Nedavni pogreb Nusreta Dizdarevića, potpukovnika vojske bosanskih Srba i zapovjednika postrojbe "Meša Selimović" sastavljene uglavnom od dobrovoljaca muslimana koji su cijeli rat u Bosni jurišali i ginuli za vojne ciljeve Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, u Derventi pokazao nam je sav besmisao bosanske tragedije koja traje i danas.

U nekrologu objavljenom u beogradskim Večernjim novostima piše kako je Dizdarević "zajedno sa svim antifašistima, prvo u JNA, a potom u Vojsci Republike Srpske, u četi ‘Meša Selimović‘, tražio put do slobode i Dervente otvorene za sve. Bio je častan oficir JNA, pa potom VRS, nakon čega je unaprijeđen u čin majora, a poslije i potpukovnika". Antifašist Dizdarević, da, dobro ste pročitali, borio se cijelog rata u Bosni protiv svog vlastitog naroda Muslimana/Bošnjaka (taj narod mijenja ime u rujnu 1993. na Drugom kongresu bošnjačkih intelektualaca u opkoljenom Sarajevu) i Hrvata! Spomenuta muslimanska postrojba koja je imala 120 vojnika, mahom Bošnjaka, bila je u sastavu Prvog krajiškog korpusa vojske bosanskih Srba. Osnovana je u kolovozu 1992. na poticaj rezervnog kapetana prve klase JNA Ismeta Đuherića, uz pomoć generala Boška Kelečevića i pukovnika Slavka Lisice. Njezini bivši pripadnici danas žive u Bosanskom Brodu, Derventi i Prnjavoru. Nakon rata Nusret Dizdarević se učlanjuje u SNSD, stranku Milorada Dodika.


Već smo pisali o generalu JNA Enesu Tasi, koji se proslavio ubijanjem 112 hrvatskih branitelja i civila u Dalju, Erdutu, Aljmašu i Vukovaru, za kojim je hrvatsko pravosuđe raspisalo tjeralicu. Ovaj "antifašist" podrijetlom je sa Sandžaka. Nije nikakva tajna da su u redovima JNA, ali i vojske bosanskih Srba svoj ratni doprinos dali brojni Bošnjaci/Muslimani. U agresiji na Hrvatsku 1991. sudjeluju kasniji bošnjački generali Rasim Delić, Atif Dudaković i Sefer Halilović, a svoj obol daje i kosovac Mustafa Čandić. Takvih je imena bezbroj. Major Pašaga Halilović bio je zapovjednik 3. semberske brigade VRS. Stručnjak za eksplozive Zijad Žigić iz Tuzle, pripadnik 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS, za svoje ratne zasluge dobio je od Ratka Mladića pištolj s posvetom. Mnogi od njih poslije rata promijenili su imena u srpska.
Kao što je poznato, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bosanski muslimani bili su smatrani "cvijećem hrvatskog naroda" i kao takvi su dali veliki obol u njezinu funkcioniranju. Jedan od poznatijih novinara u NDH, član uredništva "Hrvatskog naroda", bio je Abullatif Dizdarević, koji je još 1936. napisao raspravu "Bosansko-hercegovački muslimani Hrvati". Bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević je u intervjuu Večernjaku 2005. priznao da je bio Hrvatom sve do kraja šezdesetih, kada se počeo pisati kao Musliman. Jedan od hrvatskih vojnika koji je sudjelovao u pobuni u Villefranche-de-Rouergueu zvao se Lutvija Dizdarević.
No ovakvih konverzija bilo je na svim stranama, pa je tako jedan dio Hrvata sudjelovao u vojskama Bošnjaka i Srba poput bivšeg pripadnika Armije BiH Željka Komšića koji se treći put natječe kako bi postao hrvatskim članom Predsjedništva BiH iako s pripadnicima hrvatskog naroda osim svog imena vjerojatno nema nikakve veze. Mnogi analitičari smatraju da bi upravo izbor antifašista Željka Komšića u Predsjedništvo mogao izazvati veliku krizu u Bosni. Ovdje ne spominjemo Komšićev antifašizam iz ironičnih razloga, on se na Facebooku otvoreno poziva na taj isprazni pojam koji danas služi isključivo političkoj pornografiji. Istodobno, on svoje političke protivnike iz ostalih hrvatskih stranaka naziva ustašama. No hrvatsko-bošnjački politički sukob oko toga tko će biti hrvatski član Predsjedništva BiH nije i jedini u toj zemlji. Upravo bi nadmetanje Milorada Dodika, koji se također natječe za člana Predsjedništva, ali i otvoreno najavljuje odcjepljenje Republike Srpske, i bošnjačkog vođe Bakira Izetbegovića moglo odlučiti o budućnosti Bosne i Hercegovine koju je književni nobelovac Ivo Andrić nazvao predivnom zemljom punom mržnje i straha ("Pismo iz 1920. ").
Posve je sigurno da Bosnu ne čine samo sukobi i nesporazumi, pa ipak jedan putopisni zapis iz 1842. godine koji je iza sebe ostavio Matija Mažuranić ("Pogled u Bosnu") svjedoči kako Andrić u svome pesimizmu nije bio usamljen. Brat kasnijeg bana Ivana Mažuranića piše ovako: "Krstjani i Turci mrze se strašno među sobom: nu neka bi i to bilo, samo da se Krstjani jedne i druge izpovědi malo bolje gledaju. Nego premda su i po krvi i po svetoj věri prava rođena bratja, ipak se mrze, kao da nikakove svojbine neima među njimi. Turci zovu svakog Krstjanina Vlahom, a Vlasi među sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom: a ipak bi mogli znati, da im neće biti sreće, ni naprědka, dok god se ova sramotna imena nezametnu." U tom općem ludilu međusobnog nepovjerenja ništa bolja situacija nije bila ni među pripadnicima iste vjere, Turcima i Bošnjacima: "U Bosni se Krstjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka a drugčije Vlasi, Bošnjaci i Osmanlije prem da su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebratja… Bošnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čověka od Osmanlie, a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od đaura (nevjernika, op. a.), zato da jih trěba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu, tko jim zapověda. I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah, kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah." Koliko god ovaj tekst bio arhaičan i po načinu pripovjedanja, jeziku i stilu, on svjedoči o dugoj tradiciji nepovjerenja između triju vjerskih i etničkih zajednica.


Što je najgore, nije puno bolje ni danas. Sa svoja tri konstitutivna naroda, dva entiteta, jednim distriktom i deset kantona te kompliciranim sustavom vlasti, naročito u Federaciji BiH, što je plod trulog kompromisa postignutog u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu 1995., Bosna i Hercegovina tipičan je primjer neodržive zajednice pretplaćene na unutarnje sukobe i neuspjeh koja kao da je ispala iz knjige "Zašto nacije propadaju. Izvorišta moći, napretka i siromaštva" dvoje uglednih ekonomista Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona. Taj bolesnik na Miljacki veliki je problem ne samo sebi samome nego i svojim susjedima.