O razdjelnicima smo u našem listu posljednji put pisali prije nešto manje od godinu dana - u studenome prošle godine. Tada je Tomislav Ćorić, ministar zaštite okoliša i energetike, izjavio kako ne postoje nedvojbeni dokazi o štetnosti, odnosno o negativnim posljedicama, ugradnje razdjelnika te dodao kako koncept ugradnje razdjelnika nije nešto od čega bi država odustala. Pokazalo se sada da i nije.

Izmjene Zakona o tržištu toplinske energije, koje se uskoro očekuju, doista predviđaju daljnju ugradnju razdjelnika. Nakon gotovo dvije godine moratorija vraća se obaveza ugradnje - potvrdili su to u resornom ministarstvu. I na taj će se način samo nastaviti kontroverze koje prate tu tematiku od njezina samog početka.
Vlada je donošenjem Zakona o tržištu toplinske energije iz 2013. uvela obveznu ugradnju razdjelnika - svi stanovi u višestambenim zgradama priključeni na sustav gradske toplane morali su ih do kraja 2016. ugraditi. Osnovno je da se tim sustavom uvodi pravedniji način plaćanja - koliko potrošiš, toliko platiš. I dok su kupci očekivali niže stavke na računima, to se nije dogodilo te gotovo 70 posto potrošača dobiva veće račune nakon ugradnje razdjelnika. Stručna je javnost objašnjavala kako ugradnja razdjelnika ne znači automatski i snižavanje računa. Razdjelnici nisu uređaji koji štede, riječ je o instrumentima koji mjere pojedinačnu potrošnju. No pokazalo se da je u svemu tome previše vezanih elemenata o kojima ovisi iznos za krajnjeg korisnika - o položaju stana, imaju li svi stanovi ugrađene razdjelnike - ako ne, to narušava cjelokupni model izračuna, izoliranosti zgrade, potom i o modelu razdjelnika koji je ugrađen te o sustavu očitanja.
Slijedile su i dvije stručna analize, tehničku je napravio Energetski institut "Hrvoje Požar". "Razdjelnici bi trebali ostati, ali opskrbu potrošača toplinskom energijom treba vratiti pod kontrolu države jer su građani potpuno nezaštićeni", istaknuto je u toj analizi. Potom je prošle godine prezentirana studija zagrebačkog Ekonomskog instituta o isplativost razdjelnika topline u višestambenim zgradama u Hrvatskoj, koja je utvrdila da razdjelnici donose energetske uštede, no uz dvojbu je li to rezultat povećanja energetske učinkovitosti ili straha potrošača od visokih računa, zbog kojih su smanjivali grijanje ili gasili radijatore. Uvođenje razdjelnika, istaknuto je, troškovno je učinkovito u gradovima kontinentalne Hrvatske s visokim cijenama toplinske energije, koji su ostvarili prosječnu razinu ušteda (Velika Gorica, Samobor) te u Rijeci. S druge strane, u gradovima s niskom cijenom toplinske energije (Zagreb, Osijek i Sisak) čak ni visoke uštede ne osiguravaju ostvarenje pozitivne sadašnje netovrijednosti investicija u razdjelnike topline. Ta tri grada čine 80 posto toplinarskog tržišta u Hrvatskoj.
Razdjelnici su do sada ugrađeni u oko 104.000 kućanstava u Hrvatskoj, preostala je ugradnja u njih još oko 50.000.