Jedinstven slavonski naglasak moguće je prepoznati u svakom kutku Hrvatske. Jedan takav prepoznat je i u malome mjestu Vrisnik na otoku Hvaru kad je autorica teksta krajem srpnja zajedno s obitelji posjetila konobu "Maslina". Čim je izvršena narudžba, suvlasnica konobe upitala je:
- Vi ste sigurno iz Osijeka! Ja sam živjela u Paškoj 16, a već petu godinu živim u Vrisniku gdje sam se preselila zbog svoga supruga Borivoja. Baš mi je drago što ovdje vidim nekoga iz svoga kraja – gotovo u dahu izgovorila je 43-godišnja Željka Bojanić, čije je djevojačko prezime Miložić dobro poznato stanovnicima Juga 2 gdje je donedavno živjela. Da se u malome Vrisniku, mjestu s oko 200-tinjak stanovnika, nađu Osječani (naknadno je utvrđena još jedna poveznica) prava je slučajnost.
Nakon rada u struci u prodavaonici odjeće, a potom i otkaza, ostala je bez posla 2012. kad je odlučila sezonski otići na Hvar. Počela je raditi u Starom Gradu i ubrzo je upoznala sadašnjeg supruga Borivoja. Nije dvojila ni trenutka da svojoj obitelji priopći da se ne vraća u Osijek. Razlog tome bio je i taj što je suprug u Vrisniku gdje živi pokrenuo proizvodnju maslina, odnosno maslinovog ulja i paste od maslina i kad se proizvodnja uhodala, Željka se prebacila u ugostiteljske vode. Danas sa suprugom vodi konobu na uzvišenom dijelu Vrisnika, nudeći starinske specijalitete.
- Supruga sam dovela u Osijek i bio je oduševljen ravnicom te se nije mogao načuditi poljima. Zimi dođemo u Osijek i baš sam prošle godine nabavila skafander za najmlađu kćer Ivu, misleći da će nas u Slavoniji dočekati snijeg. Naposljetku je snijega bilo u ožujku na Hvaru – priča Željka dodajući da joj Osijek nedostaje jer je grad, ističe, koji iako je velik, ima svoju dušu.
Kad su u pitanju njezine kćeri, Željka kaže kako će se 22-godišnja Lora uskoro preseliti kod dečka u Split, dok se godinu dana starija Klea još nije odlučila na taj korak. Osijek joj je, kaže, uvijek u srcu i s ponosom strancima nerijetko pojašnjava odakle dolazi. "S priče na priču" sa Željkom smo se dotaknuli i Glasa Slavonije. Tad nam je rekla kako je njezin brat zet naše, na žalost, preminule radne kolegice Ljubice Buk.
- Nju sam obožavala i znam koliko je voljela svoj posao. Na žalost, nije više s nama, ali uspomene ostaju - poručila je Željka Bojanić.
- Moram vam priznati da mi je srce zatitralo kad sam čula vaš naglasak i jako mi je drago da smo se nas dvije Osječanke srele u malom Vrisniku, baš u mojoj konobi - kaže Željka. M. Mihelić