Vezani članci
TEMA TJEDNA: NOVE STRANKE, STARE BOLESTI (I.)
USPOREDNI INTERVJU
Koliko je "Pristup razmatranju političke moći", znanstveni rad objavljen prije dvadeset godina (časopis Društvena istraživanja), aktualan i danas, pitali smo autoricu dr. sc. Branku Galić, profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?
BEZ PLANA, PA DOK IDE...
- Mislim da je taj rad aktualan i danas, jer je to teorijski tekst u kojem sam razmatrala neke strukturalne i fenomenološke aspekte društvene i političke moći koji vrijede zapravo za sva vremena, rekla bih. No, druga je stvar koji se aspekti političke moći u pojedinom društvu ili nekom vremenu na određeni konkretan način manifestiraju, kako se razvijaju i koje posljedice sa sobom nose. To nije u svakom društvu ni u svim vremenima identično i sigurna sam da postoje društva koja imaju neke aspekte društvene i političke moći razvijenije od drugih, u smislu da racionalnije uređuju ljudske odnose u zajednicama i da se mogu uspješnije nositi s negativnim aspektima određenih ponašanja i odluka u politici. U Hrvatskoj to nikako nije slučaj, posebice ne u pogledu dobrobiti razvijanja ljudske zajednice i interesa javnog dobra kojima bi politika i politička moć trebale služiti. Mislim da se upravo u Hrvatskoj jasno pokazuje to shvaćanje političke moći utemeljeno još na pretpostavkama Machiavellija i Hobbesa, da su ljudi snabdjeveni težnjom za moći te nekontroliranom i iracionalnom žudnjom za moći s kojom žele nadvladati svoje suparnike, da to još nije prevladano, nego ostaje i dalje među glavnim značajkama politike postmoderniteta. Hrvatska sigurno nije zemlja koja se može pohvaliti važnim strukturalnim elementima koje bi svaka dobro vođena politika morala imati - odgovornošću politika prema zlouporabama i manipulacijama političkom moći kako bi se izbjegle posljedice pogrešnog političkog djelovanja.
Kad bi rad koji smo spomenuli "refreširali", da se tako izrazim, i biste li u njega uključili neka nova saznanja?
- Od novih saznanja svakako bih uključila analizu neokonzervativnih političkih struja i pokreta koji bilježe sve intenzivnije našu političku stvarnost u Hrvatskoj, koji okupiraju javni prostor politike usmjeravajući ga u nekoliko ključnih područja - obitelji, obrazovanja, ljudskih i reproduktivnih prava te sustava vrijednosti - pri čemu se politička moć sve više zaogrće pitanjima "moralnosti politike", koja zauzima glavno polje vrijednosnog sklopa u političkom prostoru kroz te leće "moralnosti". Vidljivo je okretanje prema regresivnim, nekonstruktivim i nekreativnim političkim strujama i na europskom prostoru te šire na Zapadu, posebice u SAD-u. Štoviše, neokonzervativizam je i uvezen, prema mome mišljenju, iz SAD-a u Hrvatsku, bar prema načinima političke manipulacije javnim mnijenjem, osiguravanjem određenih društvenih grupa kao potpore vrijednostima i interesima određenih lobija, organizacija i institucija koje su direktno ili indirektno povezane s crkvenim i patrijarhalnim interesima, kao i interesima krupnog kapitala, pri čemu Crkvu samo nominalno svrstavam u institucije "krupnog kapitala", no zapravo je riječ o nikad prevladanim feudalnim snovima i političkoj moći poprilično ostarjelih režima i razdoblja.
BEZ PLANA, PA DOK IDE...
U Hrvatskoj su dvije stranke dominantne - HDZ i SDP, premda zapažene uloge imaju i Most, Živi zid i još poneki. S obzirom na to da se najavljuje osnivanje niza novih stranaka (Orešković, Glavašević, Mrsić, Orepić...), koliko je to u neku ruku reakcija, otpor prema političkoj eliti, iako je teško vjerovati da u domaćoj političkoj areni imaju ikakve veće šanse za uspjeh.
