Magazin
KONZULOV IZBOR

Samo neki tulum. večeras!
Objavljeno 6. listopada, 2018.
BIJEDA ŽIVOTA: 13 MINUTA - POUČAN ROMAN O ŠMIZLAMA

Ako Skopje može imati skulpturu u čast "šmizli", ne vidim nikakvog razloga da se i ozbiljna literatura ne pozabavi tim i više nego aktualnim fenomenom, svakodnevnim životom mladih djevojka čiji se smisao života uglavnom svodi na brigu o svom izgledu, odabiru šminke, frizure, brendirane odjeće…


Naime, na središnji gradski trg u Skopju, Trg Makedonije, a nekada Trg maršala Tita, ​neki od gradskih otaca odlučio je smjestiti i omanji spomenik "gradskoj šmizli", koja u ruci drži obvezni mobitel, a preko leđa je zabacila neku fancy torbu; sva je nekako u žurbi, što se, za razliku od statičnih i monumentalnih spomenika, ponajviše i uklapa u svakodnevni život prosječnog građanina Skopja. Inače, kako stvari stoje, Makedonci su, za razliku od nas Hrvata, mirno, bez dodatnog dizanja političkih tenzija, odlučili odustati od imena Tita, jer su smatrali da se tim imenom ni jedan relevantan politički problem više ne može rješavati. Bez ikakve nepotrebne nervoze glavnom, najljepšem i najvećem gradskom trgu u Skopju ne samo što su dali ime svoje "neimenovane" države nego su na taj trg smjestili velik broj spomenika, od onih koji se, više ili manje, odnose na različite periode makedonske povijesti, antičke, srednjovjekovne, pa sve do novijih dana, pa se tako na nekoliko četvornih metara sudaramo i sa spomenikom Aleksandru Makedonskom, odnosno "Vojniku na konju", i sa spomenikom caru Samuilu. Tu je i spomenik caru Justinijanu, a svima njima društvo prave spomenici znanih i manje znanih makedonskih političara, znanstvenika, prije svih lingvista, raznih uspješnih i manje uspješnih vojskovođa, komita, buntovnika.
No vratimo se spomeniku "gradskoj šmizli". Misaoni procesi tih osoba, tih "šmizli", završavaju na razmišljanju o dobrom (čitaj: ludom) provodu/tulumu, gdje se mnogo pije, a ako se ima love, onda se može konzumirati i neki od dostupnih narkotičkih opijata. Ti tulumi u pravilu završavaju "ludim i nekontroliranim seksom", ljubavnim odnosima koji nemaju nikakve veze s bilo kakvim pozitivnim emocijama… Sve je u njihovim životima nekako divlje, sve se svodi na puku slučajnost i neprestane eksperimente, komunicira se isključivo SMS porukama, a "pravi život" odvija se isključivo na društvenim mrežama. Stoga i nije neobično što u recenziji romana "13 minuta" Sarah Pinborough (Ljevak, Zagreb, 2018.) objelodanjenoj u londonskom The Timesu možemo pročitati sljedeću konstataciju: "Mean Girls (Opasne djevojke) za doba Instagrama." Svi ostali mogući i poželjni životni detalji, kao što su to, na primjer, potreba za obrazovanjem, sustavnim čitanjem dobre literature, za iskrenim i trajnim prijateljstvima, kao i za nekim duhovnim vrijednostima…, te mlade ljude uopće ne zanima. Oni su savršeni proizvodi ovodobne "new age" filozofije, te nove paradigme senzibilnosti, kojom dominira površnost, dosada, psovka, laž, depresivnost, beznađe…
ZABAVA TINEJDŽERICA

