Magazin
TEMA TJEDNA: POZADINA VUKOVARSKOG PROSVJEDA (II.)

Vesna Škare Ožbolt: Ako je prosvjed uperen protiv Vlade i premijera, bilo bi to doista dno dna!
Objavljeno 29. rujna, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: POZADINA VUKOVARSKOG PROSVJEDA (I.)

Pokušaj destabilizacije preko žrtava rata

INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ

Samo pravda donosi pomirenje, a ona ide kroz državu!

Nije nikakvo čudo da se na Vukovar gleda kroz prizmu politike jer je njegova tragična sudbina ugrađena u same temelje oslobađanja Hrvatske, a toliko je puta bila besprizorno korištena u političke svrhe da možemo slobodno reći da je Vukovar grad koji je više puta ‘ubijan‘; prvi puta je ubijan u realnom životu, tijekom 3-mjesečne opsade od strane ex-JNA i paravojnih formacija iz Republike Srbije da bi onda bio ‘ubijan‘ godinama od strane onih koji su puštali u eter istrgnute dijelove transkripata iz Predsjedničkog ureda, onih koji su pisali razne sulude scenarije i nezamislive optužbe protiv ratnog predsjedništva, onih koji su premontiravali audio-vrpce razgovora između Tuđmana i Dedakovića uoči pada Vukovara 1991., da ne nabrajam dalje, sami znate koliko je bilo tih sabotaža.