- Sigurno je da je djelomice riječ o otporu prema političkoj eliti i traženju nekih drugih puteva oporavka i opstanka ne samo politike kao racionalne ljudske djelatnosti koja bi trebala služiti očuvanju i razvijanju dobrobiti ljudske zajednice i ljudskog konstruktivnog djelovanja, nego i traženju puta izlaza iz recesije, sve veće ekonomske, ekološke krize i rješenja problema u kojima smo se našli. No, bojim se da nisu svi ti ljudi koji su se sad na razne načine pojavili kao "nove nade" za izlaz ili za "spas" iz cijelog niza problema i neriješenih pitanja koja su nas doživotno opteretila, kao i naše mlade naraštaje, baš uvijek osobito obdareni nekim vizijama i sposobnostima izlaženja iz tih bespuća neuspjeha koji sve više opterećuju našu budućnost, nego se tako pokušavaju osobno afirmirati i ići dokle-dotle. Teško da se nudi neki doista ozbiljan i realan strateški plan "igre" s mogućim pozitivnim ishodom, naprosto zato što je vrlo teško procijeniti i projicirati cijeli niz "intervenirajućih varijabli" s kojima se mora račuati da bi se mogao napraviti dobar plan izlaska iz tog zamršenog labirinta. Mislim da su šanse za svakoga od njih podjednake, ne osobito veće ili manje ni za koga. Osim toga, prevelika je diskrepancija između sustava nekih vrijednosti od kojih neke vuku u jednom smjeru, a neke u sasvim drugom i suprotnom da bi se tu nešto pametnije i mnogo bolje moglo napraviti. Zato nije čudo da mladi ljudi dižu ruke od svega i odlaze. Naprosto im se više ne da gubiti vrijeme i život na plaćanje tuđih računa koje nisu sami napravili, a da pritom ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe. Prema mome mišljenju, to je sasvim normalna i zdrava reakcija koja nije ni po čemu za čuditi se.
POJEO VUK MAGARE
Što zapravo ljude privlači politici, je li to želja za moći, ugledom u društvu, interesi...?
- Sigurno da ih djelomice privlači i slava, moć i ugled, ali i želja da poprave uvjete života u nekoj zajednici, da stvore neki boljitak. No, ipak mislim da ti motivi nisu baš jednako zastupljeni i raspodijeljeni kod pojedinih političara/političarki u Hrvatskoj te da su prilično različiti udjeli pojedinih motiva kod različitih osoba u politici, kao i njihovih sposobnosti. Primjerice, ima onih koji više mare za poboljšanje uvjeta života i rada u nekoj društvenoj zajednici, misle da mogu osmisliti strategije djelovanja za to i osigurati resurse iz nekih izvora koji su im poznati ili dostupni, ili možda imaju alate za dolaženje do tih resursa. Rekla bih prije da su to uglavnom mlađi ljudi, manje opterećeni nekim stereotipima i vođeni određenim kreativnijim vizijama. No, ima i onih koji su se već etablirali kao "ugledni" politički moćnici, koji su osjetili političku moć i status, tj. prednosti politike kao djelatnosti koja omogućuje mnogo pogodnosti u hrvatskom društvu, kao što su socijalni status, dobre prihode, plaćenu "infrastrukturu", osigurane povlastice itd., koje "idu" s tom-i-takvom političkom pozicijom koja se "podrazumijeva" (premda to nije u svim kulturama tako), i koji već vrlo uspješno uspijevaju balansirati i iskoristiti sve negativne etikete koje im se u javnosti dodjeljuju kad se vidi da nisu uspjeli ostvariti svoje najavljene političke planove i programe, ali nisu zahvalili na povjerenju javnosti (osim nekoliko časnih izuzetaka), i sišli s političke pozornice ili arene koja im se jako omilila, nego nastavljaju "jahati" i "jašu", "jašu"..., sve više i brže, tjeraju "konja" u galopu bez mira i odmora..., a ti "konji" smo doslovno svi mi koji to trpimo - "stoka sitnog zuba", kako nas je svojedobno nazvao naš prvi predsjednik - i ja čak mislim, poprilično realno, jer to jesmo cijelo vrijeme, takvima se pokazujemo, nismo u stanju izboriti se za svoje vlastito dostojantvo, za dostojanstvo i budućnost naše djece, nego režemo sve grane na kojima smo sjedili, odustajemo od borbe, postali smo malodušni i umorni podanici te zapravo potpuno jasno gledamo na vlastite oči kako naš "brod tone", dok "orkestar svira", uz teške pokušaje reminiscencije na neka "bolja, stara, ljepša, prošla vremena"..., jer nam više nije mnogo ni preostalo, u nedostatku mladih generacija na kojima inače ostaje svako normalno i zdravo društvo.
Kad govorimo o novim strankama, mnoge krenu vrlo ambiciozno nudeći, vidjeli smo, tzv. treći put u suprotnosti s onim što nude HDZ i SDP, da bi se vrlo brzo ispuhale, poput recimo OraH-a. Kako to komentirate?
