Poznata televizijska novinarka, a odnedavno i dnevna urednica u Informativnom programu Nove TV Anita Martinović, tim se poslom bavi već gotovo 25 godina. Povod našem razgovoru bio je njezin prelazak iz osječkog dopisništva u glavnu, zagrebačku redakciju, na Remetinečkoj cesti. Njezin radni dan sada se umnogome razlikuje od dana provedenih u Osijeku, a koji su sada iza nje. Naime, Slavoniju i Baranju Martinović je obišla uzduž i poprijeko, pa je došlo vrijeme za nove izazove.

Čestitamo na napretku u novinarskoj karijeri. Što za vas znači pridružiti se timu dnevnih urednika informativnog programa Nove TV?
- Hvala na čestitkama! Za mene je to veliki profesionalni izazov. Ujedno i prirodni nastavak novinarske karijere. Velika je to odgovornost prema gledateljima, ali i kolegama koji stvaraju Informativni program Nove TV.

Kako sada izgleda jedan vaš radni dan? Vjerujemo da se poprilično razlikuje od onoga u osječkom dopisništvu.
- Ključ i jednoga i drugoga posla je dobra priprema i organizacija. Tu nema razlike. No, za razliku od rada u dopisništvu kad, kao novinar, brineš samo o svojoj reportaži i području koje pratiš, kao dnevni urednik brineš i odgovaraš za sve reportaže, svaku izgovorenu i napisanu riječ, svaku sliku koja je toga dana emitirana u Informativnom programu Nove TV.

Zbog posla preselili ste se u Zagreb. Kako vam je to palo i jeste li nekada već živjeli u Zagrebu?
- Kad sam prije 14 godina počela raditi na Novoj TV, zbog posla sam se preselila u Zagreb. No, nisam se dugo zadržala, jer je Nova TV u Osijeku trebala reportera koji će pokrivati pet slavonskih županija te povremeno Srbiju, BiH i Mađarsku. Sad sam opet u Zagrebu, u poznatom radnom okruženju. No, ovaj put sa mnom je došla i moja obitelj - suprug Ninoslav i sinovi Marko i Marin. Velika je to promjena za cijelu obitelj. Novi grad. Novi stan. Suprugu novi posao. Djeci nova škola i novi vrtić. No, najvažnije od svega je da smo zajedno i tada ništa nije teško.



Vaša novinarska priča počinje na prvoj godini prava, zar ne?
- Tako je. Za vrijeme studija (1994. godine), slučajno sam se prijavila na audiciju za televizijskog novinara. Učinilo mi se zgodno da nešto honorarno radim dok studiram. I prošla sam. Ne znam točno kad mi se televizija zavukla pod kožu, ali sjećam se da sam vrlo brzo shvatila da se nakon diplome neću baviti pravom. Prvotno mi je novinarstvo bilo zanimljiv hobi, no s vremenom se pretvorilo u ozbiljan posao. Posao u kojem se svaki dan moraš svojim gledateljima iznova dokazivati. Svaki dan moraš opravdati njihovo povjerenje.

Što biste izdvojili iz svog 24 godine dugog terenskog reporterskog rada?
- Teško je izdvojiti samo jednu stvar. Prisjetit ću se nekih. Kad je 2008. godine u Beogradu uhićen ratni zločinac Radovan Karadžić vijest je objavljena oko 23 sata. Snimatelj i ja smo oko ponoći već bili na putu za Beograd, znali smo da ondje ostajemo do njegova izručenja u Haag. Očekivali smo da će to biti dan-dva, no izručili su ga tek za devet dana. Bila je to udarna vijest na svim svjetskim televizijskim postajama i bilo je izazovno javljati se uživo rame uz rame s reporterima s vodećih svjetskih televizijskih kuća. Budući da smo umjesto planirana tri, na zadatku ostali devet dana, usput sam si obnovila i garderobu. (smijeh)

Čega biste se još prisjetili?
- Prisjetila bih se i poplava u županjskoj Posavini. Znali smo da je puknuo nasip. No, sa zemlje baš i nismo u prvom trenutku imali predodžbu koliko je ozbiljno. Ukrcali smo se u vojni helikopter i prvi iz zraka snimili puknuće nasipa i vodenu silu koja doslovce guta sve pred sobom. Strašni prizori. Ljudi koji s krovova kuća zovu u pomoć. Životinje koje bježe pred vodenom bujicom. Vojska i brojni volonteri koji se satima i danima nisu štedjeli kako bi pomogli unesrećenim ljudima. Nismo se štedjeli ni mi novinari i snimatelji. Sjećam se da sam radila desetak dana u komadu od jutra, pa do kasno u noć, a da nisam osjećala umor. Jednostavno, takvi te događaji ponesu. No, sretna sam što je Nova TV odlučila s unesrećenim ljudima ostati do kraja - dok god se nisu vratili u svoje obnovljene kuće. Ostali smo uz njih i kad više nisu bili prva vijest u Dnevniku.



Što će vam nedostajati s tog terenskog dijela posla? S druge strane, koji je najbolji dio posla dnevnog urednika?
- Nedostajat će mi ljudi koji su me svakoga dana s punim povjerenjem primali u svoje domove, na svoje oranice, farme, tvornice, i kolege snimatelji i montažeri s kojma sam više od desetljeća gradila prije svega profesionalnu, ali i prijateljsku suradnju. Što se uredničkog posla tiče izazovno je slagati emisiju poput Dnevnika, ujedno i najgledanijeg u zemlji. Čini mi se kao da svakoga dana gradim kuću od temelja, a svaka ciglica je jednako važna – i ona s kojom otvaramo Dnevnik i ona s kojom ga zatvaramo. Televizija je timski rad, bez obzira na to jesi li na uredničkoj ili novinarskoj poziciji.

Godine 2016. s kolegicom Marinom Bešić Đukarić snimili ste dokumentarac o Vukovaru koji se premijerno emitirao na godišnjicu pada Vukovara, 18. studenoga.
- Lijepo iskustvo. Za mene osobno i izraz poštovanja prema gradu heroju, ali i svim herojima koji žive u tom gradu.

Osim prava, upisali ste i specijalistički poslijediplomski studij Regionalne suradnje i integriranja u EU. Što ste ondje naučili i koliko ste tog znanja prenijeli u posao kojim se bavite?

- Nisam još završila. Zapela sam na završnom radu. Nisam mu se mogla posvetiti dovoljno ozbiljno, odnosno onoliko koliko bih ja htjela da to bude, tako da sam ga ostavila za neka druga vremena. Kroz dvadesetak predmeta koje sam upješno položila naučila sam jako mnogo o strukturi i funkcioniranju Europske unije i njezinih institucija.