Osnivanje novih stranaka ukazuje na to da određeni društveni problemi nisu riješeni, a postojeće stranke na njih uopće nemaju, ili nemaju adekvatne odgovore. To je dio normalnog političkog i demokratskog procesa u kojima pojedinci i/ili grupe ljudi svojim sugrađanima nude drugačija ili nova rješenja njihovih problema. Problem novih stranaka uglavnom se svodi na problem stranačke organizacije, odnosno infrastrukture koja je potrebna da bi se ostvario politički cilj, odnosno da bi se određene političke ideje provele u konkretne politike. Na tom nedostatku infrastrukture pada većina novih stranaka - kaže dr. sc. Darijo Čerepinko, docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, stručnjak za politički marketing i komunikacije, i dodaje:

- Dodatni problem je i činjenica da je Hrvatska relativno malena država, s ograničenim brojem pojedinaca koji se mogu politički i profesionalno razviti u kvalitetne političke kadrove. Čak i kad ne bi bilo svih negativnih konotacija vezanih uz politiku, a čemu najviše pridonosi način funkcioniranja tzv. velikih stranaka, njihova unutrašnja nedemokratičnost i višegodišnja negativna selekcija unutar stranačke infrastrukture, dakle, kad bi uvjeti političkog djelovanja bili mnogo bolji i moralniji, čak je i onda pitanje koliko kvalitetnih političara društvo veličine hrvatskog može proizvesti. Nažalost, ne previše. Val iseljavanja kvalitetnih ljudi, kojemu svjedočimo posljednjih godina, dodatno isušuje kadrovski bazen iz kojih se mogu novačiti kvalitetni pojedinci sa željom za političkim djelovanjem. To da pojedinci koji su se ostvarili u svojim područjima djelovanja ulaze u politiku nije ništa novo, dapače, vrlo je poželjno. Ali bez kvalitetne organizacije i podrške teško mogu ostvariti dugoročan uspjeh, osim ako nisu izrazito populistička stranka koja svoje djelovanje temelji na ad hoc akcijama i jednoj do dvije vruće teme kojima privlači podršku javnosti.

Kad govorimo o novim strankama, mnoge krenu vrlo ambiciozno nudeći, vidjeli smo, tzv. treći put u suprotnosti s onim što nude HDZ i SDP, da bi se vrlo brzo ispuhale, poput recimo OraH-a. Kako to objasniti, je li u pitanju manjak kapaciteta, pravih ideja, pravog i novog političkog koncepta?
- Problem stranaka tzv. trećeg puta je taj što ni jedna do sada, uz izuzetak Živog zida, nije nudila nikakav drugačiji put. Sve su to bile nijanse istog puta kojim suvereno u Hrvatskoj vladaju HDZ i nešto manje SDP. Stranke kojima se prišivao atribut trećeg puta nisu nudile ništa supstancijalno suprotno od postojećih velikih alternativa. Ono u čemu su se razlikovali bile su pojedinačne teme ili problemi koje bi s više odmaka predstavljali kao novi put, ali zapravo alternative nije bilo. Živi zid kao, bar deklarativno, antisistemska stranka, predstavlja odmak u smjeru nekog trećeg puta. Osobno smatram da rješenja koja nude nisu dobra, dapače, ponekad su i vrlo problematična, ali mora im se priznati da, s jedne strane, otvaraju teme koje su od važnosti za dobar dio građana, poput problema blokiranih građana ili pravosuđa, a s druge otvoreno progovaraju protiv političkih vrijednosti i praksi oko kojih u Hrvatskoj praktički postoji konsenzus većine parlamentarnih stranaka - od članstva u NATO-u i Unij, do klasične političke korupcije koja krasi sve postojeće etablirane stranke.