- Naprosto, taj treći put mora biti razumljiv i bar nekako u natruhama vidljiv određenoj masi ljudi da bi im bio prihvatljiv i da bi se mogao širiti dalje. Inače ostaje na razini halucinacije ili potpuno nejasan. Mislim da je to "ispuhivanje" posljedica, s jedne strane krive procjene o zrelosti, spremnosti i sposobnosti hrvatskog društva i njezinih građana da se doista uhvate u koštac s aktiviranjem oko novih političkih vizija budućnosti, kao i razumijevanjm tih vizija, a s druge nedostatka snage, pokušaja održavanja i izdržavanja nasuprot svim pritiscima protiv bilo kakvih promjena. Jer, realno govoreći, nekima promjene nikako ne trebaju. Nekima je itekako dobro - okoristili su se (kako i kada, i uz pomoć koga, to nije u interesu da se dozna i da se razjasni, pa se zato takvi skrivaju i zataškavaju sve tragove do kojih bi se moglo doći kad bi se po tome doista išlo kopati, zato pretpostavljam da bi se iznenadili u pogledu nalaza), na račun velike većine ovoga naroda i građana koji su svojim trudom, radom i životnom energijom stvorili ovo društvo i državu, bez kalkulacija, ali su ostali nasamareni..., i ne mogu povratiti više vlastitu životnu snagu, energiju i zdravlje koje su uložili. Dotle su neki drugi čekali "promjene", "tranziciju", netransparentne vlasničke odnose u pravom trenutku da zgrabe i prisvoje što se zgrabiti dade, a što su drugi stvorili, no ovaj put to prisvajanje je išlo samo za sebe - i to su ostvarili. Više povratka nema. Više ih nitko neće pitati kako su do toga došli?
Život ide dalje, pojeo vuk magare, nikom ništa..., itd. Narodnih poslovica ima koliko hoćete oko te "pljačke stoljeća", kako je to svojedobno komentirao mudri ekonomist Branko Horvat, koji se više nigdje niti ne spominje, jer je vrlo jasno i nedvosmisleno razgolitio istinu. Hrvatska politika inače ne voli biti razgolićena, ona više voli plašteve skrivanja, pravljenja "ćoravim", to je politika "ne talasanja", "poltronizma", "podaništava" i "podložnosti"..., i kakva jest, tako se i urušava ovo društvo, nažalost. Žao mi je, ali doista ne vidim neku političku opciju u ovoj našoj operušanoj političkoj areni koja bi mi dala neki trag optimizma za budućnost, osim možda teorije kaosa koja, prema prirodi stvari, iz tog kaotičnog nereda možda, sasvim slučajno, stvori neki pametniji sustav i red u budućnosti. To ne poričem, samo se bojim da je dotle još dalek put!
(D.J.)
JURE ZOVKO
NAGURAVANJE U CENTRU
Premda je naslov "Nove političke stranke protiv stare elite" izazovan i jako zanimljiv, ja bih ga ipak preinačio u pitanje: "Jesu li moguće nove političke stranke koje će razbiti strukturu vladavine par-Tito-kracije na hrvatskoj političkoj sceni?". Jedna od temeljnih odrednica postojeće političke nomenklature je partitokratski kult ličnosti, pri čemu svako protivljenje "milom vođi" vodi do političke marginalizacije. Političko umijeće preživljavanja svodi se na degutantno dodvoravanje i ulizivanje šefu partije, pri čemu je Jandroković postao ideal političkoj mladeži, metafora suncokreta koji se okreće prema partitokratskim moćnicima.
- Osnivanje novih stranka koje su inicirale osobe poput Dalije Orešković, Miranda Mrsića, Vlade Orepića, Siniše Glavaševića..., rezultati su nezadovoljstva s postojećom političkom strukturom, no ostat će, prema mojoj prosudbi nezapaženo i bez značajnijih rezulata. Premda za sada značajniji uspjeh pokazuje jedino Živi zid, dok se Most nekako održava "na površini". Pribojavam se da će Most uskoro nestati s političke scene, jer moral na koji se pozivaju sve manje prakticiraju. Glede Živog zida moje je mišljenje da su oni neodgovrna oporba koja okuplja nezadovljnike, nastala na ovrhma i deložacijama građana. Problemi su ozbiljni, ali im se pristupa neodgovorno, što je zapravo voda na mlin HDZ-ovoj postkomunističkoj vrhušci. Pernarove političke ispade promatram kao dio te neodgovorne politike koja hrani nezadovljne tinejdžere. Nakon političkog sazrijevanja polako će ti nezadovoljnici ulaziti u partitokratske strukture moći, koje još uvijek drže pod kontrolom HDZ i SDP. Ne vidimo zapravo ni jedno konstruktivno rješenje koje nude članovi Živog zida u rješenju gorućih pitanja hrvatskog društva, a to su nezaposlenost, pad standarda i apokaliptični odlazak mladih ljudi iz Hrvatske.
