Dom će Marina Držića u Dubrovniku punih mjesec dana biti domom crtežima Davora Vrankića. Dubrovčani i njihovi gosti do 16. rujna mogu uživati u fantastičnom svijetu iscrtanih kreatura koje je kustosica izložbe Anita Ruso odabrala za Vrankićevu dubrovačku izložbu.

"Govoreći i pišući o opusu rođenoga Osječanina – s dijelom pariškom, a dijelom njujorškom adresom – brojni su ga kritičari opisivali kao svojevrsnoga nastavljača škole visokogotičke i renesansno-manirističke fantastike koju su, među ostalima, oblikovali Hieronymus Bosch, Matthias Grünewald i Giuseppe Arcimboldo. Uz tu se likovnu struju nerijetko spominjala i ona nadrealistička koju ponajbolje oslikava opus Maxa Ernsta. Nadrealistička je metoda dijelom uklopljena u svijet Vrankićevih crteža jer brojne kreature umjetnik spontano oživljava nizom poteza olovke koji nisu kontrolirani prethodnim pomno pripremljenim skicama, nego se oblikuju kroz proces neprestanog restrukturiranja mašte u trenucima kada ih umjetnik stvara.


Ipak, kompleksna i osobna ikonografija crtačkoga opusa Davora Vrankića nadilazi spomenuta povijesna određenja te komplicira jednoznačno ukalupljivanje njegovih crteža u sigurnost povijesnoumjetničkih ladica kojima bi trebali pripadati. Problem potrage za Vrankićevim očevima i djedovima postaje samo usputan (možda i suvišan) kada se u fokus uzme isključivo ono što mi kao promatrači možemo vidjeti. Pišući opširan tekst o Vrankićevih crtežima Leonida Kovač ističe kako je uz nadrealističko iskustvo na umjetnikovu percepciju nesumnjivo utjecala kombinacija masmedijske vizualnosti koju nalazimo u filmu, stripu, videu i kompjuterskim igrama. Od potrage za prethodnicima suzdržala se i kustosica Ruso odlučujući se za čitanje Vrankićeva djela na poleđini književnih tekstova Marina Držića. Naziv izložbe O gruboći – Držićeva groteska (On Ugliness – Držić’s Grotesque) sugerira nam onaj aspekt Vrankićeva opusa u kojem umjetnik pozornost posvećuje temi lica.
Djela zastupljena na izložbi izdvojena su iz sedam ciklusa, a od 18 izloženih, pet ih je predstavljeno prvi put. Kroz odabrane primjere Ruso u suradnji s umjetnikom nastoji dokazati mogućnost povezivanja groteske i gruboće u književnim tekstovima Držića i crtežima Vrankića, pri čemu joj u argumentiranju vezivnih niti iznesenih paralela pomažu brojni teoretičari književnosti i kulture koji su se bavili temom groteske. Kustosica nam u svome tekstu daje bogat pregled promišljanja povijesti ružnoće i groteske, oslanjajući se na teze Mihaila Bahtina, Umberta Eca, Jacquesa Le Goffa, Victora Hugo, Wolfganga Kaysera i Heinricha Schneegansa.
Pozivajući se na G. R. Tamarina, Ruso piše kako je groteskno zapravo deformirano, smiješno, neukusno, zapanjujuće, apsurdno, nadrealistički stilizirano, nacereno. Koliko god Vrankićeve kreature bile ružne, prizori koje umjetnik mnoštvom linija tka na papiru kod promatrača ne izazivaju reakciju koju bi ružnoća sama po sebi izazvala. Kovač će, primjerice, zapisati kako konstrukcija djela Homesick (2011.), na kojemu se može vidjeti tijelo razloženo u konglomerat dijelova, kod promatrača ne stvara osjećaj jeze, nego bi se prizor prije mogao povezati sa svijetom crtanoga filma zbog čega će prije izazvati osjećaj smijeha, nego straha i gađenja.


