Životi ispunjeni predrasudama. Neke od njih naučili su nas još u djetinjstvu, brojne su nam servirali tijekom školovanja, a nedostatak interesa formirao je naša neuka mišljenja. Uzmite primjerice Japan. Prvo što mi je palo na pamet dok pišem ovaj tekst su atomske bombe. Zatim Sion Sono. Sadako. Suzuki. Fukushima. Hirohito. Kurosawa. Kitano. Murakami. Neke od tih imena vjerojatno i poznajete, smještena su negdje u našoj podsvijesti u ladici zvanoj Japan i svaki put kada se povede razgovor o Zemlji Izlazećeg Sunca, možete posegnuti za tim imenima i siguran sam kako će sugovornik biti zadovoljan vašim poznavanjem gradiva. Moje mišljenje o Japanu izgrađeno je oko praćenja njihove popularne kulture. I nešto povijesti.

No, to što sam pročitao četiri Murakamijeve knjige ne znači da sam poznavatelj njihove književnosti. Ako sam s druge strane pogledao sve filmove Hayao Miyazakija ne smatram se prozvanim da pričam o filozofiji u njegovim animiranim genijalnostima, ali ću se bez problema priključiti razgovoru o vizualnoj estetici u japanskim crtićima. Kurosawu sam jedno proljeće detaljno proučavao, bila je to godina kada sam želio upisati režiju, pa ako bi me netko pitao u neobaveznom razgovru o filmu da izaberem između "Rana" i "Sedam samuraja" ili "Yoyimba" i "Rašomona", birao bi druge u nizu, no nakon što sam pogledao dokumentarac o legendarnom redatelju, kao i o njegovu omiljenom glumcu Toshiru Mifuneu, shvatio sam da sam spreman za još nekoliko tjedana uz filmove slavnog Akire. Međutim, svi ti filmovi koje sam pogledao, knjige koje sam pročitao uključujući i Grgićeva četiri naslova u kojima se bavi japanskom kulturom, filmom, komedijom i fetišima, vrh su sante ispod koje se nalazi čitavi neistraženi ocean. Moje poznavanje Japana je poput posljednjeg filma Wesa Andersona "Pseći otok". Osnovno.


No kada je u pitanju japanska popularna glazba, tu sam gotovo pa nepismen. Prvo, tu su legendarni Pizzicato Five koji su mi otvorili vrata prema neobičnoj pop-sceni Japana, zatim moj drugi omiljeni post rock bend Mono, ludi eksperimentalisti Boris, vrckavi su-metalci Babymetal i post punkerice Shonen Knife. Prije više od desetljeća preporučili su mi pop-revolucionare Dragon Ash, čije sam albume "Rio De Emocion" i "Independiente" slušao do iznemoglosti. Zatim DJ Krush kojega kultno štujemo na stranicama TV Obzora i čiji albumi gotovo uvijek završe na našim godišnjim ljestvicama najboljih izdanja. Zeni Geva nekoliko su puta posjetili Zagreb i o njihovim sam koncertima slušao samo hvalospjeve, pa sam njihovom miksu prog-rocka, hardcorea i heavy metala posvetio svoje vrijeme. Zamalo sam smetnuo s uma The 5.6.7.8‘s koje su odsvirale svoju nezaboravnu dionicu u filmu "Kill Bill", pa sukladno s tom činjenicom pokušao sam slušati (neuspjelo) njihove girl-pop poskočice, dok sam se s glazbom Ryuichija Sakamota imao prvo prilike upoznati u filmu "Posljednji kineski car" Bernarda Bertoluccija. DJ Kentaro svojevremeno je osvojio DMC World DJ Final da bi zatim surađivao The Rootsima The Pharcydeom, a legendarni techo DJ Ken Ishi svojedobno je posjetio i grad na Dravi.
Međutim, ništa me nije moglo pripremiti za Koenji Hyakkei. Japanski bend osnovao je 1991. godine Yoshida Tatsuya iz benda Ruins. Bend je svoj prvi album objavio 1994. godine i od tada ima kultni status. Razlog tomu je glazba koju sviraju, a koja se zove zeuhl. Taj hibridni žanr "osmislili" su Francuzi Magma, još koncem 60-ih godina prošlog stoljeća, a njihova hyper-bizarre prog-rock/space-jazz/freak-fuzija vrlo često sjajno je opisana rečenicom: "Svaki put kada čujete gomilu Francuza kako pjevaju nerazgovijetne riječi preko glazbe koja zvuči kao Pat Methany na acidu, znajte kako slušate zeuhl band." Pridodajte tomu činjenicu kako su Koenji Hyakkei jedna zaista neobična skupina glazbenih entuzijasta iz zemlje čiju kulturu uglavnom opisujemo pridjevima "neobično", "posebno", "totalno drugačije" ili "čudno", čak vas ni to ne može pripremiti za šok koji ćete doživjeti kada krenete upoznavati njihovu diskografiju. Naime, nakon trinaestogodišnje pauze bend je koncem lipnja objavio svoj peti studijski album "Dhorimviskha" i zaista zvuči kao da su pristigli iz neke druge dimenzije u kojoj su Stereolab odlučili obraditi pjesme queenovaca u broadwayskom mjuziklu kojega nitko neće imati živaca odgledati do kraja. Na Saturnu.

Koenjihyakkei ili Koenji Hyakkei rodio se u glavi Yoshida Tatsuya, nakon što je s prijašnjim bendom Ruins iskoristio sve mogućnosti koje su mu pružali bass i bubanj, kojima je ispisivao svoju verziju zeuhla. Naime, želio je obogatiti zvuk kojim se zarazio slušajući Magmu s više instrumenata, ali i vokalima koji će cijeloj ideji dati epski dašak dok se probijate kroz kakofoničnu buku jazz progresive. S obzirom na to kako je prvotna postava Yoshida (bubnjevi), Aki Kubota (vokal), Akio Izumi (gitara), Chie Kitahara (klavijature) i Kazuyoshi Kimoto (bas) živjela u istom okruga u Tokyu, Kōenji, ime benda u prijevodu znači "Sto znamenitosti Kōenija". U međuvremenu objavili su pet albuma, mijenjali postave, a samim time i obogaćivali zvuk benda novim idejama, ali i instrumentima, no pozivitno ludilo u kojemu bend stvara svoje neartikulirane glasove dok se glazbeni kaos odvija u pozadini (ili je možda obrnuto) nešto je što zaslužuje vašu pažnju. Možda ćete odustati već nakon druge "Levhorm" jer će vas činiti odveć nervoznim, no postoji i mogućnost kako će neurotični album "Dhorimviskha" postati vaš suputnik do kraja ljeta.

Pružite mu šansu, jer je zaista neobičan, poseban, totalno drugačiji i čudan album, kao ništa što ste imali prilike poslušati ove godine. Totalno izvan vremena i prostora, došljak iz neke druge paralelne dimenzije u kojoj ipak žive ljudi, koji su hrabri i odvažni glazbenici koji se ne boje novih izazova, a pop-glazbu smatraju oruđem u borbi protiv učmalosti, neinovativnosti i prije svega dosade. U glazbi, ali i u životu.