
- Pojam slava mi je preapstraktan da bih se nosila s njim, to mi uvijek zvuči kao riječ koja opisuje nekog drugog, ne mene. Fanove iznimno cijenim i zahvalna sam na svakom slušanju, komentarima, poistovjećivanju s mojim tekstovima, melodijom. Puno mi to znači jer su mi oni znak i potvrda da radim nešto dobro ili vrijedno spomena. Naravno da se ne može svima svidjeti moja glazba, ali to i ne očekujem. Ne sviđa se ni meni svaki bend ili žanr i to je sasvim normalno.

SUZE ZBOG SUSRETA


Kad si shvatila da glazba u tvom slučaju neće ostati samo u području hobija?
- Kod mene vam se većina stvari događa neplanirano i ne onda kad bih ja to željela. Završila sam fakultet, počela sam raditi, a u slobodno vrijeme pjevati back vokale prijateljici kantautorici Ireni Žilić. Kroz razgovore s njom malo-omalo shvatila sam da se moram aktivnije pokrenuti oko pjevanja i pisanja. Baš u to vrijeme kad sam donijela odluku, ali nisam znala kome i gdje se javiti, u život mi je ušla današnja menadžrica Ema i šest mjeseci poslije moj je prvi singl "Možda mi" ugledao svjetlo dana. Inače, volim otkrivati nove izvođače i filmove te često odlazim spontano na koncerte, čak i kad ne slušam nužno bend čiji je koncert. Ako me "pridobiju" uživo, postajem vjeran slušatelj i pratim daljnji rad. Bilo je i obrnutih situacija, da sam dugo iščekivala čuti uživo bend koji slušam duže vrijeme i onda me uživo razočara ili, još gore, bude toliko osrednji i dosadsn da odem doma bez ikakvog mišljenja.

Kakav je tvoj “odnos” s društvenim mrežama, jesi li non-stop na Fejsu, Instagramu, Twitteru...?
- Dugo sam se opirala napraviti instagram, jer smatram da je već i facebook previše i da sve više gubimo doticaj sa stvarnošću. Paradoksalno je da smo s tom modernom tehnologijom svi dostupniji drugima, ali i nikad dalje jedni od drugih. Svjesna sam da je u mom poslu itekako poželjno biti aktivan na što više platformi i društvenih mreža, ali pokušavam to držati pod kontrolom i u nekim zdravim okvirima, s obzirom na to da sam imala jednu fazu kad sam se bila zalijepila za Facebook i konstantno išla provjeravati jesam li što propustila. Srećom, ta me faza popustila te se trudim dati ljudima što više potrebnih informacija trošeći pritom što manje vremena na tim mrežama.

Između analognog i digitalnog što biraš? Mislim na glazbu, način snimanja...?
- Ako moram birati, radije analogno. Ni jedna digitalija ne može zamijeniti onaj osjećaj kad skupljaš novac za neki CD ili ploču i kad ih napokon kupiš, otvaraš, proučavaš, preslušavaš. Kao autoru, jako mi je važno da postoji neki fizički opipljiv zapis mog rada, neka kruna stvaralaštva iz određenog razdoblja. Baš prije nekoliko dana izišao je moj prvi album "Susret" i koliko god mi je muke zadao u onim finalnim odlukama, preslušavanjima, odabiru dizajna covera albuma, zaplakala sam kao malo dijete kad sam ga ugledala i uzela u ruke. Rađen je na SSL konzoli, koja mu daje onaj pomalo starinski prizvuk, gdje nije sve savršeno popeglano, ali je zadržan karakter pjesmama.

BIJEG U ŠUMU


Koliko je u RH sve estrada, koliko mainstream, a koliko underground? Ili je to sve isprepleteno?
- Mislim da ima svega, samo je pitanje što je u kojoj mjeri zastupljeno i koliko se servira slušateljima i gledateljima. Dobro je što i malo alternativniji bendovi i izvođači dobivaju sve više medijskog prostora u usporedbi sa do prije nekoliko godina, samo još da se i financijski uvjeti poprave.

Kakva je budućnost Luce, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?
- Nakon koncerta u Tvornici, 19. listopada, slijedi koncert u Rijeci, 25. listopada, u sklopu Impulse festivala. Nakon toga nadam se da ću uspjeti pobjeći u neku šumu na nekoliko dana i odmoriti malo mozak, jer je tempo posljednjih mjeseci stvarno intenzivan, što zbog snimanja i dovršavanja albuma, izlaska singla što zbog priprema oko koncerta.

Zaključno: Luce u tri-četiri riječi?

- Znatiželjna, nestrpljiva, impulzivna, hipersenzibilna.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Ljubav i nada
Koliko na tvoje stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kojem živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...? - Politika ne utječe na moje stvaralaštvo jer ju izbjegavam koliko god mogu, a i vjerujem da mnogo kompetentniji od mene trebaju pisati o njoj, ne ja. Imam osjećaj da živimo u nekom sivom razdoblju frustracija, iluzija, lažnih svjetova, a dobrim su dijelom za to zaslužne društvene mreže i ideja da ti je teorijski sve što poželiš na dohvat ruke, a nemaš sredstva ili vremena za to, pa nastaje sve veći jaz između želja i mogućnosti, a s njim raste i nezadovoljstvo. Mjesta za nadu i ljubav uvijek ima i uvijek će ga biti, samo treba naučiti očistiti prostor unutar sebe od nebitnih stvari i ljudi koji nas troše ili čine nesretnima, a osposobiti prostor za neke svakodnevne male radosti, trenutke i ljude uz koje dan postaje ljepši i lakši, a ne obrnuto.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana