Tko čeka, taj dočeka! Bila je prva reakcija Roberta Seligmana nakon osvajanja titule europskog viceprvaka. Nakon deset godina Seligman je ponovno na postolju velikog natjecanja. Prije deset godina osvojio je brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Lausannei. Tada je srebro osvojio Filip Ude koji je jučer u Glasgowu također nastupio u finalu. No, na kraju je završio na šestoj poziciji.

Seligman je u finalu Glasgowa nastupio u finalu kao pretposljednji. Vratio se na mjesto gdje je prije tri godine bio u prigodi osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu i plasirati se na svoje prve Olimpijske igre. Tada je u finalu kiksao. Zato je ove godine u Glasgow stigao kako bi završio neke poslove.


Uoči Robertovog nastupa bilo je jasno kako mu se otvara velika prilika za medalju. Na početku kvalifikacija veliki kiks načinio je olimpijski i svjetski prvak Britanac Max Whitlock. Poput pravog jahača na rodeu, stao je na konja, što, naravno, u gimnastici nije dopušteno. No, možda je s tim pravda zadovoljena, jer prema svim procjenama Whitlock se, s obzirom na nastup u kvalifikacijama, nije trebao naći u društvu finalista. Zato je briljirao mladi Irac Rhys McClenaghan. Dobio je ocjenu 15.300, još veću nego u kvalifikacijama. Mladić je to kojem je samo 19 godina, a velike mogućnosti najavio je prošle godine kada je pobijedio na Svjetskom kupu u Osijeku. Tada je Seligman također bio drugi. Kao i u Glasgowu. No, ovaj put odlično je odradio finalnu vježbu. Bilo je jasno kako će za rušenje mladog Irca Osječaninu trebati savršenstvo. Nije bilo savršeno, ali konačnih 14.866 prilično je visoka ocjena i bila je dovoljna već tada za medalju. Seligman je imao medalju u džepu prije nastupa posljednjeg finalista, Slovenca Saše Bertoncelja. Na kraju su suci procijenili kako su Hrvat i Slovenac zaslužili doslovce u tisućinku jednaku ocjenu. Bertoncelj je također dobio ocjenu 14.866 te su Seligman i on podijelili srebrnu medalju, dok bronca ovaj put nije dodijeljena.
I njega svake godine gledamo u Gradskom vrtu, i ako nam je zbog nekoga drago što je došao do medalje i zajedno na postolju stajao sa svojim hrvatskim kolegom, onda nam je to zbog ovoga simpatičnog Ljubljančanina koji obožava doći u Osijek. Nije propustio ni jedno od dosadašnjih deset izdanja. A Seligman je u svom 13. velikom seniorskom finalu (14. ako računamo i Europsko juniorsko prvenstvo u Ljubljani), osmo na Europskom prvenstvu osvojio drugu medalju. Prvu nakon deset godina. U kolekciji, osim brojnih medalja sa Svjetskih kupova, ima i dva srebra s Mediteranskih igara, 2013. i 2018. godine. Sigurno je kako Seligman ne bi imao ništa protiv da nastavi sada skupljati srebra. Nedostaju mu ona sa Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara.
- Stvarno, deset godina čekao sam na još jednu europsku medalju. Sada je bila nešto sjajnija. Mislim, apsolutno zasluženo. Već imam osam finala na europskim prvenstvima. Konstantno sam tu, već 14 godina sam u samom europskom i svjetskom vrhu. Eto, ona poslovica - tko čeka, taj dočeka - vrijedi definitivno za mene - rekao je Seligman nakon proglašenja pobjednika.
Medalju mu je uručio Mario Vukoja, član Tehničke komisije Europske gimnastičke federacije i jedan od trenera Filipa Udea. Robert je uoči Glasgowa često ponavljao kako je sjajno pripremljen, kako vježbu sa startom 6.1 može odraditi i više puta dnevno. U Glasgowu u sjajnoj sportskoj atmosferi to je i dokazao.
- Uložio sam mnogo truda i rada u ovo. Svakodnevno treniram po pet-šest sati, i naravno, kada si uporan i ne odustaješ nikada, kad-tad dođe na naplatu i kad-tad uspiješ se popeti na postolje i ostvariti svoje snove. Ponosan sam što sam očiti primjer onoga da jednostavno treba biti uporan, treba sanjati, a onda se ponekad snovi i ostvare - rekao je Seligman, koji se sada okreće novim izazovima.

Ove godine slijedi Seligmanu i Svjetsko prvenstvo u Kataru. Gdje sigurno ima sličnih ambicija. Cilj mu je do kraja karijere osvojiti i medalju na Svjetskom prvenstvu te nastupiti na Olimpijskim igrama. Kako trenutačno izgleda, u 32. godini ne čini se kako se karijera bliži kraju. Štoviše, dojma smo kako mu najbolje godine tek dolaze.
- Baš sam nekako sada dojma kako sam odlično tempirao formu od Prvenstva Hrvatske kada sam pobijedio, potom na Mediteranskim igrama kada sam osvojio srebrnu medalju i sada srebrnom medaljom na Europskom prvenstvu. Forma je sve više rasla. Stvarno sve ide fantastično, onako, prema planu, baš kako sam i htio. Ove godine je baš vježba sa startom 6.¸1 sjela. Sjela mi je i koncepcija vježbe i način pripreme i psihološka priprema… Ma, sve je stvarno onako kako treba i želim sad to samo podizati sve više i više, jer vrlo brzo, za dva mjeseca, doći će nastup na Svjetskom prvenstvu u Dohi i već se okrećem tome - rekao je Seligman, kojeg je nakon osvojene medalje poput malog djeteta u naručje uhvatio njegov trener Vladimir Mađarević. I njemu je ovo najveći trenerski uspjeh. Zajedno u seniorskoj konkurenciji surađuju devet godina.
- Zadovoljstvo je golemo. Dogodila se prava eksplozija ushita. Grlili smo se, mi Osječani, Robert, ja, Boris (Čulin nap.a), naš fizioterapeut Vlatko Vorih. Ovo su stvari zbog kojih si cijeli život odlučio raditi u sportu, zbog kojih se boriš, trudiš se, eto Robert već gotovo 30 godina, ja već gotovo 40 godina. Ovo je bogatstvo, a ne neke materijalne vrijednosti. Što se tiče Roberta, nekako najveću vrijednost smatram što konačno ima unutarnju stabilnost i samopouzdanje i što konačno ima vježbu u koju sto posto vjeruje - ispričao nam je Mađarević, koji je podsjetio da se u Glasgowu dogodio jedan od najvećih uspjeha pojedinačnog osječkog sporta.
- To je sigurno najveći uspjeh našega kluba, ali i veliki rezultat osječkog sporta. Možda i najveći nekog pojedinačnog sportaša od hrvatske samostalnosti. Veliki je ovo uspjeh hrvatske gimnastike. U samo deset godina imamo već petu europsku medalju, imamo tri svjetske medalje, svjetskog prvaka i medalju s Olimpijskih igara, a dolaze nam i mladi. U samo deset godina moramo biti ponosni na sve ostvareno - rekao je ushićeni Mađarević.
Seligmanovo srebro iz Glasgowa peta je hrvatska medalja s europskih prvenstava. Osječanin, osim ovoga srebra, ima broncu iz Lausanne 2008., gdje je Filip Ude osvojio drugo mjesto. Dvije medalje s EP-a ima i Marijo Možnik. Bio je srebrni u Montpellieru 2012. godine, a tri godine kasnije, također u tom francuskom gradu, okitio se naslovom europskog prvaka a preči.