Evo primjera jednog dijaloga iz romana:
"Tasha je požurila do svog mjesta, a Becca je, gledajući je kako se udaljava, uhvatila Hayleyn pogled. Hladan, leden, procjenjujući pogled. Da te vidim, kujo."
"Što je bilo?", šaptala je Hannah, privlačeći stolicu prema Becci. "Dobro si?"
"Aha. Samo neki tulum. Večeras."
"Pozvala te?" Hannah je zvučala kao da ne može vjerovati, a Becca se poželjela okrenuti i pljusnuti je. Uostalom, Hannah nema jebenog pojma. Nikad nije imala puno prijatelja. Nikada nije imala prijateljicu kao što je ona imala Natashu dok su bile male. Možda je blizina smrti Tashu podsjetilo na to. (…)
"Vjerojatno neću ići", rekla je, osjećajući teret Hannina znatiželjnog pogleda. "Rekla sam Aidenu da ćemo se vidjeti večeras." Nije gledala Hannu dok je šaptala. Lagala je. Vjerojatno će ići, ali nije htjela povesti Hannu. Bude li išla, ići će sama. Možda će biti usrano i svi će biti kuje, a ako je tako, nije željela Hannino sažaljenje." (str. 89-90)
Dakle, i ovaj roman Sarah Pinborough ("13 minuta") i više nego uvjerljivo, gotovo na savršen način, opisuje takva stanja duha današnje omladine tako što prati život nekoliko tinejdžerica, koje se, iako se svakodnevno druže, zapravo organski ne podnose, a nespretno pokušavaju glumiti nešto drugo, njihova prijateljstva, njihove odanosti obični su fantazmi, loše i predvidljive fikcije…
Jednoj od njih, Natashi, dogodila se nesreća, netko ju je pokušao ubiti. Srećom, u tome nije uspio, ali je djevojka 13 minuta bila mrtva, pa se isprva ničega ne može sjetiti, ni kako je te noći završila u ledenoj rijeci, niti može dokučiti tko je bio taj/ta koji/a ju je pozvao/la da nakon ponoći napusti dom kako bi se našli na "uobičajenom mjestu", u šumi, pokraj rijeke…
TREBA ZNATI POČETI...

Roman se temelji na suptilnoj policijsko-medicinskoj rekonstrukciji dnevničkih zapisa stradale djevojke, Natashe/Tashe, zapisa iz kojih se isprva stidljivo, a kako priča odmiče, sve jasnije razabire što se, zapravo, dogodilo. I ovdje je kultura pamćenja bila snažnija od kulture zaborava, pa ćemo na kraju (ja vam, dragi čitatelji, sukladno s "prešutnim sporazumom" između urednika i mene ne mogu otkriti rasplet ovog i više nego depresivnog psihološkog trilera) saznati što se točno dogodilo, odnosno koji su to motivi vodili počinitelja/e da pokuša/ju tako ozbiljno nauditi Tashi.
No ono što je neprijeporno i što je moguće već sada otkriti/poručiti: bilo bi nadasve korisno da svaki tinejdžer pročita ovaj roman, pa da se nakon čitanja suoči s onim ništavilom koji ovaj roman tako dobro opisuje, nemilosrdno secira, do detalja dekonstruira, odnosno da nakon čitanja postane bar nešto svjesniji sve te bijede vlastitih života, koju velika većina njih svakodnevno prakticira.
Svjesni smo da se moralističkim diskursom stanje društvene svijesti ne može promijeniti. Probleme današnjih društava i nije moguće rješavati isključivo tom vrstom diskursa. Ti su problemi puno dublji i traže ozbiljnije analize od ove naše nepretenciozne recenzije. No mišljenja sam da bi za početak i ovaj naš "moralistički naputak" mogao biti taj nužni "prvi korak". Treba samo početi…
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Mračno doba mladosti
Sarah Pinborough živi u Londonu. Nagrađivana je autorica knjiga i scenarija. Među njezinim djelima, redom otkupljivanim za televizijske i filmske adaptacije, ističu se sljedeći naslovi: novela The Language of Dying, trilogije The Dog Faced Gods, The Far Kingdoms i The Nowhere Chronicles te romani 13 minuta i Ne vjeruj svojim očima. Roman 13 minuta psihološki je triler o ljudima, strahovima, manipulaciji i moći istine, s ubojitim preokretom. Sve knjige Sarah Pinborough redovito ulaze na top-liste bestselera New York Timesa. Za 13 minuta, Stephen King je rekao: "Dirljivo i neopisivo intrigantno. Nisam mogao ispustiti knjigu iz ruku!, a recenzija u londonskom The Telegrahu glasi: "Mračni svijet srednje škole, uz sve sitne izdaje, usputne okrutnosti i štetna prijateljstva." U The Expressu su pak zapisali: "Najuzbudljivija premisa godine... svakako pripada knjizi Sare Pinborough 13 minuta."(D.J.)
Možda ste propustili...