U posljednje vrijeme sve je izraženiji trend osipanja, raskola ili sukoba u hrvatskim političkim strankama, pa stoga i najava osnivanja novih. Manevarski prostor lijevim strankama ostavlja i rasulo u SDP-u koje je potaklo političke ambicije, primjerice Daliji Orešković, Mirandu Mrsiću, Bojanu Glavaševiću, Vlahi Orepiću, ali i sucu Mislavu Kolakušiću. Zapravo, posljednjih tjedana nema tko nije najavio osnivanje nove strake, ili najavio svoj politički angažman. Hoće li pak, sad već bivši HDZ-ovac, lički župan Darko Milinović, također osnovati vlastitu stranku još ne znamo, ali ako prati aktualna zbivanja - hoće.

Prvo je to ljetos u medijskoj sezoni kiselih krastavaca učinila bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za sukob interesa Dalija Orešković. Iako je samo najavila osnivanje stranke, za koju još niti ne znamo kakav će program imati, a nije niti izrazila ambiciju za određenu političku fotelju, neki su ju požurili kandidirati za predsjednicu Republike Hrvatske. Ali jednom političkom anonimcu kakav je Dalija Orešković ipak bi trebalo biti jasno da se izbori ne dobivaju snagom volje nego pridobivanjem široke baze podrške birača i pronalaženjem volontera koji su spremni izdvojiti vremena i novca kako bi za kandidata odradili izbore. Osim medijskog kapitala, koji je zaradila u određenim medijskim i ideološkim krugovima zahvaljujući napadima na određene političare, Orešković na političku scenu zasad ne donosi ništa novog. Križarske kampanje i "presude" njezinog povjerenstva protiv Tomislava Karamarka i drugih političara, većinom s desne strane političkog spektra, u dobrom broju pobijene su poslije na sudovima, a njezin rad i rad Povjerenstva često optužuju kako je bio ideološki obojen, navode upućeni u njezin angažaman. Dakle bez stranke, programa, mreže volontera i s neutemeljenom "aurom heroine koja se bori protiv korupcije", Orešković je nemoguće uspoređivati s bilo kojim političarem/kom u Hrvatskoj. Pogotovo ju je teško uspoređivati sa sadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović koja je usporedo s karijerom u diplomaciji izgradila i političku karijeru, stoji u analizi Večernjeg lista.
Vlaho Orepić prvo je bio mostovac, štoviše, i jedan od Mostovih političkih stratega te ministar unutarnjih poslova, pa nezavisni, a sad evo osniva vlastitu stranku. Točnije, "Novu politiku" za koju je već unajmio stranački prostor i napravio mrežnu stranicu. Snažno i pomirljivo, tako planira Orepić. "Mi ćemo okupiti sve ljude kojima je dosta. Kojima je kao i meni dosta ovog stanja. Mi se nećemo zbrajati s nekim, mi ćemo riješavati probleme. U ovom trenutku nema uvjeta za takvo nešto", poručio je Orepić.

Zbogom SDP-u rekao je i Bojan Glavašević, bivši član Predsjedništva stranke i njezin saborski zastupnik, kao i Milanka Opačić. "Mislim da je povijesna epizoda socijaldemokratske partije završena i nažalost ta stranka ne može više ponuditi ni jedno rješenje za bilo koji društveni problem jer je izgubljena u borbi za fotelje malog dijela vodstva te stranke", kaže Glavašević. O novoj stranci zasad ništa konkretno, kao ni Dalija Orešković. Iako bi, kako se čini, mogli zajedno. I dok je Glavašević poručio tek kako Daliju Orešković iznimno cijeni, ona je gostujući u emisiji RTL Direktu, poručila kako takvu informaciju ne može demantirati, ali niti potvrditi. "Mogu samo reći svoj stav, a to je da sam u procesu okupljanja ljudi koji imaju svoj stav, svoj integritet, oni koji su dovoljno prepoznatljivi u javnosti da svojim imenom zapravo mogu privući mlade ljude na političku scenu", kazala je Orešković.
Nije mlad kao Bojan, ali zato ima više političkog iskustva. Bivši ministar zdravstva i saborski zastupnik SDP-a Mirando Mrsić izbačen je iz partije prije pola godine i sad osniva svoju stranku. Kako stranke u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše, da ljevica ne ostane s mnogo malih ne baš jakih stranaka, Mrsić razmišlja o sklapanju platforme koja već ima i ime - Alijansa za promjene.
Ali, nitko od njih nema neke ozbiljne šanse, kažu analitičari. "Od 90-ih do sad samo su u Hrvatskoj uspjevale stranke koje su tada bile i osnovane. HDZ, SDP i dijelom njihovi partneri, dijelom i jaki, HSS, HNS i HSLS. Ni jedna stranka tada kao nova nije uspjela postići rezultat. To nisu uspjeli ni Most ni Živi zid", smatra analitičar Ivica Relković.
Da je teško bez velike stranke, dobro zna Jadranka Kosor. Bivša premijerka 2015. kandidirala se na parlamentarnim izborima - i nije dobro prošla. "Nije svrha samo osnovati stranku, svrha je do nekih izbora, kako se kaže, organizirati infrastruktutu. U svakom gradu, svakom selu, posebno u centrima izbornih jedinica, a u Hrvatskoj ih je deset, osnovati svoju podružnicu. To je težak, mukotrpan put i iziskuje puno novaca", kazala je za RTL Jadranka Kosor. Dodaje, glasači na izborima uvijek biraju prema uhodanim navikama, a male stranke ne mogu biti konkurencija velikima. "I treba se sjetiti što je politika - primjer gospodina Ive Josipovića. On je za vrijeme svog mandata imao golemu popularnost, i onda vrlo brzo nakon toga, na parlamentarnim izborima nije uspio prijeći prag", pojašnjava Kosor.
Malima poručuje da im prvi test budu izbori za europski parlament, a Relković malima preporuča da stranke ni ne osnivaju. "Smatram da puno veći uspjeh imaju oni koji iziđu kao mreža nezavinskih lista, bez formalizacije u stranku, gdje nitko nikomu nije vođa. Jer ja ne znam zašto bi netko prilazio Daliji Orešković, ako osnuje stranku, približit će joj se samo oni koji se žele uvući pod njezino krilo", dodaje Relković.

