RAZGOVOR: PROF. BORIS VILIĆ
Hrvatska će morati povećati broj studenata u programima online i cjeloživotnoga učenja
Objavljeno 14. rujna, 2018.
Dekan College of Continuing Studies & Westminster Continuing Education (Rider Sveučilište, SAD) nedavno je gostovao na Sveučilištu u Osijeku
Od 28. do 30. svibnja 2018. godine održani su u Osijeku Dani internacionalizacije kao rezultat suradnje Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta u Osijeku i Rider Sveučilišta iz SAD-a.
Riječ je o projektu koji je financiralo Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu u cilju osposobljavanja kadrova Akademije za online podučavanje te u cilju formiranja modula Croatian Studies za hrvatsku dijasporu. Kao jedan od gostiju na Danima internacionalizacije sudjelovao je prof. Boris Vilić, MBA, dekan College of Continuing Studies & Westminster Continuing Education (Rider University), koji je održao dva stručna, zapažena i iznimno posjećena predavanja o online učenju i akademskim plagijatima. Bila je to prigoda i za razgovor za Sveučilišni glasnik.
Molim Vas, za početak, predstavite nam ukratko Rider University.
-Rider University privatno je, neprofitno sveučilište s otprilike 5000 studenata na 80 studijskih smjerova, od diplomskih do doktorskih, na pet fakulteta (Ekonomski, Filozofski i prirodoslovni, Učiteljski, Umjetnički te Fakultet za cjeloživotno učenje). Sveučilište ima 20 športskih programa (Division I kategorije koja je najviša kategorija za sveučilišni šport) za oko 500 studenata športaša. Iznimno smo ponosni na uspjehe naših bivših studenata koji su glumci na Broadwayu, pjevači u Metropolitan Operi, profesionalni NBA i MLS igrači, ugledni liječnici, nagrađivani učitelji, sveučilišni profesori te predsjednici velikih poduzeća (primjerice CEO, izvršni direktor, za AIG i Coca-cola Canada, CFO, financijski direktor, za Johnson & Johnson i drugo). Čak imamo i zlatnu olimpijku među bivšim studentima športašima.
Kolika je u Americi važnost cjeloživotnoga učenja i vidite li potencijale za razvoj takvoga učenja i u Hrvatskoj?
-Brzina je promjena u gospodarstvu tolika da prosječan Amerikanac promijeni tri do pet karijera za vrijeme radnoga staža. Očekivanja su da se fakultet pohađa samo od 18. do 22. godine života nerealna jer danas poslovi budućnosti još i ne postoje. Kako bi postala kompetitivna ekonomija, i Hrvatska će morati povećati broj studenata u takvim programima, a to znači ulagati u programe koje mogu pohađati studenti koji rade puno radno vrijeme i imaju obitelji. U Americi je sasvim uobičajeno da, na primjer, prodavačica u lokalnoj samoposluzi studira. Jedna moja bivša studentica, koja je radila puno radno vrijeme u samoposluzi, u relativno je kratko vrijeme nakon studija postala CFO (Chief Finance Director, financijski direktor) u Fortune 500 kompaniji. Mislim da takav iskorak u karijeri, na žalost, nije moguć u Hrvatskoj. Zbog različitih razloga, nisu svi studenti spremni upisati fakultet s 18 godina.
Velik udio cjeloživotnoga, ali i redovitoga studiranja u SAD-u ima online studiranje. Možete li nam reći kada je taj trend započeo, kako se razvijao i koliki je danas udio online učenja u odnosu na klasično face-to-face studiranje u učionicama? Vidite li takve razvojne mogućnosti i za Sveučilište u Osijeku?
-Online učenje započelo je u SAD-u u ranim 90-im godinama prošloga stoljeća. Tada smo se još koristili modemima i prikaz informacija bio je isključivo tekstualan (bez grafike i videosnimaka). Profesori su počeli eksperimentirati s tim načinom predavanja i prvo su počeli s jednim predavanjem, potom s jednim kolegijem i, nakon nekoliko godina, s cijelim studijskim programom. Danas je online učenje „mainstream“ u Americi. U 2016. godini 6,3 milijuna studenata (31,6 %) pohađalo je kolegije na taj način. Budući da je Amerika oko 100 puta veća (što se tiče populacije) od Hrvatske, to bi značilo da bi danas oko 63 tisuće hrvatskih studenata trebalo pohađati kolegije putem interneta kako bi se postignula ista razina. Mislim da te brojke najbolje govore o razvojnom potencijalu.
