U Srbiji se navodno zakuhava gadna oluja, ako je to uopće prava riječ s obzirom na omraženost tog pojma od 1995. godine u tamošnjoj javnosti, koja se sastoji u namjeri predsjednika Aleksandra Vučića da potpiše povijesnu nagodbu s kosovskim Albancima o razmjeni teritorija. Srbima bi, prema tom paklenom planu, pripao majušni sjever Kosova, a Albanci bi uz najveći dio Kosova (90 posto njegova teritorija) u miraz dobili i susjednu Preševsku dolinu, većinski albansku regiju trenutno u sastavu Republike Srbije.

Tom bi se odlukom prekinuo zamršeni Gordijev čvor vezan za kosovsko proglašenje neovisnosti prije deset godina unatoč žestokom protivljenju Beograda. No, istodobno se otvara nova kontroverza jer bi pod kosovskom zastavom, voljom Aleksandra Vučića, ostalo živjeti dvije trećine sadašnje srpske populacije na Kosovu, a o izdvajanju općina Preševo i Bujanovac s albanskom etničkom većinom iz sastava tzv. uže Srbije i njihovom priključenju Kosovu da i ne govorimo. Nije isključeno da srbijanska javnost Vučića optuži za veleizdaju s obzirom na činjenicu kakav fetiš u srbijanskoj nacionalističkoj ideologiji predstavlja mitski "srpski" teritorij Kosova. Poznajući buntovnu ćud naših susjeda nije isključeno da Srbi izađu na ulice ponovno uzvikujući: "Bolje rat nego pakt!", iako je vjerojatnost od novog rata, bar kada je riječ o Kosovu koje štiti američka vojska stacionirana u bazi Bondsteel, ravna ništici.


