Magazin
TEMA TJEDNA: DOBRE I LOŠE STRANE TURIZMA (I.)

Samo od sunca i mora ne može se više živjeti
Objavljeno 4. kolovoza, 2018.
PRORAČUN SE PUNI: BEZ OBZIRA NA SRPANJSKI TURISTIČKI PODBAČAJ, DO KRAJA SEZONE NADOKNADIT ĆE SE PROPUŠTENO

Je li bilo "srpanjskih rupa" u broju noćenja i hoće li ovogodišnja turistička sezona biti rekordana ili samo na razini lanjske, pitanja su koja su zahuktala rasprave o stanju u turizmu. Naime, u srpnju nije bilo previše sunačanih dana, pa pola je mjeseca još trajalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, što se sve navodno odrazilo i na brojke.


Jedan od uzroka je i agresivniji povratak Turske na svjetsko tržiše, zatim Tunisa i već standardno Španjolske, kao turističke velesile, ali i Grčke, unatoč kataklizmičnim požarima. Potonje dvije su naime počele sezonu i s dampinškim cijenama pokušavajući nam uzeti dio turističkog kolača za 2018. Optimističke prognoze pak navode da će kolovoz sve to nadoknaditi i da se ipak možemo nadati odličnim rezultatima i brojkama. Međutim, hrvatski turizam, između ostalog, opterećuje i kronični manjak stručnjaka u ugostiteljstvu, ne pomažu ni povećane uvozne kvote radnika, te visoka stopa PDV-a, za koji se još ne zna hoće li biti smanjen bar za jedan posto. Ali ove je godine zbog sve masovnijeg iseljavanja ipak najviše u fokusu problem nedostatka radne snage što izaziva i brojne nesuglasice. Naime, nakon što je ministar turizma Gari Cappelli nedavno javno apelirao na poslodavce u turizmu da plaće jednokratno povećaju za 30 posto, u sektoru turizma nastali su poprilični šok i nevjerica. Zbunjeni su hotelijeri, udruge u turizmu, turistički konzultanti - pa čak i predstavnici sindikata - a većina se pita je li ministar Cappelli prije svojih hrabrih izjava za javnost pogledao financijska izvješća hotela pa planove o povećanjima plaća utemeljio na nekim konkretnim brojkama.
"Njegove izjave potpuno su deplasirane i ja ne razumijem odakle mu takve ideje. Poslodavci su itekako zainteresirani povećavati plaće svojih radnika, a razni dušebrižnici neka radije razmisle o načinima kako će srediti preskupu državu, umjesto da govore o plaćama. Primanja sigurno treba povećavati, ali je neshvatljivo da o tome na tako paušalan način govori netko tko o biznisu nema pojma. Radije neka se oni brinu o državnoj administraciji koja nas sve skupa uništava", kritičan je u izjavi za Jutarnji list bio hotelijer Jako Andabak i vlasnik kompanije Bluesun.
PREMALE PLAĆE