S obzirom na tradicionalno jak HDZ, i posljednje godinu-dvije onemoćali, ali još uvijek donekle respektabilni SDP, može li se uopće u dogledno vrijeme u RH profilirati neka nova dugoročno jaka stranka? Za sada svjedočimo uspjehu Živog zida, Most se održava "na površini", no dojam je da ni oni ne mogu biti konkurencija SDP-u, čak ni takvom kakav je danas, još manje HDZ-u. Vaš komentar?
- I na ljevici i na desnici postoje stranke koje malo-pomalo otkidaju glasove i SDP-u i HDZ-u, međutim, pitanje je koliko će biti uspješne u stvaranju stranačke organizacije te koliko će biti uspješne u političkom djelovanju. HDZ i SDP imaju relativno stabilno biračko tijelo, u smislu da bez obzira na sve probleme koje imaju uvijek mogu računati na određeni postotak glasova koji će ih učiniti parlamentarnim strankama. HDZ je tu u prilično boljoj poziciji od SDP-a. Riječ je, najčešće o glasanju po inerciji, jer je odabir stranke dio i osobnog identiteta, a taj se segment ne može tako jednostavno i brzo promijeniti. Kod progresivnih i lijevih birača promjena stranačkih preferencija događa se nešto češće, pa su skloni povremeno kazniti stranku u koju se razočaraju glasanjem za neku drugu opciju, kod konzervativnih birača ta je promjena vrlo teška i događa se izrazito sporo i rijetko. Iskustvo izbora u Hrvatskoj pokazuje da je SDP dolazio na vlast isključivo u trenucima u kojima su birači HDZ-a bili duboko razočarani svojom strankom. Ono čemu svjedočimo u posljednje vrijeme jest rast nezavisnih kandidata i lista, posebice na lokalnoj razini, ali s obzirom na to da nisu ni na koji formalan način povezani onemogućuje im da ostvare značajan uspjeh na nacionalnoj razini. MOST je krenuo upravo kao platforma koja je tim nezavisnim listama i pojedincima omogućavala zajedničko nacionalno djelovanje i zbog toga je ostvario takav uspjeh na prvim izborima na kojima su se pojavili. Bili su nešto novo i birači su im iskazali povjerenje. Kasniji problemi s transparentnošću rada i internim borbama moći, kao i nikad definirani jasni stavovi prema pojedinim pitanjima, koštali su ih boljeg rezultata. Činjenica da su dva puta rušili Vladu u kojoj su sjedili mogla je biti mnogo bolje iskorištena i prezentirana kao pozitivan i principijelan stav, samo da su i u ostalim segmentima imali iste pozitivne i principijelne stavove i na temelju njih i djelovali. Dakle, recept za uspjeh bilo koje nove političke opcije svakako bi bio uvođenje kvalitetnih, uspješnih i u korupciju i kriminal neumočenih pojedinaca, otvaranje tema i kvalitetno rješavanje problema koji zaista muče hrvatske građane i koji im svakodnevno otežavaju život te ustrajanje na drugačijem tipu bavljenja politikom od postojećeg, uvriježenog modela. U tom smislu nove opcije svakako imaju šansu skrenuti pozornost na sebe, a od njihovog rada ovisi hoće li se u javnosti zadržati. Bez obzira na to što mislili o njihovim rješenjima i načinu djelovanja, kao i osobnim kompetencijama, Živi zid kontinuirano pokazuje da je tako nešto moguće.



Kad smo kod HDZ-a, njemu unatoč problemima koje Plenković ima u stranci, rejting neprestano raste. Kako to objasniti? S tim u vezi - hoće li biti prijevremenih parlamentarnih izbora, o čemu to ovisi?

- Premijeru Plenkoviću nekoliko vanjskih faktora, a koji nemaju toliko veze s njegovim djelovanjem, u ovom trenutku idu na ruku. Prije svega, to su ozbiljni problemi SDP-a i nepostojanje bilo kakve kvalitetne i vjerodostojne političke opcije koja bi mogla zamijeniti HDZ-ovu vladu. S druge strane, odlazak tisuća građana u zemlje EU-a omogućio je pomak na tržištu rada i promjenu odnosa, iako minimalnu, u korist nezaposlenih i radnika. Također, pozitivni su i neki drugi gospodarski trendovi koji su više posljedica pozitivnih trendova globalnog gospodarstva nego rada naših vlada, pa je pritisak na Vladu manji. Ono što gospodin Plenković jest napravio to je vraćanje HDZ-a prema političkom centru i kakav takav otpor desnoj radikalizaciji društva koju je provodio HDZ dok mu je na čelu bio gospodin Karamarko. U ovom trenutku, pogotovo s glavnom strankom opozicije koja se raspada pred očima javnosti, premijer Plenković ne mora strahovati od prijevremenih izbora. Dapače, s obzirom na rasplet situacije u SDP-u, izbore bi trebao odgađati dokle god se SDP-ovci na ovaj način bave samima sobom. Strančice koje sudjeluju u vladajućoj većini vjerojatno su svjesne da im je ovo maksimalan doseg i da će na idućim izborima, bez obzira na to kada oni bili, proći daleko lošije i zbog toga će, vjerojatno, do zadnjega čuvati svoje saborske fotelje. Udar na vladajuću većinu puno bi vjerojatnije mogao doći iz samog HDZ-a, ali interno, u HDZ-u, za sada su sve glavne frakcije namirene, a pretendenti na poziciju predsjednika nemaju im još uvijek ništa konkretno za ponuditi.