Sudjelovali ste sa svojim stručnim timom na Danima internacionalizacije u Osijeku. Možete li nam reći nešto više o tom projektu i svojim iskustvima u radu s kolegama s osječkoga sveučilišta i Akademije?
-Član sam udruge Croatian American Professionals Association kojoj je cilj bolje povezati Hrvate u domovini i izvan nje projektima koji bi pomogli gospodarskom razvoju u Hrvatskoj. Neki su od projekata izgradnja buduće bolnice za onkologiju (koja bi trebala biti centar izvrsnosti na jugu Europe) te kapaciteta za medicinski turizam. Članom sam i radne skupine koja želi omogućiti mladim američkim Hrvatima da više nauče o svojoj domovini. Uzori su nam bili slični programi u Izraelu, Irskoj pa i Makedoniji. Moram istaknuti da smo mi svi volonteri u udruzi i da rad udruge financiramo isključivo članarinama i sponzorima. Budući da će moći prenijeti kolegije s Akademije na američka sveučilišta, polaznici će programa moći uštedjeti jer naše su školarine mnogo veće, a Akademija bi na tom projektu zaradila. Mi u udruzi pokušat ćemo privatnim donacijama omogućiti svakom mladom Hrvatu da može upisati taj program i učiti o našem jeziku, povijesti, kulturi i umjetnosti. Inače, s kolegama na Akademiji radimo već pet godina na različitim projektima i uvijek je ta suradnja na najvišoj razini. Čak jedan naš prodekan koji je već bio u Hrvatskoj nekoliko puta i koji nema ni kapi hrvatske krvi smatra Hrvatsku „svojom“ i na registracijskim oznakama na njegovom automobilu piše „Croatia“.
Razgovarala: Jasmina PACEK
AMERIČKE KOLEGICE ODUŠEVLJENE OSJEČANIMA I SLAVONCIMA
Kako Vam se svidio Osijek kao grad i općenito istočna Hrvatska? Kako biste opisali svoj boravak ovdje izvan akademskih okvira? Mislite li da kontinentalna Hrvatska ima i turistički potencijal kao i potencijal za akademska studijska putovanja?
-Iako sam odrastao u Zagrebu, ovo je bio moj prvi posjet istočnoj Hrvatskoj. Za mene je osobno to bio dosta emotivan posjet jer mi se ostvarila želja da se poklonim žrtvama u Vukovaru. Isto tako, iako su mi Osječani rekli da oni to više ne primjećuju, ratne su rane još uvijek prisutne na zgradama. S druge strane, Osijek je prelijep i ima pravi „štih“ akademske zajednice te izrazito mnogo potencijala ne samo za turizam, već i za akademske inkubatore za start-up tvrtke - od znanstvenih do tehnoloških. Nemojmo zaboraviti kakve je kemičare Osijek dao svijetu, a za akademski turizam, primjerice, programe u Ko pačkom Ritu o vodi kao resursu koji polako nestaje, gap years programe i drugo. Najbolji dojam iznijele su moje američke kolegice: nakon trećega dana posjeta sjele smo u kafić u Tvrđi i njih dvije nisu mogle prestati pričati o „tim“ ljudima. Rekle su da toliko otvorene, dobronamjerne, vrijedne ljude nikad u životu nisu srele. Rekle su da se osjećaju kao da su u vlastitoj obitelji. Objasnio sam im da su to Slavonci. I tjedan dana nakon što smo se vratili u Ameriku, njih su dvije nenajavljeno došle u moj ured. Same su si dale za zadatak da pronađu moguća financijska sredstva/donacije za nove projekte. I same su izabrale projekte. Ako budemo uspješni u prijavi za sredstva, prvi će projekt financirati posjet SAD-u male skupine studenata i profesora s Akademije. Drugi bi projekt rezultirao znanstvenim radom o vukovarskoj bolnici i nadljudskim naporima medicinskoga osoblja u Domovinskom ratu. Tako da se, vjerujem, suradnja nastavlja.