Američki eksperimentalni rock-bend Yawning Man, osnovan je 1986. u kalifornijskom gradu La Quinta te ih se smatra jednim od pionira desert/stoner rock-pokreta. Tijekom karijere, koja traje više od trideset godina, izdali su desetak albuma, no prvu ploču "Rock Formations" objavili su tek 2005. godine. Izvornu postavu činili su Gary Arce (gitara), Mario Lalli (bas gitara), Alfredo Hernandez (bubnjevi) te Larry Lalli (gitara). Ostala izdanja "Vista Point", "Nomadic Pursuits" i "Historical Graffiti" sjajno su prihvaćeni od strane publike i kritike, a posljednji album "The Revolt Against Tired Noises", objavljen ove godine, možda je i njihovo najveće glazbeno postignuće. Kao desert-rock pioniri utjecali su na brojne bendove, od kojih posebno vrijedi istaknuti kalifornijski Kyuss.
U trenutačnoj postavi benda su Gary Arce (gitara), Mario Lalli (bas) i Greg Saenz (bubnjevi). Saenz, koji je s bendom samo nekoliko mjeseci od početka aktualne turneje, kojom promoviraju novi album, tijekom svoje karijere surađivao je s brojnim punk-bendovima, kao što su Ecite, Suicidal Tendencies, Infectious Grooves i The Dwarfs. U sklopu europske turneje posjetili su i Hrvatsku, odnosno došli su u samo srce Slavonije te su u Županji 3. rujna odradili svirku za pamćenje. Koncert je organizirao županjski MKC (Multikulturalni centar Županja), organizacija koja još od 2005. godine brine o kulturalnoj higijeni svojih sugrađana. Simpatični trio bio je ljubazan i otvoren za razgovor, što je rezultiralo i kratkim intervjuom.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme
Za početak, recite nam kada je bend osnovan i tko su vam bili najveći uzori?
Gary Arce: Bend je osnovan 1986./1987. Što se uzora tiče, ne mogu ih baš pobrojati sve. Ima svega, od punk-rocka preko Pata Methenya do jazza i svega ostaloga. Nismo u glavi imali točno određen zvuk, jednostavno smo počeli stvarati. Pat Metheny za mene je možda bio i najveći utjecaj, prvenstveno njegov album "Offramp". Ti tonovi i bas linije odvele su našu glazbu u potpuno drugom smjeru.
Mario Lalli: Kao što je Gary već rekao, najviše smo se pronašli u punku i jazz-u. Odrasli smo i zbližili se oko punka i klasičnog rocka dok smo bili djeca, jer poznajemo se još iz osnovne škole u kojoj smo zajedno igrali nogomet. Punk je za nas bio početak glazbenog puta jer smo željeli biti dio te velike scene, no svojedobno smo razvili za nas svojstven i kompleksniji stil. Tek osnivanjem Yawning Mana počeli smo sazrijevati kao glazbenici i upustili se u istraživanje jazz-a i drugih zvukova.
Kakve su bile početne godine djelovanja, je li bilo poteškoća?
Lalli: Ne, nije bilo teško. Smatram da ljudi imaju krivu predodžbu kako glazbenici imaju nekakav konačni cilj i da stvaraju kako bi postigli određenu razinu popularnosti ili konstantno izbacivali albume, išli na turneje i radili sve te fensi stvari. Ono što smo mi radili bilo je čisto uživanje u glazbi koju zajedno stvaramo i osjećaj zajedništva koji nam ona pruža. Nismo se previše trudili kako bi se progurali u mainstream i zaradili goleme svote novca. Ni dandanas nam to, nažalost, nije nekakva velika briga. Nismo bend koji svira samo kako bi zadovoljili obožavatelje, sviramo prije svega zbog našeg užitka i stvaramo glazbu kakvu mi želimo slušati. Nemojte to krivo shvatiti, naravno da uživamo svirati pred publikom i samom činu sviranja. Nama to dođe kao runda golfa ili skateboardanje.