NEISPUNJENA OČEKIVANJA

- Srećom, u Hrvatskoj postoji i ona razumna većina, koja na događaje iz Domovinskog rata gleda racionalno. To se osobito odnosi na brojne branitelje koji su preživjeli pakao rata i najbolje znaju kako su se stvari doista događale. Također, javni iskazi drugih sudionika rata, onih izvan fronte te stručnih analitičara ratnih događanja, doprinijeli su u velikoj mjeri rasčistiti barem veći dio laži i zabluda oko Domovinskog rata. Dalje, pitanje neriješenih ratnih zločina, koje je de facto glavni motiv zbog kojeg je gradonačelnik Penava najavio miran prosvjed 13. listopada, osim pravosudnog, u određenoj je mjeri i političko pitanje. Podsjetit ću da je već bilo prosvjeda u Vukovaru zbog suđenja za ratne zločine, konkretno zbog preblagih presuda za tzv. Vukovarsku trojku. Na žalost, prosvjed nije umanjio nezadovoljstvo građana, niti je bilo ozbiljnijih reakcija tadašnje vlade. Teatralne izjave kako će se svim sredstvima boriti u Vijeću sigurnosti bile su tek prazna obećanja, jer ratni zločini nisu u ingerenciji Vijeća sigurnosti.
Sada se pak javnosti pokušava objasniti da se ratne zločine nije procesuiralo jer je Predsjednik Tuđman proglasio oprost za sve sudionike u oružanoj pobuni i da je Jacques Paul Klein, američki general i diplomat, prijelazni upravitelj UNTAES-a, koji je proveo mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, kao uvjet za uspjeh misije tražio od predstavnika hrvatske vlasti da se lista s imenima optuženih za ratne zločine - na listi su bili objedinjeni slučajevi u raznim fazama kaznenog postupka - od nekoliko tisuća ljudi, svede na nekih 200- tinjak osoba. Mislim da još jednom treba podsjetiti hrvatsku javnost da sva teška kršenja Ženevskih ili Haških konvencija, a to uključuje: ciljano ubijanje civila, mučenje ili nečovječno postupanje, nanošenje velike patnje, bombardiranje vukovarske bolnice, nezakonito protjerivanje, premještaj ili nezakonito držanje u zatočeništvu, ubijanje ratnih zarobljenika i ranjenika, ne podliježu zakonu o oprostu niti postoji zastara za njihovo procesuiranje. Niti jedna odluka o oprostu, odnosno zahtjevi upravitelja misije J. P. Kleina za reduciranjem lista potencijalnih krivaca za ratne zločine, nisu se odnosili na ratne zločine.
Činjenica da u hrvatskoj javnosti prevladava percepcija kako se hrvatski sudovi nisu dovoljno bavili procesuiranjem ratnih zločina u velikoj je mjeri rezultat neznanja i nedovoljne upućenosti u problematiku suđenja ratnih zločina; naime, teško da će običan građanin provoditi sate analizirajući presude za ratne zločine s haškog suda, izvješća DORH-a, ili izvješća Fonda za humanitarno pravo o procesima pred sudom u Beogradu, i tako dalje. U pravilu, javnost se oslanja na informacije iz javnih medija koje su rijetko stručne i jasne. No, ima tu još jedan važan element: manipulacije informacijama u političke svrhe; ne trebam valjda podsjećati na neke ‘vjerodostojne istine‘ servirane hrvatskoj javnosti prije, tijekom a i nakon sudskih procesa hrvatskim generalima na haškom sudištu.
Općenito, javnost vrlo malo zna koliko su ta suđenja za ratne zločine kompleksna. Osobno sam kao ministrica pravosuđa sudjelovala u organiziranju suđenja za Ovčaru u Beogradu, budući da su počinitelji zločina bili u Srbiji. Vidjela sam koliko je tu bilo problema od organiziranja samog suđenja, dovođenja svjedoka pa sve do presuda koje su na višim sudovima padale i postupak se vraćao na početak. Izostanak boljih rezultata suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj posljedica je i nekih objektivnih okolnosti - osobe nisu na dohvat hrvatskom pravosuđu, svjedoci više nisu živi, itd. Tema je vrlo složena i nju jedan prosvjed neće riješiti. Za efikasnije procesuiranje ratnih zločina treba poboljšati rad sudova i istražnih tijela, ali i ustrajati na izručivanju onih koji nisu na dohvat hrvatskom pravosuđu.
Osim rješavanja pitanja ratnih zločina, za Vukovar je ključno i stvaranje uvjeta za razvoj, investicije, zapošljavanje, za ostanak mladih u gradu. Može li se to ostvariti?
- Vukovar, kao grad, okrenut je razvoju i budućnosti, ali njegovi stanovnici još uvijek nisu izliječeni od ratnih rana i trauma iz prošlosti, tkivo samog grada prepuno je nezacijeljenih rana. Svugdje u svijetu nakon rata slijedi proces pomirbe; da bi ona bila kvalitetna mora se temeljiti na jasnim kriterijima - istini i pravdi. Nije to lako postići, no ako već od samih početaka procesa pomirbe imamo dvije potpuno divergentne istine o onome što se dogodilo u Vukovaru, proces normalizacije života će biti mukotrpan i nije sigurno da će biti potpuno uspješan. Da se razumijemo, pitanja vezana uz rat ne treba tumačiti crno-bijelo, ali neki temeljni postulati su jednostavno neupitni; primjerice, u javnosti još uvijek postoje dva različita tumačenja prirode rata (agresija ili građanski rat), iako su brojni ustavno-pravni stručnjaci, ali i povjesničari, već milijun puta jasno rekli: nezavisnost RH (a i Slovenije) proglašena je 25. lipnja 1991. - no 3-mjesečni moratorij nametnut od strane Europske zajednice, ‘aktiviranje‘ tog statusa pomaknuto je na 8.10.1991. Sukladno tome, sam početak rata tumači se kao građanski rat ISKLJUČIVO s pravnog aspekta, dok se nakon 8.10.1991. i formalno kvalificira kao čin agresije bivše države (SFRJ) na Republiku Hrvatsku.
No danas treba misliti na mlade generacije i njihove prioritete, osmišljavanje pametnih projekata za privlačenje investitora (naših ili stranih, svejedno), bolje povlačenje sredstava iz EU fondova (svaki put kad pogledam neke podatke koliko eura je povukla jedna Češka, Estonija ili Madžarska zapitam se hoćemo li konačno prestati s ustašama i partizanima i fokusirati sve napore na ekonomsku sferu), zatim otvaranje novih radnih mjesta kako bi se barem usporilo iseljavanje. To ne znači da i rješavanje pitanja ratnih zločina nije jednako važan faktor za prosperitet zajednice u cjelini. Vukovar i svi njegovi građani, i hrvatske i srpske nacionalnosti, svašta su prošli, i neki još uvijek prolaze teške trenutke - ovdje osobito mislim na žene žrtve silovanja ili pak obitelji koje još uvijek nisu našle svoje nestale - i svi oni imaju jednako pravo na istinu, imaju i pravo da budu ogorčeni i na DORH i na MUP i na političare… jer još uvijek im nisu ispunjena njihova očekivanja, da budu pronađeni SVI nestali i da budu kažnjeni SVI zločinci.
Kad sve uzmemo u obzir, što Vukovaru treba da grad počne normalno živjeti?
- Treba nastaviti puno intenzivnije sa svim postupcima koji su pokrenuti vezano za ratne zločine počinjene nad stanovništvom u Vukovaru, pomoći da se državna odvjetništva kadrovski i opremom osposobe da to ide brže. Također, političari trebaju neprestano isticati kako ratni zločini ne zastarijevaju i da za njih nema oprosta niti zaustavljanja progona. Ne zato da bi ‘smirivali‘ javnost nego i poticali pravosudna tijela da ta pitanja postave kao prioritet; naime, negdje sam čitala kako je neki dužnosnik rekao da se odvjetništva možda više bave korupcijom, korporativnim kriminalom i slično - ne kažem da to isto nije važno, dapače - ali moj je stav da bi se ratni zločini ipak trebali staviti na prvo mjesto. Kako inače postići pomirenje, kako će u Vukovaru, ali i drugim hrvatskim gradovima, nastati mir ako konačno ne riješimo to pitanje?
Ekonomska revitalizacija grada, dakle, investicije su prioritet; to je jedini način da se smanji stopa iseljavanja i motivira mlade da uopće požele ostati. Drugo, ali jednako važno, jest zdrava politička atmosfera. Budu li mladi osjetili da se preko Vukovara i dalje ‘prepucavaju‘ nekakve politike, da neki još uvijek pokušavaju profitirati na tragičnoj prošlosti grada, logično je da će pobjeći glavom bez obzira. S druge strane, grad koji je bio tako teško ranjen, zaslužuje da mu se posvećuje veća pažnja nego nekim drugim sredinama, ne na način da se od njega radi žrtva - da se time (većom brigom) od grada radi ‘groblje živućih‘, nego da se u njega više ulaže. To je jednostavno obaveza svake Vlade, dokle god se grad ne vrati na približnu razinu od prije rata. Proces mirne integracije još uvijek traje, on se gradi svakim danom i za njegov uspjeh odgovorni su svi građani ovog grada, i Hrvati i srpska nacionalna manjina.
Krije li se možda nešto dublje, opasnije, iza najavljenog prosvjeda u Vukovaru, od kojeg, za sada, organizatori ne odustaju?
- Je li u planiranju ovog prosvjeda i neka ‘hidden agenda‘, a ne samo i isključivo pokušaj pritiska na pravosuđe da pojačaju svoje napore u procesuiranju ratnih zločina, to ćemo uskoro saznati. U svakom slučaju, korištenje nečega tako ozbiljnog i delikatnog kao što je tema ratnih zločina za eventualno rušenje - ili samo oslabljivanje Vlade - bilo bi doista dno dna. A da ne spominjem da bi se to moglo gadno obiti o glavu kreatorima potencijalnog kaosa kojeg bi ovi prosvjedi mogli potaknuti. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest ovo: sam premijer Plenković sigurno je zadnja osoba u redu koja snosi bilo kakvu odgovornost za eventualni nerad, odnosno (pre)slabe učinke u procesuiranju ratnih zločina. Možemo ga kritizirati za neke poteze, no sigurno ne ove stvari koje su u isključivoj sferi pravosuđa.