- Naguravnje u centru osnovno je obilježje hrvatske politike od osnutka države. Moje je mišljenje da će se s vremenom stvoriti oporba postojećoj političkoj nomenkalturi koju vidim kao političku opciju desno od centra, po uzoru na Mađarsku, Poljsku, Austriju i Češku. Hrvatska je jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja u kojoj se nije uspjela etablirati ozbiljna konzervativna stranka. Neshvatljivo je da se u državi u kojoj se 86 posto građana izjašnjava katolicima u proteklih četvrt stoljeća nije uspjela na političkoj sceni etablirati ozbiljna konzervativna, demokršćanska opcija. Jedan od razloga je svakako i uloga obavještajnih službi koje su od početka po zadatku HDZ-a bile infiltrirane u osnivačke odbore konzervativnih i demokršćanskih stranka. Mislim da bi se stvari mogle promijeniti nakon usvajanja Istanbulske konvencije koja otvara prostor za novo političko djelovanje. Kada građani shvate da će njihova djeca u vrtićima biti odgajana u skladu s "rodnom ideologijom", a ne spolnom određenošću, onda bi se tu moglo formirati jaka politička grupacija uz koju će se vezati osobe s demokršćanskim svjetonazorom. To nije moguće bez podrške privatnih poduzetnika.
Ne zaboravimo da se u Hrvatskoj još uvijek na privatne poduzetnike gleda kao na kriminalce, što je dijelom razumljivo zbog slučaja Todorića, Gucića, Kulte, Končara te drugih propalih tajkuna čijem je carstvu uvelike kumovla državna politika. No, jasno je da bez razvoja zdravog poduzetništva nije moguć ni gospodarski preporod društva. Iskreno se nadam da će se uskoro formirati ozbiljna patriotska opcija na hrvatskoj političkoj sceni koja će zatražiti pokretanje kaznenih postupaka protiv sadašnjih političara zbog vladavine kriminala, što nas je dovelo na prosjački štap. Konzervativna opcija ne može se graditi na micanju ploče Druga Tita s Trga maršala Tita i lustraciji, jer to je samo negativni segment negacije jedne negacije demokracije, pa u tom pogledu smatram da dr. Zlatko Hasanbegović nije rješenje za konzervativnu opciju. Duboko se nadam se da će jednoga dana doći na vlast ljudi koji iskoreno vole ovu zemlju i koji će zaštiti interese hrvatskih građana i države.
Piše: Jure ZOVKO
MIRJANA NAZOR REKLAMIRAJU SAMI SEBE
Činjenica je da često slušamo kritike, pa čak i izrugivanje na račun političara, govorimo o njima s omalovažavanjem. Ponekad i pretjeramo u generalizacijama jer je sigurno da svi političari ipak nisu isti. Ljudi čak i prestaju slušati vijesti kako bi sebe poštedjeli ljutnje i frustracije koju u njima potiču političari. Mnogo je loših političara, ali nisu svi takvi, kaže dr. sc. Mirjana Nazor, psihologinja iz Splita, te dodaje:
- Zato je doista paradoksalno da stalno u te vode pristižu i nova lica. Čak i ona za koje ne bismo očekivali da će htjeti gubiti vrijeme u toj najčešće jalovoj raboti. Jasno da su motivi onih koji se aktivno bave politikom ipak različiti. Mislim da oni djelomice ovise i o tome promatramo li lokalne političare, ili one na državnoj razni. Moj je dojam da među "lokalcima" ima više političara koji bi željeli doista nešto promijeniti nabolje, koji poznaju prilike u kojima žive, a imaju i znanja i sposobnosti da nešto konkretno i učine. Na toj razini češće susrećemo situacije u kojima je rješenje nekog problema važnije od stranačke pripadnosti i ideološke obojenosti. Na državnoj razini situacija je drukčija, jer su problemi oko kojih se lome koplja iz druge domene i tu je teško zanemariti stranačku pripadnost. Također, rješavanje bilo kojeg pitanja na razini države zahtijeva mnogo više vremena, ali i određenu politički klimu koja ne ovisi o pojedincu. Zato mi se čini da na toj razini češće nailazimo na manje pozitivne motive koji utječu na pojedinca da se uključi u politiku. Dakle, češće nego na lokalnoj razini, motivi su materijalna dobrobit, određena moć, status u društvu, "ludiranje", pogotovo ako se neki skupovi ili sjednice emitiraju na TV-u, pa i lagodan život. Jer, tko ne želi, ne mora se mnogo umarati niti čitanjem materijala, niti slušanjem diskusija, a niti reagiranjem na bilo što, a novac i privilegiji su zagarantirani.
