Najprije je djed Đuro, podrijetlom iz Ladislavaca, u dvorištu Petefijeve 22 pekao rakiju, koju bi nudio putnicima namjernicima, onako domaćinski, s nogu, kao i vino koje je dopremao iz Batine, odakle mu je došla supruga Elizabeta. Nekoliko godina nakon toga, u ljeto 1968. godine, njegovi sinovi, Ladislav i Arpad, vidjevši da posao prodaje pića dobro ide, dolaze na ideju da prednju prostoriju kuće pretvore u gostionicu. Mala prostorija, tamo gdje se i danas nalazi šank, u čas je, zahvaljujući ukusnim sendvičima s kulenom i kuhanim jajima, jedinim jelima koja su tada nudili, postala nezaobilazno mjesto razonode veseljaka na zapadnoj (tada) periferiji grada. Mnogi bi tu zastali, popili, odigrali partiju belota…
Udajom za Ladislava, odnosno Laciku, kako su ga svi zvali, u posao se uključuje i supruga Julijana, izvrsna kuharica, koja ponudu krčme uskoro obogaćuje izvrsnim čobancem i grahom. Nakon što je Lacika sredinom sedamdesetih godina, na ideju izvjesnog gospodina Cvitešića, vrsnog kulinara, u ponudu uvrstio i telića na ražnju, što je u ono doba izazvalo toliku senzaciju da je o njoj pisao i Glas Slavonije, krčma Mađarska Retfala zauzela je jedinstveno mjesto u osječkoj gastronomskoj ponudi, što se nije promijenilo sve do današnjih dana, kada ta obiteljska gostionica, krčma ili restoran, nazovite ju kako hoćete, jer svi nazivi prolaze, slavi 50 godina postojanja.
Telići na ražnju
- Kako je znao jako puno o klanju, odnosno spravljanju ukusnih kobasica i kulena, otac je brzo došao na ideju da ih ponudi gostima. Bili su to sendviči uz koje su nudili i kuhana jaja. Ubrzo su postali toliko popularni da je lokal postao nezaobilazna stanica prilikom povratka s korza. To razdoblje označava početak gostionice Mađarska Retfala – govori nam Atila Varga, Lacikin sin, koji danas vodi taj cijenjeni lokal s tradicionalnom kuhinjom.
Iako se lokal od utemeljenja zove Mađarska Retfala, mnogi ga i danas jednostavno nazivaju Kod Lacike, jer Lacika je bio pokretač svega, toliko predan poslu i gostima da bi često odgađao neke obiteljske dogovore.
- Majka i on bi se znali spremiti na ples, već bi bili na vratima kada bi u lokal ušla poznata grupa gostiju. Otac bi jednostavno u tom trenutku sve odložio i sjeo s njima za stol, dok bi se majka, znajući kako će sve završiti, okrenula i vratila u stan – kroz smijeh će Atila.
Zanimljiva je priča o već spomenutoj teletini po koju se išlo u Bijeljinu na stočni sajam.
- To nisu bile simentalke kao naše krave, nego bosanske buše. Tele staro dva mjeseca i teško oko 80 kilograma peklo se oko sedam sati u komadu, što je u ono doba izazvalo takvu senzaciju da su do kraja Petefijeve bili parkirani automobili i taksisti, mnogi su došli vidjeti i kušati tele koje su pekli Lacika i gospodin Cvitešić. Nakon toga nastavljena je tradicija da se tele peče jednom tjedno – kaže nam Atila.
Obiteljski duh
Ubrzo je Mađarska Retfala postala à la carte restoran kakav i danas poznajemo. U ponudi je roštilj, kuhana jela, koljenice, popularni otkošteni batkovi…
- Nastojimo održati tradiciju i ostati na starinskom štihu, jer vidimo da to ljudi vole. Svako jutro idem na tržnicu gdje kupujem sve što nam je potrebno. To je godinama radila majka, a sada sam ja preuzeo taj dio posla. Ukratko, kuhamo onako kako većina žena kuha kod kuće i ne štedimo na porcijama – govori nam Atila i dodaje:
Mama zaslužuje najviše u ovoj kući, jer ona ne kuha iz glave, ona kuha iz srca, to je ono što ljudi ovdje osjete i prepoznaju, ta hrana nije bačena na roštilj ili u kotlić samo da bi se prodala, a mi zaradili neki novac, nego da ljudi budu zadovoljni.
Pitamo ga koja je tajna uspjeha, 50-godišnje tradicije i kontinuiranog rada, prekinutog samo na mjesec dana nakon pada Vukovara u najtežim danima Domovinskog rata.
- Od nas ukućana do zaposlenika, koji su godinama s nama, svi će potvrditi da smo jedna mala obitelj. Svi su oni meni kao braća i sestre, svi oni meni zarađuju za život i ja ih izuzetno cijenim. Mislim da je najvažnije da radnik na posao dolazi s veseljem, a ne s grčem. To je moj otac, to je moja majka, to sam ja, to je nekakav interni dogovor između nas, da jedino na taj način možemo napredovati, da ne smatraš radnike robovima nego braćom i sestrama koji su ti u kući i pomažu ti da opstaneš u životu - zaključuje Atila.
Ivan Alilović
KONOBAR KOJI JE OSTAVIO DUBOK TRAG
U početku su u Mađarskoj Retfali radili samo Lacika i njegov brat Arpad, kasnije im se pridružila Lacikina supruga Julijana, koja je i danas važan dio cijele priče, međutim, postoje i neki djelatnici koji su tamo ostavili dubok trag.
- Pamtim gospodina Rudolfa Takača, vjerujem da ga cijeli Osijek poznaje, zvali su ga Mađar, jer je podrijetlom baš iz Petefijeve ulice. Radio je u nekadašnjem Zoološkom, u Ribljem restoranu, Čingi-lingi čardi, Bijeloj lađi... Jedan je od najstarijih konobara, upravo je od nas otišao u mirovinu. To je bio čovjek koji je jako zaslužan za to što je lokal opstao nakon rata, jako puno ljudi ovdje je dolazilo upravo zbog njega, njegovo je ime u ovom gradu značilo jako puno, kad bi on rekao nekome da dođe kod Lacike dobro pojesti, ljudi su mu vjerovali - govori nam Atila.
Od nas ukućana do zaposlenika, koji su godinama s nama, svi možemo potvrditi da smo jedna velika obitelj