U Udruzi gluhih i nagluhih Osječko-baranjske županije u Pejačevićevoj ulici broj 3 nešto manje od dvije godine djeluje radionica za djecu koja imaju poteškoća sa sluhom. Kako funkcionira rad s djecom u Udruzi objasnila nam je Nataša Kopunović, magistrica psihologije, zaposlena ondje kao tumač i prevoditelj hrvatskog znakovnog jezika.

Prema njezinim riječima, ova radionica trenutno okuplja osmero gluhe i nagluhe djece te djece koja imaju ugrađenu umjetnu pužnicu, u dobi od tri do 12 godina. Djeca dolaze jednom tjedno po dva sata te kroz igru i međusobnu komunikaciju uče abecedu za gluhe osobe i znakovni jezik, ali i kako prihvatiti sebe te razumjeti svoju situaciju. Dodala je da je važna svrha ove radionice socijalizacija djece te upućivanje u kulturu gluhih osoba. Ta je skupina nešto veća jer s gluhom i nagluhom djecom u njezinom radu sudjeluju i njihova braća i sestre.
- Djeca se u našoj radionici međusobno upoznaju kako bi shvatila da nisu jedina na svijetu ili u gradu koja ne čuju, da postoje i druga djeca koja imaju iste poteškoće u komunikaciji te da se oslobode i počnu shvaćati sebe u tom svijetu. To znači, da postoje isti kao i ja te različiti od mene što se tiče mogućnosti komuniciranja. Djeca se najbolje zbližavaju kroz igru i rješavanje zajedničkih zadataka. Obično je riječ o kreativnim radionicama, izradi zajedničkih crteža ili plakata. Na taj način su djeca prisiljena komunicirati međusobno, ističe Kopunović.
Rad s djecom koja ne čuju uključuje i članove obitelji. Roditeljima se savjetuje da nauče znakovni jezik kako bi mogli kvalitetno komunicirati sa svojom djecom. Hrvatski znakovni jezik može se naučiti i u Udruzi gluhih i nagluhih. Skupni rad se provodi glavnom s gluhom djecom.koja su jedini takav slučaj u obitelji.
Činjenica da se dijete nalazi među članovima obitelji koja nemaju takvih komunikacijskih poteškoća otvara brojne nesporazume i probleme u socijalizaciji.
- To je i kao u ostalim obiteljima, ako je komunikacija unutar njezinih članova loša, tu nastaju problemi. U današnje vrijeme općenito se vrlo malo radi na socijalizaciji, ide se na obrazovanje djeteta, na pitanje koliko ono zna, što može, kao i neka druga postignuća, ali se malo radi na tome da se djecu uči da budu društvena bića, da funkcioniraju u svijetu. Ne možeš puno toga postići bez lijepe i tople riječi, bez komunikacije, bez otvorenog izražavanja svojih emocija i razumijevanja tuđih. Riječ je o tzv. emocionalnoj inteligenciji o kojoj se sada u psihologiji jako puno govori. Takva je komunikacija nažalost zapostavljena i u svim ostalim obiteljima. Tome su prilično pridonijele i nove tehnologije pa djeca umjesto da komuniciraju sa svojim bližnjima ili vršnjacima sada ne odvaju oči od računala, tableta, elektroničke igračke ili mobitela. Jasno je da dijete koje ne može komunicirati sa svojim roditeljima zbog oštećenja sluha i nemogućnosti govora te ne može izraziti svoje elementarne želje i potrebe doživljava veliku frustraciju i patnju, objašnjava Kopunović.
Problema u shvaćanju osoba s gluhoćom ili nijemošću ima i u društvu, zato treba naglasiti da osobe koje imaju poteškoća sa sluhom i govorom nisu bolesne, a gluhoća nije zarazna, objašnjava nam naša sugovornica. Ističe da su posrijedi osobe koje se ne razlikuju od ostatka društva, jedino što komuniciraju drukčijim jezikom.
- To je kao da negdje na ulici susretnete stranca koji ne govori naš jezik. Gluhe i nagluhe osobe su poput primjerice stranih turista koji se nađu u sredini čiji jezik ne znaju. Ništa ih drugo ne ograničava, da bi mogli raditi kao i drugi, iako se u praksi često događaju brojni nesporazumi u toj sferi života pa se kod zapošljavanja mogu čuti prigovori: Kako će on (ona) raditi kad je gluh (gluha)? No, gluhe i nagluhe osobe vide kao i sve druge osobe, osjete i vibracije kada je riječ o glazbi te mogu biti izvrsni plesači, kaže nam Kopunović.
Sasvim drukčija situacija je u obiteljima u kojima su i roditelji gluhe osobe, jer je znakovna komunikacija među njima automatska, ističe Kopunović. Gluhi roditelji znaju koja su ograničenja, ali mogućnosti njihove djece. Također, gluhi roditelj će rjeđe opravdavati svoje dijete riječima „On to ne može zato što je gluh“ nego će reći „Možeš, mogao sam to i ja“. Roditelji gluhe ili nagluhe djece koji čuju često će svoje dijete poštedjeti i onda kada to uopće nije potrebno. Dodaje kako je u posljednje vrijeme sve više gluhih roditelja koji žele podijeliti svoje iskustvo s roditeljima djece koja ne čuju. D.Celing