Premda je plan za ovu godinu bio putovanje kroz Toskanu, s obitelji sam prvo posjetila Grožnjan i obližnje istarske srednjovjekovne gradiće, jer uistinu nismo ni svjesni što baštinimo. Tim riječima svoje dojmove nije krila ravnateljica Hrvatske agencije za hranu, Darja Sokolić, kada je kročila u taj kaštel iz 1102. godine kako bi na ovogodišnjem simpoziju Mediji i zdravlje još jednom podijelila spoznaje do kojih je Agencija došla nacionalnim istraživanjem o prehramebnim navikama odrasle populacije u Hrvatskoj.

Do Grožnjana, u kojem posljednjih 275 godina nije izgrađena ni jedna nova građevina, a koji je smješten na brežuljku nadmorske visine od 228 metara, vodi samok jedna uska cesta puna zavoja, sa stalnim usponom, što prosječnom slavonskom vozaču naviknutom na prostrane ceste s kojih možete sletjeti samo u polje, s lijeve ili desne strane, ostavlja dojam gotovo zloglasne "ceste smrti" u Boliviji. Prije uspona u taj bajkoviti gradić, koji danas jedini u Hrvatskoj ima većinsko talijansko stanovništvo, iz smjera kontineta najčešće se dolazi drevnom cestom via Flavia, od Buja prema Vižinadi, a visoki stožasti brežuljak s lijeve strane, s čijeg vrha, sred kuća, strši zvonik, upravo je Grožnjan, ili u davnim vremenima poznat kao Graeciniana.
U gradskom turističkom uredu precizno nam objašnjavaju kako je taj brežuljak, prekriven terasama i bogat maslinama i vinogradima, zapravo pješčaničko uzvišenje nastalo usijecanjem tla što su ga prouzročila dva potoka, Kanistran i Pision. Kako je srednjovjekovna urbana cjelina do danas ostala uglavnom nedirnuta, automobilom možete tek do ulaza u grad. Znači, automobili se ostavlja na parkiralištu ispred kaštela, a Grožnjan je moguće obilaziti isključivo pješice, i to u praktičnoj i ravnoj obući. Bicikli, motori, romobili, kao i štikle, u Grožnjanju nisu izvediva opcija zbog staza koje su popločene autohtonim, neravnim kamenjem i sa stepenicama koje ne dopuštaju bilo što doli "cipelcuga".
A kad se već popnete gore, iz Grožnjana možete uživati u pogledu na dvadesetak okolnih sela. Pogled puca i na polja, na padinama Bolare i Kostanjice slijeva, na njive na obroncima Bijelih zemalja i Baredina zdesna, dolinu Mirne u podnožju i na more od Novigrada do Umaga ako dođete za vedra i sunčana dana.