Kako bi samoga sebe ohrabrio i zbunio političke protivnike u Srbiji, nesigurni Aleksandar Vučić odlučio se s nevjerojatno gadljivom retorikom istovariti na Hrvate u već tradicionalnom pripetavanju što se svake godine događa u povodu obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja kojom je u Hrvatskoj prestao rat, a naša zemlja oslobođena srpske okupacijske čizme. Naravno da je taj kolosalni povijesni događaj od najveće važnosti za trajni mir i dobrosusjedstvo Hrvata i Srba velika frustracija za Aleksandra Vučića koji je tijekom srpske agresije na Hrvatsku obilazio zaposjednuta područja i mjesne Srbe huškao na rat.
Želeći usplamtjeti srpstvo kako bi Olujom prikrio povijesni uzmak na Kosovu, ovaj ratni gubitnik na srbijanskoj komemoraciji ugasloj SAO Krajini bijesno je uskliknuo: "Hitler je htio svijet bez Židova, a Hrvati Hrvatsku bez Srba". Raspamećen zbog sudjelovanja izraelskih ratnih zrakoplova F-16 na proslavi obljetnice Oluje u Kninu, Vučić je otišao korak dalje u svome vrijeđanju, uspoređujući upad nacista u skrovište židovske djevojčice Ane Frank i njezino odvođenje u koncentracijski logor i smrt s ulaskom hrvatskih oslobodilaca u Petrinju, Slunj, Sveti Rok, Knin, Benkovac i Drniš nakon petogodišnje velikosrpske okupacije. Nemajući stida i morala, Vučić je dodao kako je "u oba slučaja jedina krivnja i Ane Frank i Srba iz Krajine bila ne nešto što su napravili, nego nečije uvjerenje da će bez njih neka zemlja, neki ljudi biti ljepši i bolji". Njemu se pridružio kompanjon na vlasti inoministar Ivica Dačić riječima kako "rat u Hrvatskoj nije nastao tako što je Srbija izvršila agresiju, nego su Slovenija i Hrvatska izvršile nelegalnu secesiju pa je slijedio odgovor savezne vlade koju je vodio Ante Marković, dakle Hrvat". Ove zapaljive revizionističke izjave 23 godine nakon operacije "Oluja" svjedoče kako Srbija nije prošla katarzu niti se oslobodila zla u koje je upala 90-tih.
Zanimljivo da je za mjesto s kojeg će ove godine poslati svoje visokotoksične postolujne poruke Aleksandar Vučić izabrao Bačku Palanku, vojvođansku selendru koja je imala izrazitu ulogu u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, naročito na grad Ilok i obližnja mjesta Šarengrad, Bapsku i Mohovo. Ono što se sručilo 1991. na taj najistočniji dio Hrvatske, a nosilo je velikosrpski predznak, predstavlja neka od najodvratnijih poglavlja srpske agresije na našu zemlju. Kao što je poznato, Iločani su nakon višemjesečnih vojnih napada koji su završili potpunim okruženjem i opsadom od JNA dobili ultimatum da se moraju iseliti ili će njihov grad biti sravnjen sa zemljom. Ovaj hrvatski grad nije imao nikakve šanse za obranu zbog nedostatka oružja, nepostojanja kontakta sa slobodnim teritorijem, velikog broja prognanika iz okolnih sela, odsječenosti od električne energije koju su do razbuktavanja sukoba dobivali iz Bačke Palanke te potpune informativne blokade. Kako bi izazvala očaj kod Iločana, JNA je, koristeći zvučnike u svom uporištu na Principovcu, emitirala poruke poput: "Još tri dana do klanja!" Nemajući izbora, s tom odlukom morao se složiti i Zagreb, a iz Iloka je 17. listopada izašla tužna kolona vozila duga 15 kilometara (!) u kojoj je bilo 15.000 Hrvata koji su pod pratnjom vojnika JNA i pripadnika Promatračke misije Europske zajednice (sladoledari) morali napustiti svoje domove i utočište pronaći u Hrvatskoj i diljem Europe.
Prava tragedija pogodila je onih tisuću Hrvata i još toliko iločkih Slovaka koji su pokušali ostati u svome gradu tijekom okupacije. To je svojevrsna tabu-tema u hrvatskoj javnosti. Uistinu je potresno čitati svjedočanstva koja su iza sebe ostavili učiteljica Marija Pletikapić (u knjizi "Ilok i iločki kraj u Domovinskom ratu", Ilok 2011.) i iločki župnik fra Marko Malović ("Ostajemo u Iloku. Ilok u Domovinskom ratu", Zagreb 2000.), ali i svjedočenja zaštićenih svjedoka u procesu koji je Hrvatska povela protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Den Haagu. Nevjerojatno da je i taj prvorazredni povijesni dokument, sa svim argumentima o srpskoj agresiji na Hrvatsku, praktički skriven od očiju naše javnosti te se može pronaći na internetu isključivo na engleskom jeziku (www.icj-cij.org/en/case/118/written-proceedings).


Odmah nakon odlaska Hrvata u Ilok upadaju JNA i srpski dobrovoljci iz Bačke Palanke. Ondje je viđen i Miloševićev intimus Mihalj Kertes u odori JNA, a u rukama je imao strojnicu Heckler und Koch s prigušivačem. Preostali Hrvati i Slovaci bili su tijekom okupacije potpuno deklasirani, podvrgnuti divljačkom fizičkom i psihičkom nasilju, zlostavljanju, neprestanoj pljački, zatvaranju, robovskom radu i ubojstvima. Najžešći zlostavljači bili su upravo krajinski Srbi (sve redom srpske Ane Frank, kako bi rekao podivljali Vučić), naoružani prognanici iz zapadne Slavonije koji provode krvavu osvetu nad iločkim Hrvatima u čije domove nasilnički upadaju. Zanimljivo je i svjedočanstvo učiteljice Marije Pletikapić o pokušajima da se Ilok odmah nakon okupacije pripoji Srbiji. Bačka Palanka posljednje je mjesto u kojemu bi se mogao komemorirati martirij Srba. Znao je to jako dobro i Vučić namjerno odabirući grad odakle je krenula velikospska agresija na Ilok.