Ostatak sektora o tome govori u nešto odmjerenijem tonu, ali svi se slažu da su izjave ministra Cappellija ipak izašle iz uobičajenih okvira. "Ne znam što bih rekao, ta je izjava u najmanju ruku čudna. U srcu sezone izjavljivati kako bi hotelijeri plaće jednokratno trebali povećati za 30 posto za posljedicu može imati isključivo unošenje nereda u sektor koji se ionako bori s pomanjkanjem radne snage. Ministar našim zaposlenicima zapravo sugerira kako hotelijeri mogu, ali ne žele povećati plaće radnika, što nije točno niti je za sektor dobro", poručio je predsjednik Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske Ivan Sabljić, sugerirajući da bi pitanje povećanja plaća radnika trebalo biti dio velikog paketa u sklopu kojeg treba razgovarati o poreznom rasterećenju, smanjenju pojedinih nameta, a onda naravno i poboljšanju uvjeta rada zaposlenika, čega je visina plaća također značajan dio.
"Zašto ministar više ne govori o količini novca koju su hotelijeri investirali samo ove godine, a što je preduvjet za stvaranje radnih mjesta? Povećanje plaća ne može se riješiti kroz smanjenje generalne stope PDV-a s 25 na 24 posto, nama treba sustavno rješavanje problema koji postoje u turizmu", poručuje Sabljić. O tome najbolje svjedoče sami hotelijeri, koji kažu da već sada bilježe iznimno visok udio troškova rada u poslovanju hotela.
Ministar Cappelli ipak inzistira na tome da poslodavci u sektoru turizma mogu isfinancirati povećanje plaća u iznosima od 30 posto za što temelj pronalazi u financijama hotelijera, čije brojke tumači drukčije od dijela sektora.
Nadalje, ministar turizma Gari Cappelli izjavio je da Hrvatska kao članica EU-a ne može subvencionirati aviokompanije pa nuditi ljetovanje s prijevozom i smještajem za 400 eura, kao što to radi Turska ili neke druge države nečlanice, te da će i Turska kroz godinu-dvije morati prestati s tom praksom. Ta je zemlja, naime, poznata po vrlo niskim cijenama aranžmana koji uključuju i avioprijevoz i smještaj u nekom od mnogobrojnih turskih resorta. Stručnjaci također smatraju da bi Hrvatska, kada bi radila nešto slično, samo izgubila.
Siniša Topalović, direktor hrvatskog ureda konzultantske tvrtke Horwath HTL, koja je specijalizirana za savjetovanje u turizmu i hotelijerstvu, navodi da su Hrvatska i Turska suštinski razvile različite modele turističke ponude i da su ovi primjeri low cost paketa od 400 eura ekstremni primjeri koji bi predstavljali samoubojstvo za hrvatski turizam.
"Čarteri za Tursku pune se na dnevnoj bazi, goste se vodi u resorte niske do srednje kvalitete, no onda se unutar destinacija stvara dodatna potrošnja kroz potrošnju u destinaciji - restorani, zlato, ćilimi, zabavni parkovi, izleti i slično. Jeftini se aranžmani zapravo temelje na pristupu da se gosta dobije u destinaciju, a da potom on dodatnom potrošnjom stvara ekonomski učinak", rekao je Topalović te još dodao i ovo:
"Ono što je poseban problem prošle, ali i ove godine, jesu povećane cijene hotelskog smještaja koje nije pratilo adekvatno podizanje kvalitete usluge, što je tržište i prepoznalo pa je u pojedinim destinacijama došlo do usporenog bookinga. Dakle, briga o odnosu vrijednosti za novac opet postaje ključna jer su se na tržište vratile brojne destinacije koje su zbog terorizma i političkih nestabilnosti bile posljednjih godina izvan fokusa."
OGRANIČENI KAPACITETI