MOGLO SE I DRUKČIJE


Mislite li da je gradonačelnik Penava možda trebao odraditi taj pritisak na institucije na neki drugi način, češćim javnim prozivkama Vlade, odnosno DORH-a putem medija, organiziranja presica, i sl. dakle, u kontroliranim uvjetima, da se tako izrazim? Jer, objektivno, i poučeni ranijim iskustvima, rizik za nekakve incidente baš i nije mali?

- Sigurno da je bilo i drugih varijanti, primjerice, javne presice i učestale prozivke putem medija, a još bolje bi bilo da je Penava predložio da se pitanje rješavanja ratnih zločina stavi na dnevni red u Sabor. Po meni, to bi bilo čak i neugodnije za DORH - sjetimo se samo rešetanja u Saboru od strane oporbe u svezi Agrokora - jer bi na taj način šira javnost saznala mnogo više o tome kako se zapravo radi na slučajevima ratnih zločina, zašto ih nije riješeno više, itd. Neodgovorno je ‘pljuvati‘ samo po DORH-u, pitam se je li itko od onih koji možda planira remetiti najavljeni prosvjed uopće pročitao Izvješće DORH-a za 2017? Znaju li koliko su novih slučajeva zaprimila županijska državna odvjetništva (ukupno 62 nove kaznene prijave zbog kaznenih djela ratnih zločina), koliko je podignuto novih optužnica (ukupno 34) i koliko presuda (za 17 osoba)? To se nekima čine male brojke, no bezbroj puta smo i ja, a osobito moje kolege koje se direktno bave ratnim zločinima, govorili o kompleksnosti suđenja za ratne zločine. Javnost zaslužuje znati što je do sada učinjeno, građani imaju pravo na izricanje svog mišljenja kroz prosvjede, ali prvo trebaju dobit pravu informaciju i prave podatke o tome što se do sada napravilo.(D.J.)
NEBOJŠA BLANUŠA

