Prekrasnim je otvorenje njezine izložbe Iconophilia u cijelom prizemlju Muzeja likovnih umjetnosti ocijenila autorica Ksenija Turčić, ponajviše jer je, kaže, bilo mnogo poznatih joj lica, kolega i mladih, od kojih neke pamti i s osječke Akademije za umjetnost i kulturu.

- Iznenađena sam koliko je sve bilo lijepo - nasmijana je i zadovoljna Ksenija Turčić, poznato ime naše likovne scene, ali i izv. prof. art. na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kojoj je samostalna izložba pod nazivom Iconophilia zapravo nagrada koju je osvojila na prošlom, jubilarnom, 25. slavonskom biennalu za svoj rad “Joie de vivre”.
- Posebno mi je bilo drago jer, kada sam gledala propozicije Biennala i slala rad, pogledala sam i nagrade i pomislila kako bi baš bilo zgodno "osvojiti" samostalnu izložbu. I to mi se i dogodilo - prisjetila se umjetnica.
Premda umjetnik promatraču uvijek ostavi slobodu interpretacije kada je djelo izloženo, sve počne od ideje, koncepcije.
- Uvijek se krene od neke vizije, zašto, kako, pojave se slike koje bi čovjek htio napraviti. Iščitavanja se dogode postupno pa shvatiš da to ima veze s prijašnjim radom, da se uvijek provlači jedna nit nekakvog skrivanja individue, možda prisutnosti nekih sjena, onoga kako doživljavamo ljude, sjena prolaznosti... Cijeli sam rad radila prema intuiciji i s ljubavlju - objašnjava autorica, ne odbacujući mogućnost da osječka izložba (koja se u MLU može pogledati do 7. listopada) dobije i nastavak, razvitak ideje, začete i prije nagrađenog rada “Joie de vivre”.
- Očito se događaju nastavci, jer sam prije nekoliko godina prvo počela raditi sjene - sjena koja crta, crtež sjene... To je bila instalacija, nakon koje je slijedio prekrivanje fotografija i razmišljanje o odbačenim obiteljskim predmetima. Mislim da je to sve posljedica onoga što smo posljednjih dvadesetak godina proživljavali, od rata, do toga kako nam ljudi oko nas nestaju, potom migracije, razmišljanja o izbjeglicama, ljudima koji se sele i ostavljaju sve iza sebe... i onda mi te predmete nalazimo na sajmovima, tržnicama ili do nas dođu na neki drugi način pa mi o tom razmišljamo, vidimo "otiske", vidimo život prošlih ljudi, koji su to dirali - napominje Ksenija Turčić, čija je izložba Sjena u svibnju 2016. bila otvorena u Galeriji "Vladimir Bužančić".
Ako je riječ o doista snažnoj i važnoj ideji, nije čudo što umjetnika zaokuplja, intrigira i motivira godinama, na različite načine, i ne može se dovoljno razviti, iscrpiti, potrošiti, ne može ju se izbaciti iz sebe samo jednim radom, čak i ako je nagrađen.
- Da, kao da se otvorio neki ciklus o kojem sad razmišljam i puštam mu se - priznaje Ksenija Turčić.
Izložbu Iconophilia ne bi mogla realizirati bez svesrdne i potpuno dobrovoljne suradnje 20-ak ljudi, koje je umjetnica zamatala u prozinu foliju, premazivala akrilnom bojom, nakon čega su oni otiske svojih tijela - u različitim pozama - ostavljali na sagovima, koje je autorica kupovala na buvljacima ili dobivala na poklon. Bilo je bitno da je tepih rabljen, da je imao neki svoj život.


- Čak sam imala i viška suradnika. Mislim da se ljudima sviđa biti sudionicima takvog projekta. Nije to prvi put da netko nekoga oboji pa ga "pritisne". Radio je to Yves Klein i mnogi drugi u obliku performansa, no ja sam doista željela uzeti otisak osobe, što je njih istinski veselilo. Moja bivša učenica, a sada prijateljica, koja se bavi art terapijom, oduševljeno je rekla da je to FENOMENALNO i predložila da napravimo radionicu na kojoj će se ljudi bojiti i ostavljati otiske - dodaje Ksenija Turčić. Modele je birala isključivo po ključu - tko želi i može, nije bilo drugih kriterija. Tako su na tepisima obrisi muških i ženskih tijela, starih i mladih, vitkih i punašnih, čak i umjetničine nećakinje. Nakon završetka umjetničkog čina svima je ponudila i kupanje.
- Morala sam pripremiti atelijer, da kupaonica bude funkcionalna - kroza smijeh kaže Ksenija Turčić, dodajući kako je logistika iza projekta bila itekako važna. To je značilo i marljivo prikupljanje i pripremu sagova tijekom godine dana, pa potom pranje i čišćenje. Galerijski je prostor diktirao koji tepisi dolaze u obzir, tj. ulaze u igru, kako to kaže umjetnica.
- Mnogo mi je vremena trebalo za pripremu sagova, kao što za sliku treba pripremiti podlogu - rekla nam je Ksenija Turčić, koju je u prikupljanju tepiha iznenadilo što je mnogo kvalitetnih, primjerice, perzijskih tepiha, a očekivala je da će lakše doći do običnih "građanskih", koji nemaju neku veliku vrijednost.
- Za prave perzijanere govorili su mi da je šteta da ih obojim, no ionako su bili u lošem stanju, raspadali su se, izlizani, uništeni, a ja sam im dala neki drugi život. Neki tepisi imaju vrijednost nasljeđivanja, drugi su bili jednostavno odbačeni na smetište - obrazlaže zagrebačka umjetnica.
Kupujući tepihe na buvljacima i sajmovima, Ksenija je Turčić prodavačima otvoreno rekla za koju joj namjenu trebaju pa je ponekad na temelju toga dobivala i popust, što joj je bilo važno, jer je tepihe plaćala iz svoga džepa.