Prvi povijesni spomen utvrđenog grada Grožnjana seže u 1102., a u tom dokumentu ovaj se burg naziva Castrum Grisiniana. Godine 1238. pod vlašću je Vicarda I. Pietrapelose, a izvjestan broj slavenskih obitelji tada je pozvan da obrađuje neobrađenu zemlju feuda Pietrapelosa. Nakon prolaska kroz ruke nekoliko feudalaca, 1358. feud će biti prodan Veneciji za 4000 dukata. Radi obnove područja, koje je nakon epidemije kuge 1630. gotovo napušteno, vlast Republike Svetog Marka naselila je ovdje talijanske obitelji iz Veneta, Karnije i Furlanije. To su bili razni obrtnici koji su naseljavali gradiće. Svim došljacima u Istru državna je vlast besplatno davala neobrađeno zemljište, uz obavezu da ga za pet godina privedu kulturi te uz dvadesetogodišnje oslobađanje od fiskalnih i radnih obaveza. Ekonomski uspjeh kolonizacije seoskog područja odražavao se i na razvoj gradića:. Nakon propasti Napoleonova carstva i njegovih Ilirskih provincija, 1813., Grožnjan postaje sastavni dio Habsburškoga Carstva. U vrijeme vladavine Austrije područje općine Grožnjan doživjelo je procvat. Zahvaljujući izgradnji uskotračne željezničke pruge "Parenzana" 1902. razvila se trgovina, pa se i poljoprivredna proizvodnja povećala. Vino, ulje, jaja i drugi poljoprivredni proizvodi bez problema su se prodavali u Kopru i Trstu. Prema popisu stanovništva iz 1910., u gradskoj jezgri Grožnjana živjelo je 1658 stanovnika, a na cjelokupnom području općine 4028 stanovnika. Grožnjan je imao liječnika, poštu, školu, odvjetnika, bilježnika, uljaru, pekaru, trgovine hrane i odjeće, dvije mesnice, nekoliko gostionica i više drugih obrtnika: postolari, kovači, krojači, stolari... Pad Austrije i dolazak Kraljevine Italije, kao i svjetska ekonomska kriza, umnogome su obilježili i to područje. Zbog brojnosti obitelji 20-ih godina ovog stoljeća iz Grožnjana je počela ekonomska migracija. Tako su mnogi posao potražili u Trstu i prekomorskim zemljama. S padom fašističke vlade Italije Grožnjan je pripao u Titovu zonu B, a do travnja 1956. s tog su se područja iselile dvije trećine stanovništva. Danas u Grožnjanu, kako kažu domaći, "tutto l’anno", živi samo oko 90 osoba.
Iako ima malo stanovnika, Grožnjan se smatra jedinim mjestom u Hrvatskoj gdje su Talijani u većini. No ljeti se "la popolazione" popne i na 500. Naime, godine 1965. Grožnjan je proglašen Gradom umjetnika. Zahvaljujući tom pomalo "hipi" projektu u Grožnjanu je danas dvadesetak galerija i studija, a među domaćima i turistima postao je poznat kao "oaza umjetnika". Upravo su brojni likovni umjetnici pokrenuli ponovno oživljavanje grada, i to organiziranjem likovnih kolonija u starim napuštenim kućama, koja se poslije pretvaraju u mjesto boravka i rada mnogih autora. I tako je Grožnjan od grada obrtnika postao grad umjetnika, doslovce! Upravo to mu daje pomalo bajkovitu atmosferu pa svatko tko u njemu duže boravi dobit će dojam da je zalutao u neki vilenjački, zaboravljeni gradić, skriven od suvišnih pogleda. Onima koji nisu naviknuli na prekomjernu tišinu i udaljenost od gradske vreve i prometa, Grožnjan bi mogao biti čak i prenagla kulturološka promjena.

No ono što ovdje može nadomjestiti nedostatak suvremene svakodnevice svakako je gastroponuda. Tartufi, maslinovo ulje, malvazija! Ponovno nešto što povezujemo s Toskanom s početka naše priče, ali čime obiluje i istarski Grožnjan. Tako će vas ovdje u samo nekoliko dana razmaziti prekomjernim količinama tartufa, fuža i domaćeg prušta. Naime, poseban raritet Grožnjana tajna je znana samo onima koji navraćaju u taj istarski gradić, a krije se u konobi Pintur i restoranu Bastia, gdje nude isključivo domaće i rukom rađene proizvode. Zanimljivo je da oba restorana uopće nemaju web-stranicu, ali onaj tko je jednom sjeo na terasu tih restorana, zna da je ovo mjesto na kojem vam sasvim nonšalantno ponude gulaš od istarskog boškarina, maneštru od bobića ili rukom rađene fuže s tartufima. I dok pokušavate na svom pametnom mobitelu prevesti o čemu se uopće radi, konobar vam bez pitanja riba još malo tartufa na tanjur, kao da se radi o nečemu posve uobičajnom i normalnom.

I dok računamo da nam je na tanjur upravo naribano najmanje 200 kuna, prisjećamo se pokojne hrvatske legende jazz-scene Boška Petrovića, koji je volio reći da Grožnjan nije samo još jedan ljupki istarski gradić. Ni govora! Grožnjan je stanje duha. Mi bismo rekli: na ovakvo hedonističko stanje duha, u kojem morate otpustiti sve kočnice, zaustaviti vrijeme i samo disati, prvo se dobro pripremite jer pozitivan stres mogao bi biti prevelik.