NAJVIŠE ŠTETE IMAT ĆE LJUDI KOJI ŽIVE I RADE U VUKOVARU

 

Vukovar je povrh utemeljujuće traume za hrvatski nacionalni identitet u zadnjih nekoliko godina simbolički eksploatiran u svrhu polaganja prava na Domovinski rat od strane političkih aktera desnog spektra. Kada je 2013. zapriječen prolaz tadašnjem državnom vrhu u mimohodu prema Memorijalnom groblju, jasno je povučena ideološka crta razgraničenja koja onemogućava upravo ono što desnica proklamira pod „zajedništvom“ - kaže izv. prof. dr. sc. Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:



KOLEKTIVNE TRAUME

- Danas, kada je glavna oporbena stranka u podužem knock downu i cjelokupna oporba potpuno bezopasna za HDZ-ovu vladu, politička borba prebacila se unutar vladajuće stranke. Najavljeni prosvjed u Vukovaru je već prešao iz zone svoje izvorne namjere. Postao je okidač unutarstranačke političke borbe i početka kampanje za europske i eventualne izbore za Hrvatski sabor, s već oprobanom logikom isključivanja. Njome se nameće pitanje premijeru koliko je uopće nacionalno pravovjeran, ako ne rješava probleme ratnih zločina. No svjedoci smo kako se navedeni sukob počeo širiti, predsjednik Sabora za njega proziva tzv. suvereniste, sam premijer sukob tumači kao pokušaj destabilizacije Vlade, a i braniteljske udruge počele su se razmimoilaziti oko prosvjeda i demonizacije Milorada Pupovca, zatim je Branimir Glavaš "uskočio" s podrškom premijeru, pa SMS afera... Kako će sve završiti, to ćemo još vidjeti. Čini mi se da je 13. listopada tek uvertira za 18. studenoga.

Bez obzira što se neki počinitelji zločina procesuirani, neki su akteri napada na grad, njegovo razaranje i okupaciju i dalje na slobodi te zaštićeni mirno žive u Srbiji. Koliko to otežava suočavanje s prošlošću?
- Premda je do sada za ratne zločine na širem području Vukovara izrečeno više od sto pravomoćnih presuda, a približno toliko sada se procesuira na domaćim sudovima te ih je donesena nekolicina u Srbiji i u Haagu, najveći je problem to što su pravdi izmaknuli glavni protagonisti i nalogodavci zločina, tj. vojni vrh JNA i politički vrh Srbije, posebice Slobodan Milošević. Njega je k tome nedavno u svom govoru rehabilitirao sam Vučić, što pokazuje kako se ekstremizam u Srbiji nalazi u središtu vlasti. Ne dovodeći u pitanje tko je agresor, a tko žrtva, kada nasuprot toj izjavi postavimo i nedavno službeno pozdravljanje i ovacije Mirku Norcu, da ne spominjem prethodne dočeke osoba s odsluženja kazni izrečenih pred sudom u Haagu, vidimo da je pogubna parola "Heroj, a ne zločinac", još uvijek na snazi. To samo pokazuje kako se društva u obje zemlje nisu ozbiljno suočila s vlastitom prošlošću, niti stvorila kritički odnos prema politikama svojih tadašnjih državnih vrhova, nego i dalje reproduciraju nacionalističke matrice koje građanima samo otežavaju život na svakodnevnoj razini. To se reflektira i na mikrorazini Vukovara. Od mirne reintegracije naovamo, koja je bila Tuđmanov najveći uspjeh, glavni je problem što je ona praktično obustavljena početkom 2000-ih te nitko od tada nije imao dovoljno političke hrabrosti za daljnju izgradnju povjerenja. To se jako dobro vidi ne samo na razbijanju ćiriličnih ploča, nego i na primjeru dugogodišnjih otpora integriranom obrazovanju koje je samo jedan od malih koraka kako se kolektivne traume ne bi dalje prenosile na sljedeće generacije. Situacija se popravila u zadnjih nekoliko godina, no ovaj prosvjed, kako se politički razvija, samo će je vratiti unatrag i od toga će najviše štete imati ljudi koji tamo žive. Mladi će se još više iseljavati, a grad i dalje odumirati.

