Gladiola, Iris, Hortenzija, Amarilis, Alstromeria, Magnolija i Degenija, to su vile koje Ružici nakon rođenja daju blagoslove, a vila koja zakomplicira stvari zove se Pasiflora. Ovu sasvim drukčiju Trnoružicu zagrebačkog kazališta Trešnja poetski je dramatizirao i adaptirao Ivan Leo Lemo. Uz cvjetne vile još je nešto novo u ovoj bajci. Naime, otkriven je identitet mladića koji se probio kroz ružino trnje i probudio Ružicu poljupcem iz stogodišnjeg sna.

Premijera Trnoružice bila je 5. listopada u zagrebačkom kazalištu Trešnja. A više detalja o drukčijoj Trnoružici otkrio je redatelj Ivan Leo Lemo u razgovoru za portal Scena.hr.



Priču o Trnoružici u predstavi adaptirali ste na poetski način. Dodali ste nove situacije i likove. Trnoružicu pričaju cvjetne vile, a svaka vila nazvana je po jednom cvijetu. Zašto cvjetne vile?
- U samom naslovu ove bajke je cvijet, ruža, ružica... Krenuo sam od toga. Izmaštao sam svijet u kojemu vile nisu, kako nas pop-kultura površno uči, Disneyjeve hiperseksualizirane namiguše s čarobnim štapićem, nego su bića koja manifestiraju duh prirode. Svaka vila je u našoj verziji nazvana po jednom cvijetu. Tako nas kroz priču vode Magnolija, Hortenzija, Degenija, Iris, Gladiola, Amarilis, Alstromeria i Ruža, a ona pala vila koja zapapri stvari i baci na Ružicu prokletstvo zove se Pasiflora. Također saznajemo i zašto je to Pasiflora učinila. Te su vile zaštitnice cvijeća i ljubitelja cvijeća. One cvijeću daju miris. A kako je svaki darovani cvijet – ljubav, vile se brinu da svijet ne bi uvenuo bez ljubavi.

Kako je raditi na poznatoj bajci u drukčijoj verziji?
- Bilo mi je jako inspirativno prepjevati ovu priču. To je bajka ženskog principa puna nježnosti, suosjećanja i sjete, a i podjela uloga većinom je za ženski dio ansambla. Cvjetne su vile poput nekih šamanica koje ljubavlju liječe svijet. Nadam se da sam ovom našom varijantom Trnoružice uspio iskomunicirati aspekte ljudske duše na koje je važno podsjećati stariju publiku i podučavati mlađu. I autorski tim, koreograf Leo Mujić, scenografkinja Vesna Režić, kostimograf Marko Marosiuk, skladatelj Zvonimir Dusper i oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec raspojasali su svoju maštu i pridonijeli snovitoj atmosferi.

Koliko dugo ste radili na ovoj predstavi?
- Tijekom ljeta, koje sam proveo u Zagrebu, pisao sam dramatizaciju, a s probama smo počeli krajem kolovoza.



Što vam je bio najveći izazov u predstavi?
- Budući da je bajka, odnosno drama, u mojoj verziji dodatno poetizirana, pisana u stihu i rimi, taj je postupak formu predstave odveo prema koreodrami. Naime, cvjetne vile ilustriraju veliki dio priče pokretom koji je osmislio genijalni Leo Mujić. Uz verbalnu i fizičku virtuoznost glumica, predstava poleti prema lirskim visinama. Taj aspekt predstave bio mi je najveći izazov i predstavlja mi najveću radost dok gledam rezultate.

U duhu suvremenog doba odlučili ste otkriti identitet mladića koji je probudio Trnoružicu iz stoljetnog sna. Znači li to da se Trnoružica mijenja?
- I u verziji Charlesa Perraulta, i u verziji braće Grimm, nema puno podataka o tom mladiću koji poljubi i probudi Trnoružicu. Mi smo ispričali i njegovu priču. Opisujemo okolnosti koje su ga dovele do njezina dvorca obraslog u ružin grm. Inače, vjerujem da postoji ljubav na prvi pogled. U velikim ljubavima ljudi se ne upoznaju, nego prepoznaju.

Nešto o odnosu bajke i digitalnog doba?
- Sve što je važno o čovjeku, čovječnosti i čovječanstvu ne ovisi o tehnološkim dostignućima ovog doba. Bajke, mitovi i legende su tu da nas svojim arhetipskim vektorima uče suštini, a ne površini. Mi imamo svoje sezonske igračke, a lica iz velikih priča u sebi nose trajne vrijednosti. Te nas priče spajaju s dubinama nas samih i svrhom našeg života.

Suština je priče da svaki život postaje bajka kad u njega uđe ljubav, a dobro pobijedi zlo.
- Da, svi smo mi Trnoružice. Zapravo, spavamo, dok nas ne izbavi poljubac čiste ljubavi.



Koliko su bajke važne za odrastanje?
- Jako su važne. U njima smo učili prve lekcije o dobru i zlu. Također, važno je tko vam i kako prezentira bajku. Svi djeci moramo pričati priče s onom ljubavlju i odgovornošću kojom im i majke ili očevi čitaju priče pred spavanje. Djeci se pričaju priče da zaspu, odraslima da se probude.

Koja je najveća odgovornost i zadaća kazališta za djecu?
- Kazalište za djecu se treba nadovezivati na dječju intuitivnu zaigranost, na njihov urođeni i još neizgubljeni osjećaj slobode i nesputanosti. Trebamo ih učiti kompleksnostima svemira, multidimenzionalnosti te im dati temelje za prihvaćanje prividnih različitosti među ljudima i kulturama. Što su više naši mališani uživljeni u priču, to im je i veća prilika za lekciju suosjećanja, a ta je lekcija u sve okrutnijem i nasilnijem svijetu, jako potrebna.

Gdje pronalazite inspiraciju za bajke poput Trnoružice?
- U svakom tekstu koji sam pisao, na neki sam način ugradio svoju sveukupnost. Naravno, primjereno žanru i ciljanoj publici, uvijek, na neki način, pišemo o sebi. To je jedino što donekle poznajemo.

Tko vaš je najveći kritičar?

- I na premijerama i na izvedbama predstava, mi autori, osluškujemo kako publika diše. Ostvaruje li se ona vrsta kontakta koju smo predvidjeli i pripremili u svojim predstavama, suosjeća li se s glumcima, jesmo li povezani, jesu li gledatelji ‘unutra’, događa li se ta izmjenična struja pozornice i partera. Tada učimo kako biti još razumljiviji i sugestivniji. Osim prijatelja kojima vjerujem, najveći kritičari su mi glumci s kojima sam radio ili radim. Oni ‘iznutra’, iz utrobe predstave, često najbolje znaju je li nešto živo ili mrtvo. Djeluje li taj naš kazališni lijek ili ne.