Mnogi vas smatraju pionirima stoner-rock podžanra, jeste li ikada pomislili da će vaš rad stvoriti takav pokret?
Arce: Ne znam baš da smo prvi stoner rock bend, prije Yawning Mana bili su grupe Across The River i Mariov drugi bend (Fatso Jetson). Bilo je puno bendova iz Los Angelesa, zaista sjajnih bendova. Mi smo se samo pojavili na pravome mjestu u pravo vrijeme. Nikada nismo ni pomislili da ćemo postići takvo nešto.
Pretpostavljam da je lijep osjećaj znati da se mladi glazbenici ugledaju na vas i rade na daljnjem razvoja zvuka kojemu ste vi pioniri.
Lalli: Da, to je zaista predivno. Znamo kako je to kad netko toliko utječe na tebe i potakne te na rad. I dandanas pričamo o tom Methenyu, punku i stvarima koje su nas inspirirale. Slažem se, lijep je osjećaj što nekome i mi tako dajemo takav poticaj.
Jeste li imali priliku nastupati zajedno s nekim od vaših uzora ili aktualnih omiljenih bendova na nekom festivalu kao predgrupa ili headliner?
Arce: Na ovogodišnjem Frantic Festu u Italiji svirali smo s Charged GBH-om, što je za mene bio sjajan doživljaj. Naime, odrastao sam slušajući ih.
Mrzimo etiketiranje glazbe
Postoji li razlika u nastupima pred nekoliko tisuća ljudi ili pedesetak ljudi u malo intimnijoj atmosferi?
Arce: Iskreno meni je apsolutno svejedeno. Sviđa mi se oboje. Na festivalima smo svirali i za tri-četiri tisuće ljudi, ali sve dok je publika puna entuzijazma, brojke nisu bitne. Mi smo bend koji daje sve od sebe na svakom koncertu.
Lalli: Volim svirati na otvorenom prostoru pred hrpom ljudi jer izaziva ugodan osjećaj moći, ali za predstavljanje glazbe to nije posebno važno. U Italiji smo dan prije velikog festivala svirali u malom planinskom pubu u kojemu nije bilo ni mjesta za pozornicu. Jedva smo uspjeli ugurati bubnjeve i ljudi su sjedili na podu oko nas. Ali obje situacije imaju svoje čari. Na manjem smo prostoru bliže ljudima i vidimo bolje njihovu reakciju na našu glazbu.
Kako biste najbolje definirali stoner/desert-rock podžanr?
Lalli: Iskreno, kako sam stariji te mi kategorizacije u glazbi sve sve više idu na živce. Danas ljudi nastoje sve svrstati pod određene etikete.
Greg Saenz: Mislim da desert-rock ponajviše čini sama atmosfera. Prvenstveno taj otvoreni prostor i svirka pod otvorenim nebom.
Lalli: Da, upravo to. Pojam desert-rocka toliko je širok da ga je teško odrediti. Otvoren je svačijoj interpretaciji i umjetničkoj slobodi. Etiketu stoner-rocka mrzio sam oduvijek, ma koliko god sam marihuane popušio za života, jednostavno mrzim taj pojam! Zvuči mi debilno. Kao da smo napušeni po cijele dane i ne radimo ništa osim toga. Ali masama je to, valjda, kul pojam.
Arce: Danas to služi u marketinške svrhe, besmisleno etiketiranje kao i u rap-glazbi. Sve samo zbog zarade.
Kako se osjećate tu u Hrvatskoj, jeste li uspjeli malo razgledati?
Lalli: Bili smo, ako se dobro sjećam, dva puta već u Hrvatskoj, ali nikada prije u u Županji. Teško je pohvatati dojmove s ovakvim rasporedom, tu smo cijelu noć i već sutra putujemo dalje.
Arce: Ustajemo oko deset-jedanaest sati i krećemo u Slovačku...
Lalli: Ne, Sloveniju!
Arce: Ma nemamo pojma kamo idemo!
Razgovarao: Denis GRGIĆ