Kada u našu redakciju dolaze novi, mladi novinari, jedna od prvih stvari koje ih se uči je ta da se sa svakim sugovornikom ophode pristojno i s dužnim poštovanjem, jer, neovisno o tome s kime razgovaraju, svojim ophođenjem štite dignitet naše kuće. I stvaraju odnos povjerenja s onima koji su nam najvažniji – s vama, našim čitateljima.

Nedavno sam svjedočio u jednom gradskom kafiću i kako se "odgajaju" mladi konobari. Pojavila se gošća u staroj i prljavoj odjeći, a mlada je djelatnica pitala vlasnika: "Da ju poslužim ili zamolim da ode?“ Odgovor je bio: "Jeste li imali s tom osobom slučaj da vam nije platila? Niste? Onda poslužite gospođu kao i svakog drugog gosta.“ Žena je popila svoje piće u miru, a, premda je to manje bitno, na kraju je račun platila novčanicom od 500 kuna. U svakom slučaju, kafiću je taj dan promet bio za koju kunu veći, a u perspektivi je možda dobio novog stalnog gosta.
Privatni je sektor tijekom gotovo tri desetljeća života na slobodnom tržištu, a posebno u ovih deset godina krize, manje-više, naučio cijeniti svaku kunu i svakog klijenta. U prijevodu, sve one koji im osiguravaju plaće. Javni sektor, ili bar njegov dio, još nije usvojio ni elementarne norme ponašanja. Nikada ne generaliziram, neću ni sada; daleko od toga da svi javni djelatnici potpadaju pod takvu definiciju. No, dovoljno je da, primjerice, jedan djelatnik javnog poduzeća na javnoj površini vašeg grada ničim izazvan počne galamiti na vas, vrijeđati vas i pokušava vas otjerati s iste te javne površine koja je vaša jednako kao njegova, da u glavi, bar na jedan dan, stvorite lošu sliku o tom poduzeću.
Jučer sam, naime, na putu u redakciju primijetio kako su na dijelu Svačićeve ulice u tijeku radovi na cesti, zbog čega je promet bio otežan i usporen. Kako nisam znao je li nam iz gradskog poduzeća stigla obavijest o radovima na javnoj površini, a ionako sam stajao u koloni, snimio sam nekoliko fotografija (ako zatreba za tekst, da ne moramo naknadno slati fotoreportera). To je prirodni, čak i refleksni postupak svakoga tko se smatra novinarom. Dapače, to se očekuje od svakog našeg novinara i urednika, a nije neobično da i naše kolege iz drugih odjela kada vide vijest (a ovo je upravo to – najobičnija vijest), vijest zabilježe ili jave u redakciju. Drugim riječima, samo sam radio svoj posao. Ono što je uslijedilo - viku, galamu i vrijeđanje uz poruku "gubi se odavde“ (imao sam osjećaj da bi, da nisam bio u automobilu, mogao i nasrnuti na mene), od strane gospodina u Unikomovoj radnoj odjeći koji je stajao uz kamion s Unikomovim oznakama - nisam ni u snu očekivao.
Jedino što, dakle, mogu pretpostaviti jest da je riječ o djelatniku Unikoma. Jedino što je ta osoba s velikom sigurnošću mogla pretpostaviti (s obzirom na to da su mi na automobilu osječke registracijske oznake) činjenica je da, kao i svi građani, kako kroz račune koje plaćamo, tako i preko poreza i prireza gradu Osijeku kojima se financiraju i spomenuti radovi, ja zapravo financiram njegovu plaću. Da sam građanin grada čiji je on djelatnik. Ili, u prijevodu na "jezik" privatnog sektora, njegov klijent (zapravo, mogao je vidjeti i oznaku "press" na automobilu, ali, dopustite mi tu slobodu, to gore).
Pitam stoga i gradonačelnika i njegovog direktora i direktore svih ostalih gradskih i državnih službi, postoji li ikakva norma ponašanja za djelatnike javnih službi?