Kako bilo, množenje političkih stranaka u Hrvatskoj skoro u strogom pravilu bilo je puka politička inflacija, i to od 1990. do danas. Primijeti se to već letimičnim pogledom na postojeći broj stranaka u Republici Hrvatskoj - 162 postojeće partije i njih ukupno 305, koje su do sad zabilježene, danas ih je 19 parlamentarnih i 143 izvanparlemntarne, što također svjedoči o političkim lutanjima, krizi i politike i povjerenja građana u ljude koji se nude zastupati njihove interese u Saboru. U sadašnjem, devetom sazivu Sabora imamo 151 zastupnika, pa ako nezavisne zastupnike tretiramo kao jednu stranku, ispada da svaka stranka ima prosječno oko sedam i pol zastupnika. A stranke koje više ne postoje? Njih smo ispratili uglavnom u zaborav, čak 143. Ako bismo gledali s vedrije strane, onda ne stoji izlizana doskočica "dva Hrvata, tri stranke", ali stoji da na sadašnjih oko četiri milijuna građana dolazi 305 stranaka kojih smo se nagledali, koje gledamo ili koje nismo niti primijetili u 28 godina političkog pluralizma, pobrojao je i statistiku napravio potral Express.hr. A to je onda 13.118 građana na svaku stranku, na tragu onoga vica iz Tuđmanovih preslagivanja vlada u 90-ima kad se jedan susjed drugome ruga da zar on do sada još nikada nije bio ministar. Ako se gledaju samo postojeće stranke, onda na svaku stranku dođe 24.691 građanin. Sve da iz svake od njih dolazi samo jedan zastupnik, u Saboru ne bi bilo mjesta za sve njih. Za neke od njih pojedini ljudi navodno i glasaju.
Prošle godine politolog Goran Čular predložio je da se Zakon o političkim organizacijama tako doradi da se uvede pravilo da stranka mora imati bar oko 500 članova. Time bi, rekao je, iz registra automatski bilo izbrisano više od polovine njih. Jer osim izgradnje stranke ni iz čega, a koja bi trebala djelovati na nacionalnoj razini, može se pokazati kao dobra stvar jedino ako uz sebe imaš nekoliko osoba neokaljanog imena i ugleda. No gradnja stranke je jedna stvar, koja se čak i s dobrim političkim kapitalom zna pokazati kao Sizifov posao, a potpuno druga stvar je odrađivanje kampanje na terenu.
Za potrebe dobre kampanje za bilo koje izbore, kandidati moraju imati odlično pripremljenu organizacijsku shemu. Da bi se obišla cijela Hrvatska i da bi bar do jednog dijela birača dospjela poruka kojom ih želite pridobiti, potreban je novac, i to puno novca, potom vojska volontera i suradnika kako bi se zabilježio bilo kakav uspjeh. Primjerice, Živi zid glasove je pobrao zahvaljujući internetskoj gerili, a Most populističkim porukama, a upravo te dvije stranke sad pate od iste boljke, nemaju piramidu i razgranate ogranke u cijeloj Hrvatskoj. Velikim strankama, poput HDZ-a i SDP-a, ili koalicijama poput one koja je Mesića izgurala na čelo države, pronaći toliki broj osoba nije veliki problem. Pogotovo nije bio nekada kad su birači još uspijevali razlikovati političke opcije. No u današnjem vremenu političke zbunjenosti to bi mogao biti veliki problem.