Imaju li političari posebne crte ličnosti? Jedna od najzastupljenijih crta o kojoj psiholozi govore je narcisoidnost. Stoji li ta teza?
- Narcisoidnost bi trebala biti kontraindikacija za bavljenje politikom, jer je narcisoidna osoba zaokupljena samo sobom i u potpunosti zanemaruje potrebe drugoga. A politika bi, kako znamo, trebala biti briga za opće dobro. Zato su narcisoidne osobe doista prepreka da se djeluje u smjeru opće dobrobiti. Osobina koja bi bila potrebna kvalitetnom političaru na prvom je mjestu odgovornost. Trebao bi političar biti svjestan da u određenom lokalnom ili državnom tijelu zastupa birače, njihove želje i potrebe te da njima odgovara za eventualne propuste i pogreške. Za sada je takvo razmišljanje u nas još u domeni iluzija. Odgovoran političar trebao bi stalno osluškivati što muči njegove birače, što može učiniti u rješavanju određenih pitanja i problema. Također, političar bi i nešto trebao znati o načinu funkcioniranja u politici. Jer i to je posao za koji je potrebno određeno znanje, ako mu se pristupa ozbiljno.
Je li i koliko opravdano uzroke ponašanja političara pripisivati njihovu karakteru umjesto okolnostima, ili je to povezano?
- Često je u pitanju interakcija između određenih osobina ličnosti i konkretnih okolnosti u kojima se pojedinac nađe. Ipak, okolnosti, tj. prilika da se učini nešto mimo moralnih normi koje se inače poštuju, može "zavesti" svakog. Čini mi se da su svi postupci političara svojevrsno vaganje: što se dobije a što se gubi prihvaćanjem određenog rješenja, zatvaranjem očiju pred nekim problemom, zaboravljanjem na neka obećanja. Kompromisi su u politici prijeko potrebni, to nam je svima jasno, ali su ponekad preskupi. Tek kasno, ili prekasno (a neki nikada), ne shvate da su žrtvovali previše, a dobili uistinu minimalno.
Kako komentirate najave osnivanja novih stranaka na hrvatskoj političkoj sceni?
- Čini se da u nas nema kraja generiranju novih stranaka, ili pokreta, ili inicijativa koje su uvjerene da će učiniti ono što do sada nitko nije uspio. Ima ljudi, i to je dobro, koji ne gube nadu. I dalje vjeruju da je nešto moguće promijeniti i uvjereni su da vrijedi pokušati. Te pojedince potiče unutarnji nagon da se bore, da pokušavaju nešto promijeniti, jer bi u protivnom izgubili samopoštovanje. Ima i onih koji su zaneseni tzv. mesijanizmom. Sigurni su da su baš oni pozvani nešto učiniti i nitko drugi. Djelovanje takvih obično je kratkog daha. Ako novi politički igrači budu nastupali na temelju analize pogrešaka prethodnika, analize općeg stanja, budu li dosljedni i odgovorni u svom djelovanju, možda nešto i pomaknu s mrtve točke. U protivnom upadamo u apatiju i beznađe, što također nije dobro. Vrlo je teško hladno i logički odrediti kada postaje besmisleno gubiti vrijeme i energiju te shvatiti da je zid pretvrd, bez obzira na to koliko se po njemu udaralo.
Novi potencijalni lideri trebali bi se, čini mi se, iskreno zapitati što je temeljni pokretač njihova djelovanja: osobna promocija ili istinsko političko djelovanje? Ako je osobna promocija važnija, bit će to samo još jedan glas više vapijućeg u pustinji kojeg će malo tko htjeti slušati. Ako je politički cilj važniji, potencijalni će lideri naći u sebi snage za suradnju, za prihvaćanje mišljenja drugih, za dogovaranje, za nužne međusobne ustupke, za neodustajanje od temeljnih ciljeva i tko zna... možda će se ipak konačno pojaviti ta neka nova grupacija ljudi kojoj ćemo mi birači biti spremni povjerovati.
(D.J.)