Kad je objavljen debitantski album "Slušaj mater" (2001.), pojava Ede Maajke (Edin Osmić, Brčko, 22. prosinca 1978.) odjeknula je poput eksplozije atomske bombe na bosanskoj, hrvatskoj i cijeloj regionalnoj hip-hop sceni, tada onemoćaloj i dosadnoj, kojoj je Maajka udahnuo toliko potrebnu dozu svježine, nove snage i novog pristupa. Od tog albuma Edo Maajka naredao je još pet albuma, zaključno sa "Štrajkom mozga (2012.) i kompilacijom "Spomen ploča" (2010.), a u međuvremenu okitio se nizom Porina, Davorina, Zlatnih koogli i Crnih mačaka. Nagrada, naravno. Onda kao da je Maajka negdje nestao, da bi šest godina kasnije, dakle ove 2018., izašao njegov šesti studijski album "Put u plus" (Dallas Records). Posve dostatno razloga da s Edom Maajkom porazgovaramo o svemu i svačemu.

Za sve one koji glazbu slušaju onako usput, a znaju za Edu Maajku otprije, no ne znaju gdje je bio do sada, zašto nije bilo dugo novog albuma i novih pjesama, reci nam nešto o "misteriju" tvog višegodišnjeg izostanka, odnosno čekanja s novim albumom?
- Uf, mogao bih ti dugo pričati i odgovarati na ovo pitanje, ali ukratko radi se o tome da sam se zaljubio i oženio ženu iz Izraela, bio dolje četiri i pol godine, dobio dijete, uzeo malu pauzu da se posvetim sebi i obitelji. Često sam dolazio i odlazio, strpljivo čekao i kad se ukazao povoljan trenutak, prije dvije godine vratio se u Zagreb s obitelji. Složio sam novi bend i snimio album "Put u plus".

Vratimo se u sadašnjost. Nakon objavljivanja novog albuma, koji mi je usput rečeno odličan, karijera ti ponoo doživljava zamah, što znači da nisi bio zaboravljen, srećom. Tvoj komentar?
- Da, osjećam se skoro pa jednako kao kad sam izdavao prvi album "Slušaj mater"; uzbuđenje, očekivanje, zaigranost i nada da će što više ljudi poslušati ovaj novi materijal.



Kad smo kod novog albuma, od prve ideje za njega i nove pjesme, za "koncept", do trenutka kad je snimanje završeno, kroz što si sve prolazio, je l‘ bilo dvojbi, kreativne krize, ili je sve išlo "kao podmazano"? Konačno, jesi li zadovoljan kako je "Put u plus" ispao?
- Prezadovoljan sam kako je ispao album, nisam imao nikakav koncept na početku, imao sam samo puno toga za ispričati, puno ideja u glavi, i nadao se da ću ih uspjeti pretočiti u pjesme, tj. nadao sam se da će to zvučati dobro kao u mojoj glavi. Puno nekih versova, melodija, i sve je počelo sjedati na svoje kad sam okupio bend. Moram reći da sam uspio okupiti nevjerojatne glazbenike oko sebe - Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich, Mirsad Dalipi, sve sami iskusni i ostvareni muzičari s kojima se vrijeme ne gubi. Svaka proba je bila ludilo, svaka ideja je ostvarena jako brzo. Miro Vidović iz studija Morris odradio je nevjerojatan posao također, album zvuči jako živo i prirodno. Jako sam zadovoljan. Jedine dvojbe bile su oko toga koju pjesmu izbacit‘, imao sam ih nekoliko viška, nisam htio smarat‘ i ponavljat‘ neke teme na albumu.

Je li album doista intimni preslik tvog života u posljednje četiri godine, neki tvoj izlazak iz "minusa" i ulazak u "plus", ako se referiram na naziv albuma? S obzirom na to da si zagazio u četrdesete, kako se nosiš s krizom srednjih godina, ako je uopće ima?
- Ne znam, ja sam ti s nekim stvarima sav u dileju, tako da ako sam u krizi srednjih godina, to ću skontat‘ za godinu ili dvije i znati to opisati i izraziti, ali trenutno to ne osjetim. O ove četiri godine ću još toga napisati, ne može se sve sažeti u 11 pjesama, a velike promjene su mi se zbile, koje su me dosta izmijenile. Samo roditeljstvo je promjena u kojoj si cijeli život i o kojoj se može pisati u beskonačnost, uvijek iz nekog novog kuta koji tek otkriješ. Minus je put u plus, i to je moja osobna duhovna mantra u kojoj sam dugi niz godina, koja mi je pomogla u jako puno teških situacija, to je nešto što se uvijek samo od sebe potvrdi nakon svakog sranja u životu, bez obzira na to koliko paničario i bio očajan. Taj minus - plus krug živim svakodnevno.

