Dođeš na rock-koncert i pratiš poznati bend, a zapravo te oduševi onaj koga nezasluženo zovu sporednim likom cijele te priče. Tako je bilo i na ovogodišnjem, 11. Ferragosto Jamu, kada je središnji stage Addiko Piknik zauzela megapopularna sarajevska raja, Zabranjeno pušenje.

Njihova svirka kao i obično, odlična, zabavna i luda, no pozornost je na sebe skrenula jedna sjajna dama, odnedavno članica benda, Lana Škrgatić. Lana je, naime, u bendu sekcija za sebe, svira saksofon, flautu, klavijature, a kada počne pjevati, to je tek praznik za uši. Tu sjajnu mladu glazbenicu uhvatili smo nakon Ferragosta i dobili sjajnu priču.

Tko je Lana Škrgatić, za one koji ne znaju? Priča o tebi i tvojoj glazbenoj karijeri?
- Moglo bi se reći da sam sretnica koja radi upravo ono što najviše voli, a od toga uspijevam i lijepo živjeti. Još odmalena sam pokazivala ljubav i interes za glazbu i uz podršku roditelja, ponajprije nadobudne mame, koja živi ispred svog vremena, dobila sam priliku školovati se u vrhunskim školama i institucijama, koje su mi omogućile da steknem razna iskustva i otvorile mi put da mi glazba postane profesija. Ukratko, kao mala sam se bavila umjetničkim klizanjem i svirala klavir, ali sam željela biti veterinar. Stalno sam dovodila razne životinje kući kako bi ih nahranila i izliječila. S deset godina dobila sam stipendiju u The Purcell School of Music u Londonu, što mi je potpuno promijenilo život, jer sam živjela u internatu bez roditelja i daleko od obitelji, ali i imala vrhunsko glazbeno školovanje. Tu se ujedno moja veterinarska karijera pretvorila u hobi hranjena životinja, a sport je ostao kao strast u slobodno vrijeme. U toj školi sam počela svirati flautu i pjevati. Moj veliki san bio je da sviram saks ili bubanj, ali kako je to klasična škola, nije postojala ta mogućnost. S 18 godina dobila sam stipendiju u "The Royal Academy of Music and Drama" u Glasgowu, gdje sam se okrenula flauti i pjevanju, a klavir mi je ostao kao sporedni instrument. Kao studentica sam uživala u tom genijalnom i pomalo sirovom gradu, prepunom žive glazbe i umjetnosti. Tu sam i osnovala prvi bend i nastupala vikendima, uz predivan program na akademiji. Nakon faksa plan je bio vratiti se u Hrvatsku samo na godinu dana kako bih bila blizu tate, brata, mora, sunca, prijateljica, snježnih padina... kako bih se malo izguštala prije nego što se vratim na sjever. Ali, eto, ostala sam do danas i nikada nisam požalila. Radim kao profesorica glazbene kulture u Međunarodnoj američkoj školi u Zagrebu, gdje uživam u programu koji možemo ponuditi učenicima, te sviram kao član grupe Zabranjeno pušenje i kao soloizvođač. Uživam u balansiranju pedagoškog i praktičnog dijela u glazbi. Saks sam naučila naknadno sama i sada ga u bendu sviram uz klavijature i flautu.

Ti si uistinu nešto posebno na našoj sceni, čega god se u glazbi uhvatiš, pretvaraš u zlato. Bio to saks, flauta, klavijature bio to glas. Kako to uspijevaš, potrebno je puno energije i sposobnosti da se sve odradi savršeno, i to gotovo odjednom?
- Hvala na komplimentu. Smatram da je škola i znanje jedan dio te, ‘ajmo reći, svestranosti, ali definitivno mi je pomoglo to što se ne bojim izazova i nekad znam skočiti u duboko pa proplivati, a ne previše analizirati kako bih ja sada mogla, recimo, svirati blues ili rock na saksu iako nemam za to školu. Konkretno, u bendu je potrebna ta energija s ostalim članovima i publikom kako bi sve sjelo na svoje, a nama se taj klik dogodio na prvu. Dečki mi ostavljaju prostora da budem kreativna i da se izražavam i u zadanim dionicama ali i na solažama, što svakako pomaže da sve odradim bez kočnica. A prije svega tu je velika ljubav prema glazbi jer bez toga sigurno ne bih bila toliko prirodna na bini. Dosta se čovjek odrekne kada putuje s bendom, troši vikende i noći na turneje, no to je upravo ta ljubav koja mene ispunjava.