Ruso u popratnom tekstu na više mjesta prepleće Vrankića s Držićem dajući nove mogućnosti čitanja ovih crteža. Kako se radi o tezama koje su primjenjive samo na izdvojeni segment Vraknićeva opusa, odabir je djela za izložbu vrlo pomno odrađen. Pomalo zastrašujuća lica koja krase prostore Doma Marina Držića izdvojena su iz umjetnikova opusa kako bi bila kompatibilna s odabranim opisima dramskih lica koje Ruso citira iz opusa dubrovačkog dramatika. Premda veliki dio Vrankićevih crteža odiše sumornih zadahom – što zorno potvrđuje kreatura na crtežu Asphyxia (2006.) – teza kako je groteskna stilizacija dopadljiva i unatoč svojoj ružnoći smiješna, omogućila je kustosici izložbe da Vrankićeve crteže podvrgne jednom novom načinu čitanja nadopunjujući tako ionako kompleksan sustav interpretacije opusa ovog velikog svjetskog crtača", piše Igor Loinjak.
Davor Vrankić, složit će se i publika i organizatori, još je jednom pokazao i dokazao svoj status jednog od najcjenjenijih slikara-grafičara. Njegovim izvanrednim radovima dubrovačka galerija i u ovoj godini nastavlja intenzivan izložbeni program iz prošle obljetničke godine, kada je ta ugledna institucija obilježavala 450. obljetnicu smrti komediografa i pisca Marina Držića.
"Jer ljudi nazbilj, ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli. Čovjek nazbilj, umjetnik Davor Vrankić, jedan je od najvećih suvremenih crtača....nu ako što ne bude na vaš način večeras, što se ima, to se dava. A tko sve dava, vele dava, tko srce dava, svega sebe dava" - oduševljeno su nakon otvorenja izložbe objavili organizatori na svojoj FB stranici. Među ostalim pišu da je "Davor Vrankić jedan od najvećih suvremenih crtača. Grafitnom olovkom on tka neobična, ponekada zastrašujuća, a ponekada i smiješna bića, koja djeluju nježno, paučinasto, upravo poput luckastih snoviđenja iz renesansnih imaginarija Držića ili Shakespearea. To su ljudska lica i tijela, čudnovato kadrirana i izobličena te sazdana od neobičnih tekstura ili objekata."
Nakon ovogodišnjih izložbi u Bruxellesu, Parizu i New Yorku, a prije velike izložbe u zagrebačkom MSU u 2019., fascinantni umjetnik, pariški Osječanin Davor Vrankić došao je u Dom Marina Držića. Radovi za središnju ovogodišnju izložbu u Vidrinom domu odabrani su iz nekoliko Vrankićevih serija: High noon, True Self Portraits, Don’t Worry Tomorrow is Another Day, Spinning Company, L‘observateur.
"Jedan od najstrašnijih crteža na dubrovačkoj Vrankićevoj izložbi je Asphyxia iz 2006. Promatraču ona izaziva dvostruku tjeskobu i stezanje želudca: uz to što je čudovište strahovito ružno u svojoj nemogućoj pozi i iskešenoj grimasi, ono je štoviše i tragično u svojoj zarobljenosti u vremenu i prostoru. Gregor Samsa opet se preobrazio, ali ovaj put u nastrano, besmisleno čudovište. Grimasa usana nije grimasa koja tjera u smijeh već ona od koje se prestravljujemo, a sam pogled duboko je potresan pokazatelj tragičnog apsurda u koji je Vrankić zatočio svoj lik. Ovdje zaista vrijedi mudrost koju je Držić stavio u usta Tripčetu u Dundu Maroju: „Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet“. Možete biti sigurni – ovo će biti najstrašnija izložba koju ste ikad vidjeli." - iz predgovora katalogu povjesničarke umjetnosti Anite Ruso. N.Vek.