Kolega Dragaš nedavno je rekao kako je hip-hop kakav slušamo posljednjih godinu-dvije u RH, uključujući i tvoj povratak na scenu, u neku ruku novi hrvatski rock. Tvoj komentar na tu napomenu? Naslovna pjesma "Put u plus" je baš, onako, rokerska...
- Ja sam od početka imao tu rock, nekad i punk emociju, moji najveći uzori i učitelji su iz tog svijeta podjednako kao i iz rap/hip-hop svijeta, i to se u mom slučaju osjeti od početka karijere, od benda Lexaurini, još prije toga benda Defence. Ovo o čemu Dragaš priča drži vodu zbog tema u koje reperi sada bez kalkulacija ulijeću, i zbog masovnosti, rap koncerti postaju sve masovniji, imaju sve više publike, tu se prati taj svjetski trend u kojemu dva lika s DJ-em dobivaju response publike kakav su nekad dobivali najveći domaći rock-bendovi. Vojko, Krešo, Kranšvester, Kandžija, Elemental itd... kad vidiš hype i publiku na njihovim koncertima, savršeno ti je jasno ono što je Dragaš htio reći, jasno je i to da imamo generaciju novih rap izvođača koja je tu i ostat će tu još dugo.
Ja imam bend u kojemu su likovi kao Rašić i Lonich, pa je taj rock dio priče još puno lakše primijetiti. Mislim da je rap folder za sebe, mi to guramo kroz raznorazne forme već desetke godina, puno rockera je mislilo da je rap samo neki trend i da se neće razvit‘ u ono što je sada, a sada je globalno najslušaniji pravac.


Pjesme s novog albuma, ako ih pomno seciramo, mješavina su različitih žanrova. Koliko je takva stilska širina i dubina rezultat suradnje s našim ponajboljim jazz-basistom Mariom Rašićem i njegovim Balkan Zoo Ensembleom, ali i drugim suradnicima, poput Kooladea, Dina Šarana, Saše Antića...?
- Pa ima veze s njima, naravno, ali ta mješavina sam ja od početka. Ako si bio na mojim svirkama 2002., 2003., onda je jasno da je ovo ozbiljan nastavak te priče s Leksaurinima, sada bez rukavica i drito iz studija. S Marijem sam dobio taj Balkan u melodiji, kad dodaš njemu Mirsada, onda je to već ozbiljan korak s njima prema jazzu i funku, s Tonijem koji to odvede i u neku elektroniku. Yogi je donio dah tog brutalnog gitarskog riffa i psihodelije, kažem ti sve sami velemajstori. Tako da sam uspio dobiti nešto staro, a totalno novo u smislu zvuka, nešto na što legnem skroz prirodno, bez obzira na to imam li rap flow ili se igram s rockom i funkom ili spoken wordom. Dino Šaran, Yaya i Sale su ovaj album oplemenili baš u dijelovima u kojima sam slab i za koje nemam toliko skilla, hvala im puno. Razbili su monotoniju i svaku pjesmu proširili i dali albumu na širini. Sa svakim čovjekom u bendu mogu napraviti solo ploču, svatko od njih može komotno biti i producent, svaki od njih je etabliran i genijalac, pa kad ih dovedeš u istu sobu, s jasnom idejom, jednostavno ne možeš fulat!

Kakve su reakcije na novi album, nove pjesme, videospotove, što kaže publika, a što kritika? Jesi li očekivao tolike pohvale, loših kritika na album uopće nema...
- Odlične su kritike, odlične, hvala, hvala, hvala. Sad je red na tome da ga više slušatelja čuje, izbacio sam ga prvi dan Svjetskog prvenstva u nogometu, tako da nisam uspio doći do više ljudi, te kritike nisu došle do šire publike, ni album, što će se, mislim, promijeniti nakon ljeta. Ljudi me i sada zaustavljaju i pitaju kad će novi album, a noviji ne može biti. Nekima koji su album poslušali smeta što to nije čisti rap na matrice, neki traže starog Edu, ali većini je dobro i svježe. Drukčiji sam sada s gotovo 40 godina, drukčiji sam s bendom, druga emocija je to, drugi pristup, teme, druga muzika i drukčija publika nego prije. Imate ga na YouTubeu pa poslušajte!

Općenito uzevši, što je za tebe glazba? Drugim riječima, kad si shvatio da glazba u tvom slučaju neće ostati samo u podrujču hobija nego da imaš kapacitete, da se tako izrazim, i za nešto više, za vlastiti autorski, kreativni doprinos u glazbi?
- Nakon "No sikirikija", moje druge ploče, u to vrijeme prije druge ploče mnogi su mislili da sam one hit wonder te da sam jednostavno imao sreće da snimim tako dobar album kao što je "Slušaj mater", pa sam i sam posumnjo u sebe. Jebiga, svaki čovjek sumnja nekad u to što radi i to je jedan od minusa na putu u plus, trenutci kad se samom sebi dokazuješ i potvrđuješ, od sumnje u sebe do totalne vjere u to što radiš, i to je dobro i zdravo za razvoj. Dok sam radio "No sikiriki" bilo mi je jasno da ću imati nekakav pečat za ostaviti na regionalnoj sceni. Muzika je meni konstantna promjena i rast, nije zdravo sebi dopustiti komfor i ostajati u nečem što ti ide od ruke, tako da pokušavam na svakoj ploči imati pomake koji me vade iz komfora i tjeram se na kopanje i isprobavanje novih stvari.



