Nije bio među utemeljiteljima, ali je pet godina poslije dijelio svlačionicu s njima. Legendarnima Violi, Vajleru, Topaloviću, Blagojeviću i ostalim prvima prvotimcima Metalca Luka Margaretić pridružio se kao 15-godišnjak, 1953. godine.

Luka je stanovao u obližnjoj Zagorskoj ulici, igrajući se permanentno u Gradskom vrtu, gdje je 1948. niknuo NK Metalac, kao dio Sportskog društva.


Kada je mogao biti u natjecateljskoj ekipi, pridružio se zaljubljenicima u nogomet i uz njega se izgradio. Više, zapravo, kroz atletiku, za malo se plasiravši na Olimpijske igre u Rim 1960., kada se kandidirao za sve utrke od 1500 metara do malog maratona. Lopta ga je više privlačila. Igrao je lijevo krilo, a kada je u jednoj utakmici vratar bio indisponiran, tada 17-godišnji Luka stao je i ispred mreže i, slomio ruku. Noge su zato dobro služile i uz atletiku došla je i mladenačka ljubav, razbuktavši se nakon miga u osječkoj Tehničkoj školi, nakon kojega su Luka i dvije godine mlađa Marija, rođena Kisegi, do danas, 61 godinu, ostali nerazdvojni. Ispunivši život koji bi bio vrijedan pisanja knjige.


Inženjer strojarstva 1967. otisnuo se u Australiju. Par danas živi u Perthu, okružen s četvero djece i brojnim unucima. Dolaze često u Osijek pa ih je tako i ovih dana put doveo u rodni grad, isključivo zbog poziva Bore Ivkovića. Predsjednik Metalca. Nazvao ga je u Perth i rekao da klub obilježava 70 godina postojanja, a nakon samo 15 minuta razmišljanja vitalni bračni par Margaretić odlučili su se odazvati pozivu.
Kada je prije 51 godinu putovao u Australiju, trajalo je to četiri dana. A onoga što je bilo 1948., odnosno pedesetih godina prošloga stoljeća, kada se osnivao Metalac sjeća se kao danas:
- U sjećanju mi je ostalo zajedništvo, odnosno tolika prisnost suigrača koju nikad poslije od suradnika nisam osjetio. I pobjeda nad splitskim Hajdukom 1955. u Zagrebu, koja je odijeknula. Krasila nas je skromnost, jer doista ništa nismo materijalno dobivali od kluba, ali je stoga duhovni dobitak bio nemjeriv. Kada se samo sjetim putovanja kamionima OLT-a na utakmice, a nakon jedne u Tenji doživio sam i prvo pijanstvo. Druženja izvan terena uz brojne zgode i anegdote prava su pozivnica mladima za uključivanje u sport, jer te on izgradi primarno kao čovjeka, uz brojna stečena poznanstva i prijateljstva - pričao je sada 80-godišnji Luka vrativši se u tinejdžerske dane.
I sjećajući se svoje Zagorske ulice, iz koje je svaki slobodan trenutak iskoristio da skokne u Gradski vrt gledati "metalce", nestrpljivo iščekujući kada će s njima moći zaigrati. Godine su prohujale i puno generacija prošlo je radničkim klubom koji je netom proslavio 70. rođendan, čijih je početaka Luka jedan od rijetkih svjedoka...