Koliko na stanje u Vukovaru utječe i srbijanska politika, nepriznavanje agresije na Hrvatsku, na Vukovar, tretiranje (osuđivanje) zločina na Ovčari "u rukavicama", konstantno prozivanje RH da je odgovorna za tragediju u Vukovaru?
- Velikosrpska politika najodgovornija je za rat, razaranja i stradanja. Međutim, u Srbiji još uvijek dominira negiranje, potiskivanje, revizija prošlosti i kultura žrtve, a na istim se temeljima još 1980-ih stvarala propaganda i temelji za rat. Ratni zločini vlastite strane i nakon dugo godina suđenja društveno su gotovo nevidljivi, bez obzira na trud koji konstantno ulažu neki dijelovi civilnog društva. Iako je bilo pozitivnih pomaka u vrijeme predsjednika Borisa Tadića, generalno gledajući, suočavanje s ulogom počinitelja i prorada ove traume u Srbiji opstruira vladajuća elita, središnji mediji i institucija, kao što je primjerice Vrhovni sud. Odnos prema Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici, Sarajevu, Kosovu itd., samo je dio istog obrasca iste politike koja je nastojala stvoriti percepciju u javnosti kako su ratni zločini samo ekscesi pojedinca. No takvo postupanje ostavilo je intaktnim ideološki, politički i kulturološki okvir koji je omogućio zločine.

Kad sve uzmemo u obzir, i politiku, i rat, i poraće, što Vukovaru treba da grad počne normalno živjeti?
- Bez snažne potpore središnje vlasti Vukovar ne može ići naprijed. S ulaskom u EU situacija se poboljšala, o čemu svjedoči i dosadašnja provedba Intervencijskog plana grada Vukovara. No bolja infrastruktura nije sama po sebi dovoljna za stvaranje trajne osnove za razvitak grada. Bez investicija u gospodarstvo, povećanja zaposlenosti i prorade ratne traume u kojoj su prvi koraci razbijanje zavjere šutnje na lokalnoj razini o još neotkrivenim masovnim grobnicama te napuštanje prakse tretiranja žrtvi drugih kao da ih nema, Vukovar neće moći izići iz začaranog kruga u kojem se nalazi već dugi niz godina. Sljedeći korak je rad na smanjenju korupcije i klijentelizma, posebice oko zapošljavanja prema stranačkim linijama te diskriminacije Srba u području rada, stanovanja i jezika. U javnosti se spominjalo kako je od početka mirne reintegracije područje Vukovarsko-srijemske županije izgubilo više od 60.000 stanovnika, a mladi u Vukovaru dijele mišljenje s ostatkom svojih vršnjaka u Hrvatskoj kako je politička podobnost, a ne sposobnost, glavni uvjet zapošljavanja. Napuštanje ovog područja dodatno je potencirano naslijeđem rata i neriješenim međunacionalnim problemima i već su odrasle generacije s iskustvom podijeljenih zajednica. Dok se Vukovar bude zloupotrebljavao u dnevno-političke svrhe i time manipuliralo dugotrajnim problemima građana Vukovara, teško je da mogu očekivati unaprjeđenje zajedničkog života. Kratko rečeno, ni Vukovar od Hrvatske nije dobio pravu šansu, niti su lokalne etničke zajednice na čelu sa svojim liderima jedni drugima dali šansu za bolji život.

UGROZA INSTITUCIJA


Kad se radi o aktualnom vukovarskom prosvjedu, u medijima ne manjka ni senzacionalizma, pa čak ni "priča" koje zadiru u sfere teorije urota. Kako to objašnjavate?

- Ako je nešto teorija urote ne znači da je takva interpretacija odmah i netočna. Unutarstranačka previranja, borba za vlast i okupljanje različitih aktera oko zajedničkih problema dio su politike, no oni postaju problem cjelokupnog društva i države ako se pri tome zloupotrebljavaju položaji, ovlasti i sigurnosne službe. Time se ugrožavaju institucije demokratske države radi partikularnih interesa, a ako pravosuđe na to primjereno ne reagira, dodatno se nagriza već slabo povjerenje u sustav, dalje otvara prostor za takve mutne radnje i nerijetko prizivaju oni koji nude radikalna rješenja. Kako god bilo, Vukovar ne zaslužuje biti "moneta za potkusurivanje".(D.J.)