Iza tebe je puno iskustva, i glazbenog i životnog. Koliko na tvoje stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe ne samo glazba kao takva nego i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kojemu živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...?
- Bez ljubavi i nade davno bih odustao. Ljubav i nada je nešto što se treba njegovati i uzgajati jednako kao i ove suprotne emocije i stanja kao strah, tjeskoba, bijes itd. Emotivac sam, paranoik, često opterećen nebitnim stvarima i ovo što radim mi je terapija i lijek. Sve te pjesme radim za sebe kako bih sebi pomogo da nešto bolje vidim ili lakše skontam, da se podsjetim, da si pomognem u određenoj životnoj situaciji ili konfliktu, kako kažu - da skinem nešto sa srca ili nekoj gluposti oduzmem snagu.

Osim glazbe, koji su ti još interesi, kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?
- Volim sve to, ali nemam previše vremena da im se posvetim, pogledam ili pročitam. Sad sam fokusiran samo na obitelj i na muziku. Volim književnost, ali mislim da nisam još uvijek dovoljno vješt i hrabar. Imam već podosta nekih scenarija, kratkih i dugih, to me zabavlja i tko zna, možda jednog dana zakucam i u toj sferi.

Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-a. Kako to komentiraš? Između analognog i digitalnog, što biraš? Mislim na glazbu, način snimanja...?
- Za analogiju sam, jer ima širi i topliji zvuk. CD nemam gdje ni pustiti, imam gramofon, ali je tu problem u cijenama novih vinila pa konzumiram muziku većinom preko Deezera. To je kao neki dućan nove i stare muzike u džepu pa je lako naći i poslušati nove stvari. Što se tiče snimanja, sve više mi smeta jednolikost i ispeglanost pjesama, volim kad pjesma nema zadani tempo, kad se vokal nekad izgubi, volim sve to što daje neku sliku livea, žive muzike.



Može li se od glazbe dobro živjeti? Isplati li se ovdje kod nas biti glazbenik ili je isplativije "kopati kanale", recimo tako? S tim u vezi - kakva je danas popularna kultura, uključujući i glazbeno stvaralaštvo, u Hrvatskoj, i šire, u regiji, koliko je sve estrada, koliko mainstream, a koliko svojevrsni underground? Ili je to sve isprepleteno, u određenoj mjeri?
- Može se živjeti od muzike ako imaš koncerata i svirki, to je jedini izvor zarade. Tu su i tantijemi od vrćenja, ali ja nisam dosad uspijevo biti u nekih top 10 ili 20 najpuštanijih autora na radiju i televiziji. Ova pjesma s Yayom je moja prva radiofonična pjesma nakon starog "No sikirikija" pa se nadam boljem stanju i u tom pogledu. Nestabilan je to posao u kojemu možeš dobro zaraditi jedan mjesec, a u idućih tri mjeseca biti na rubu egzistencije, u biti što više razmišljam o tom poslovnom dijelu iliti biznis dijelu u glazbi, sve sam dalje od sebe i od te glazbe, nekako mi ubije volju. Dobro je, ali može biti bolje i očekujem puno bolje. Što se tiče te mainstream - underground priče, sve je to isprepleteno, mladi ljudi zabavljaju se totalno drukčije sada nego prije, kad idu van slušaju i Rihannu i Severinu i Metallicu i Eminema i Lil, netko i narodnjake, sve po minutu i skipaju dalje. Pažnja je ograničena na jedan vers i refren i to je to, daj nešto drugo. Imam osjećaj da će uskoro zavladati trend pjesama od minutu i pol, nakon toga ćeš imati muziku bez vokala po kojoj ćeš na principu karaoka pjevati nešto svoje.

Budući planovi? Kakva je budućnost Ede Maajke, da budemo malo "vidoviti"? Što s koncertnim nastupima...?
- Mislim da je ovo moja godina povratka na scenu, nakon Doma sportova 9. 11. sve će ići lakše... Imam u planu jedan projektić za kraj iduće godine, jedva čekam raditi i nove pjesme s ovim ljudima koje imam u bendu, to je već jako puno planova.

Edo Maajka u tri-četiri riječi?
- Stvarno ne znam, ograničenje od tri riječi, i još da je precizno.

I još za kraj, da malo zlorabim slična, malo morbidna pitanja iz Classic Rocka i drugih inozemnih časopisa - koje bi riječi želio da budu upisane na tvom nadgrobnom spomeniku, kako bi glasio tvoj epitaf?

- Ne znam, ne mo‘š hipohondru postavit‘ takvo pitanje, valja mi zaspat‘ večeras!