Kako je došlo do suradnje sa Sejom Sexonom i Zabranjenim pušenjem i što tebi znači biti dio toga benda?
- Sasvim slučajno. Sejo je u backstageu čuo za mene od vlasnika tenis-kluba gdje sam igrala tenis i tražio moj kontakt kako bi upotpunio sastav "ženskom brass sekcijom i back vokalima". Plan je bio da ću prvo pjevati u sastavu Shaderwan Code (Arabeske u suradnji sa Pušenjem, spoj sevdaha i jazza/rocka) te kao povremeni član u bendu biti na saksu. Tražio je i drugu djevojku, za trubu... No već nakon nekoliko koncerata pokazalo se da smo se našli na prvu i ta je suradnja postala stalna. Nažalost, za drugu curu nema mjesta u kombiju, no kad kupimo helikopter, stat će i ona. (smijeh) Prvo sam svirala saks, flautu i bila back vokal, no sada sviram i klavijature. Za mene je ogromno zadovoljstvo biti u bendu, ne samo zato što sam ispunila taj san sviranja u uspješnom rock bendu nego i zato što i stvaramo glazbu skupa i zaista smo kao obitelj. Ti su dečki meni postali ujedno i najbolji prijatelji.

Ako se ne varam, bubanj je još neostvarena želja, ili?
- Haha.. U školi u kojoj radim imamo bubanj, pa ga učim u pauzama... Nisam još toliko dobra da bih javno svirala, ali to ću kad budem u staračkom domu. Ionako će tamo svi biti gluhi pa neće biti problem... Tamo mogu ostvariti i drugi san, a to je ženski rock-sastav Grandma rock!

S glazbom si prošla Europu, studirala u Londonu i Glasgowu, gdje si dobila glazbene stipendije. Moram te pitati, koja je tvoja poruka mladim glazbenicima koji tek počinju, jer ti si pokazala da je sve moguće?
- Savjetovala bih svim mladim glazbenicima da sanjaju i ne stvaraju barijere, ali da pritom ostanu prizemni i prirodni. Smatram da ima situacija u glazbenom svijetu gdje izgleda kao da se sve dobiva preko veze ili kreveta, ali zaista ne mora biti tako, meni nije bilo. Talent i sreća jedan su dio, ali potreban je ogroman trud, vježbanje i odricanje te i poneki pad kako bi se došlo do uspjeha. Svaki čovjek je individua i treba ostati svoj iako je, naravno, dobro i pokupiti neku caku od uzora... Ja sam samouka na saksu, koji sam prvi put uzela u ruke s 30 godina, ali sam dosta slušala Candy Dulfer jer sam ju smatrala uzorom.... Najvažnije je ne umisliti se previše ili postati ogorčen tuđim uspjehom, treba pratiti svoj put i biti uporan.

Kakav je raspored do kraja godine, i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

- Moj raspored je uvijek prepun. (smijeh) U školi dajem sve od sebe kako bi moji učenici ostvarili najviše što mogu ili žele, a kako radim puno radno vrijeme, sigurno ću dobar dio energije posvetiti njima. Što se tiče koncerata i nastupa, sada nas, za koji dan, čeka Špancir fest i onda opet turneje posvuda, ali generalno vikendima. Solo ću svirati na određenim eventima kada uhvatim vremena, jer, naime, taj jazzy akustični dio isto je nešto što ne želim zapostaviti. Plan za budućnost je naći vremena za privatni život, napisati hit i putovati po svijetu s muškarcem svog života koji ujedno razumije moj posao.