DAVOR GJENERO

POTREBAN JE OZBILJAN NACIONALNI KONSENZUS

 

Posao izvršne vlasti, bilo na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini, pribavljanje je javnih dobara građanima, a ne organiziranje socijalne dinamike, ni prosvjeda, a ni skupova potpore javnim politikama. Uspješnost javnih vlasti ne mjeri se, naime, uspostavljenom socijalnom dinamikom, nego izbornim rezultatima. Kad javne vlasti same ili uz pomoć bliskih im nevladinih organizacija potiču javne skupove, uvijek je riječ o nekom obliku političke borbe ili preusmjeravanju pozornosti javnosti s važnih političkih procesa i problema, ili o borbi s nekom drugom razinom javne vlasti.

Ako lokalna samouprava potiče ovakva masovna okupljanja, to znači da je u sukobu s regionalnom ili nacionalnom razinom vlasti i da u tom sukobu želi legitimirati i osnažiti svoju poziciju pozivanjem na masovnu potporu koja proizlazi iz takva skupa. Kad bi prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina u Vukovaru pokretala neka nevladina organizacija i ako bi to činila mimo lokalnih vlasti, ne bismo smjeli sumnjati u iskrenost takve inicijative.Činjenica je da je opći dojam hrvatske javnosti kako je država premalo napravila u evidentiranju i dokumentiranju zločina što su ih okupatori počinili na teritoriju Republike Hrvatske. Podijeljena su i mišljenja o tome što je Hrvatska tijekom procesa pristupanja Europskoj uniji, a prema sugestiji međunarodnih aktera, uglavnom zamrznula ili obustavila suđenja za ratne zločine u odsutnosti, dakle, protiv onih počinitelja za koje se zna i postoje dokazi, ali su nedostupni hrvatskim pravosudnim vlastima i policiji. Manjkav progon ratnih zločina, međutim, nije jedini problem hrvatske politike prema Vukovaru. Iako u posljednje vrijeme u javnosti prevladava uvjerenje da je demografski problem jedan od najozbiljnijih problema države, i da se kroz demografsko pitanje prelama i većina drugih aspekata društvene krize i problema u Hrvatskoj, još uvijek kao da nije osviještena posebna osjetljivost i ranjivost Vukovara od demografskih problema. Paradoksalno je da je nestor hrvatske demografije, akademkinja Alica Wertheimer Baletić, rođena Vukovarka, izrazito emotivno vezana uz svoj rodni grad, pa da ni lokalne, ni regionalne ili nacionalne vlasti ne bi trebale dvaput kucati na vrata za ponajbolju demografsku ekspertizu. Velika je stvar bila to što je Vukovar, nakon Oluje, koja je to omogućila, integriran mirovnim procesom, bez ispaljenog metka i bez novog rata i razaranja i, najvažnije, bez novih mrtvih i ranjenih, nakon stravičnih gubitaka što su ih Vukovar i Hrvatska pretrpjeli 1991. godine.Vukovar je na hrvatskoj dunavskoj fasadi, na njezinu krajnjem istoku, a hrvatsku istočnu granicu i više nego druge rubne regije Europske unije obilježava zaostajanje u razvoju za ostatkom države i smanjena gospodarska aktivnost. Nakon reintegracije Vukovara nisu osmišljene politike razvoja radno intenzivnih djelatnosti u regiji, nego se obnova svela na obnovu razorenih kuća. U tome se nisu razlikovale ni nacionalne, ni lokalne vlasti, tko god je bio na vlasti.Vukovarci tvrde da su tijekom cijele godine zaboravljeni, a da tek u mjesecu kad se obilježava okupacija Vukovara, 18. studenoga, njihov grad dolazi u fokus nacionalnog interesa. Vidljivo nezadovoljni, reći će vam da Vukovar nema mnogo od toga što jedan dan u studenome kroz njihov grad prođe svatko tko nešto znači u nacionalnom političkom životu, a nakon toga njihovi problemi godinu dana ostaju na margini.Da bi se osmislila strategija gospodarskog razvoja Vukovara i njegove demografske održivosti, da bi se smanjila opasnost od pretvaranja ovog grada u demografski meki trbuh Hrvatske, potreban je ozbiljan nacionalni konsenzus. Masovna dinamika i emotivni diskurs koji ona donosi, ne pridonose uspostavljanju takvog konsenzusa. Nova masovna dinamika može donijeti samo to da se razdoblje u kome je formalno i površno Vukovar u središtu nacionalne pozornosti produži sa studenoga i na listopad, ali da grad i njegova dugoročna održivost, dakle njegovi stanovnici, time ništa ne dobiju.
Piše: Davor GJENERO