Hrvatska i Engleska u petak će se na Rujevici sastati deveti put. Bit će to poseban susret, ali ne zbog sportskih ili rezultatskih razloga, nego zbog činjenice što će se odigrati bez publike. Hrvatska još uvijek plaća ceh zbog svastike na Poljudu uoči kvalifikacijske utakmice protiv Italije.

Povijest utakmica između "kockastih" i "Tri lava" vrlo je raznolika i burna. Kada su se god igrale natjecateljske, suparnici su jedni drugima nanosili teške rane i bolne poraze. Ipak, naše su pobjede nekako imale veću razornu moć jer smo Engleze ostavljali pred vratima raja. Jednom smo ih zaustavili na putu prema Euru, 2008., i to nigdje drugdje nego na njihovu Wembleyu. Oh, kako ih je to samo zaboljelo, jer Hrvatska ih je pobijedila kada joj bodovi uopće nisu bili potrebni, a njima je trebao samo remi za plasman na europsku smotru. Osveta Gordog Albiona bila je - brutalna. U sljedećem kvalifikacijskom ciklusu dvaput su nas deklasirali (4:1, 5:1), nanijeli nam prvi službeni poraz na našem tlu i onemogućili nam plasman na SP 2010. u Južnoj Africi.


Na priliku da im uzvratimo za poniženja iz tih kvalifikacija čekali smo punih osam godina i dočekali na najvećoj mogućoj sceni, u polufinalu SP-a u Rusiji. Danas će se napuniti točno tri mjeseca od tog za nas epskog voboja na moskovskom Lužnjikiju. Sumnjamo kako postoji ijedan pravi nogometni fan u Lijepoj Našoj koji taj okršaj ne bi mogao prepričati od prve do 120. minute, koliko je trajala drama u Moskvi. I opet smo ih bacili u teški bed. Englezi su u Rusiji svojim navijačima vratili vjeru nakon više od 20 godina frustracija i neuspjeha na završnim turnirima velikih natjecanja. Otok je bio u ekstazi jer su "Tri lava" izborila polufinale, a kad je tako, onda krenu razna podcjenjivanja, što im se redovito obijalo o glavu, ali nisu naučili te lekcije iz povijesti. U toj njihovoj euforiji zahvatilo ih je potpuno sljepilo. Cijeli Otok pjevao je "Football‘s coming home". Nisu vidjeli da ih s druge strane čeka 11 hrvatskih lavova. Otočki mediji bili su uvjereni kako im finale ne može izmaknuti jer se Hrvatska na putu do polufinala potrošila gotovo dvostruko više nego oni. Modrića i Rakitića nazvali su hodajućim mrtvacima, pričali su o svemu, pa čak i o plastičnim pilićima kojima su se dobacivali njihovi reprezentativci na treninzima tijekom relaksacije. Sve je bila tema, baš sve samo ne Hrvatska. I zato je za nas ta pobjeda bila posebno slatka, a za njih posebno devastirajuća i bolna. Opet smo im ukrali show, a ovaj se put to dogodilo u najvažnijoj međusobnoj utakmici. Opet je bilo "Oh, no, again Cro". Takav je naslov plasirao visokotiražni tabloid Sun nakon što su bile izvučene kvalifikacijske skupine SP-a 2010. u Južnoj Africi. Tada su aludirali na onu našu veliku pobjedu na Wembleyu i činjenicu da smo im zapriječili put na Euro. Međutim, poraz u Rusiji bio je mnogo bolniji jer u tom su trenutku Englezi već počeli slaviti rađanje svoje nove "golden generation", kako su tepali reprezentaciji u kojoj su igrali Lampard, Gerrard, Terry, Rooney, Scholes, Beckham, Joe i Ashley Cole, a koja nikada na velikim natjecanjima nije do kraja iskazala potencijal. Tako je i nova "golden generation" svoje rađanje počela - frustracijom.



Taj polufinalni okršaj bio je zanimljiv s još jednog aspekta. Naime, bazni kampovi Hrvatske i Engleske na SP-u bili su udaljeni samo 30-ak kilometara. U našem taboru je, pak, uoči susreta vladao neuobičajni mir. Kao da se igra prijateljska utakmica protiv San Marina, recimo, a ne polufinale World Cupa. Modrić & Co. prštali su od samopouzdanja nakon što su preživjeli dvije drame u nokaut-fazi natjecanja, ali bili su tihi i ponizni. Utakmicu nismo otvorili dobro. Šokirao nas je rani pogodak nakon sjajno izvedenog slobodnog udarca Kierana Trippiera. Dugo nam je trebalo da se pronađemo. Više od sat vremena hvatali smo konce igre, a onda je Vrsaljko ubacio i Perišiććć za - 1:1. Nakon toga pa sve do kraja produžetaka na terenu je postojala samo Hrvatska. Englezi su zapali u stanje šoka, tolikog šoka da je Perišić samo nekoliko minuta nakon izjednačnja mogao zabiti i za vodstvo. Vratnica je sačuvala Engleze, ali već tada su debelo bili pod utjecajem hrvatskog stroja. Bilo je samo pitanje trenutka kad ćemo ih dotući. Za taj komadić nemoguće sreće morali smo čekati produžetke. Sve što smo tada željeli bilo je izbjeći još jednu dramu jedanaesteraca. One protiv Danske i Rusije bile su i više nego dovoljne. Hrvatska je bila bolja i u produžecima, ludnica je nastala u 109. minuti, kada je lukavi Mandžukić baš izvarao engleske srednje braniče. Prije nego što im se došuljao iza leđa i zabio povijesni pogodak koji će se prepričavati s koljena na koljeno, Manždo je ostavljao dojam nemoćnog igrača. Dobio je nezgodan udarac u jednom sudaru s vratarom Pickfordom, šepao je, tromo se vukao po terenu, skupljajući tada valjda posljednje atome snage za konačni udarac koji se spremao zadati suparniku. I onda je jednu zalutalu loptu, koju je Perišić onako više napamet glavom vratio u kazneni prostor, pretvorio u pogodak vrijedan finala Svjetskog prvenstva. Slavlje je bilo neobuzdano, stradao je i fotoreporter iz Salvadora, koji je poslije postao velika priča, a tog ljeta s obitelji stigao u Hrvatsku. Koja je tada gorjela, a na Lužnjikiju je vladala opća ludnica. S druge strane, silan bol i grč na licima engleskih igrača. Noć koju ni jedan Hrvat neće zaboraviti dok je živ...