I dok se Turska nakon dvije godine problema vraća na tržište, Hrvatska je u drukčijoj situaciji. "Hrvatska mora inzistirati na daljnjem rastu kvalitete i cijena, to će osigurati i povećanje tržišnog udjela. Ne možemo rasti u noćenjima kad imamo ograničenje kapaciteta. Zasad nam nisu potrebne niske cijene, već dobra kvaliteta i dobar marketing koji će nam osigurati tržišnu vidljivost", zaključio je Neven Ivandić s Instituta za turizam.
Jedna od tema nedavne diskusije bila je i mjerenje utjecaja turizma na bruto domaći proizvod gdje su sudionici nastojali kroz različite modele izračuna doći do što točnijih podataka. Iako se u medijima često čuju hvalevrijedni rezultati, nameće se pitanje koliko su oni točni i koji su sve parametri uzeti prilikom njihova izračuna. Vrlo zanimljivu konstataciju dao je dr. sc. Maroje Lang, glavni savjetnik u Sektoru za istraživanje Hrvatske narodne banke, koji navodi da od jedne kune zarađene u turizmu stvarna dobit iznosi samo oko 30 lipa, jer kada se odbije sve ono što je uvezeno, ostaje da je dobit tek neposredna usluga. "Malo je zemalja, ako ih uopće ima, koje bi svoj ekonomski razvoj mogle i smjele bazirati na turizmu, pa se tako nameće i pitanje koliko Hrvatska svoj razvoj može podrediti turizmu i koliko je to uopće dobro za nju. Svakako da je turizam značajna privredna grana, ali ako se on bude usmjeravao na način na koji je Španjolska razvijala svoj turizam, a upravo takav model je najsličniji u Hrvatskoj, onda je za očekivati da će se Hrvatskoj dogoditi i slična sudbina Španjolske s tim da treba imati u vidu da je Španjolska snažna turistička velesila, pa bi njezina sudbina za Hrvatsku bila pogubna. Iako španjolski turizam ima najveći broj noćenja i prihod, a u turizmu zapošljava oko dva milijuna zaposlenika, ona je i dalje država s velikom nezaposlenošću i velikim odljevom mladih i obrazovanih Španjolaca. Način rentijerskog turizma kakav je u Hrvatskoj najviše zastupljen za posljedicu ima otvaranje najslabije plaćenih radnih mjesta, a što za posljedicu ima dodatno iseljavanje visokoobrazovane strukture hrvatskih građana. Nažalost, u medijima se tako često može čuti kako su mjesta sobarica, konobara i kuharica zanimanja budućnosti za hrvatske građane. Želimo li takvu budućnost Hrvatskoj?" pita se Lang.
Stručnjaci su složni i u mišljenju da se hrvatski turizam, napose onaj jadranski (kontinentalni je neka druga priča) treba podići na što višu razinu te da je aktivan kroz cijelu godinu, a ne samo u tri ljetna mjeseca. Na taj način moguće je kroz dodanu vrijednost otvarati nova kvalitetnija radna mjesta i zadržati mlade u Hrvatskoj, a izbjeći masovni turizam koji neizbježno dovodi do ekološke devastacije prostora i najmanju zaradu.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Umjesto masovnosti kvaliteta
Neven Ivandić s Instituta za turizam također smatra da je put Hrvatske isključivo u kvaliteti, a uz to navodi da nema razloga ići na niže cijene. "Prvo, mi nemamo ni približan broj hotela kao Turska, kojoj smještaja ne nedostaje. S druge strane, Hrvatska je na vrlo visokom stupnju iskorištenosti smještaja, što hotela, što privatnog smještaja, pa nema razloga za toliko spuštanje cijena. Ne bismo dobili puno više gostiju snižavanjem cijena. Mi moramo ići na višu kvalitetu i više cijene, trebamo imati visokokvalitetne ljude u turizmu koji su visoko plaćeni", rekao je Ivandić. Zemlje koje se poput Turske, kaže, probijaju na tržište sad koriste dodatne marketinške aktivnosti kako bi ponovno bile konkurentne. No, na pitanje hoćemo li se s Turskom natjecati s cijenama ili kvalitetom, Ivandić prije navodi kvalitetu.

ZORAN KLARIĆ

TREBA PROMIJENITI UVJETE POSLOVANJA

 

Od uspostave neovisne hrvatske države napravljeno je dosta, i to ne samo oko pitanja broja noćenja nego i oko pitanja dizanja kvalitete hrvatskog turizma i imidža Hrvatske kao turističke zemlje. Osobito mnogo učinjeno je posljednjih nekoliko godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iako se ne smije zaboraviti da je Hrvatska tek 2012. po broju noćenja dostigla brojke iz godine prije Domovinskog rata, kaže prof. dr. sc. Zoran Klarić, sa Instituta za turizam, Zagreb.



Jesmo li kao država mogli napraviti više kad se radi o turizmu?
- U usporedbi sa svim konkurentskim zemljama na Sredozemlju, pa i drugdje u Europi, u Hrvatskoj je izgrađeno znatno manje novih smještajnih sadržaja, posebice hotela. Postoje velike razlike i između pojedinih dijelova Hrvatske, jer daleko najveći rast bilježi Dalmacija, velikim dijelom zahvaljujući izgradnji autoceste Dalmatine. Nešto je slabiji brojčani rast u Istri, ali uz istodobno znatan rast kvalitete ponude, a znatno sporije raste područje Kvarnera i pogotovo kontinentalna Hrvatska, koja je tek 2016. dosegla vrijednosti iz kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Treba biti objektivan i reći da su Hrvatskoj izrazito išle na ruku promjene u okruženju, u prvom redu ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. i pad turizma u zemljama južnog Sredozemlja zbog posljedica arapskog proljeća nakon 2010. godine. Na rast hrvatskog turizma utjecali su i nepovoljna politička situacija u Turskoj, rat u Siriji, a određenu ulogu imao je zasigurno i pad razine sigurnosti u mnogim europskim sredozemnim zemljama zbog terorističkih napada. Stoga zapravo i nije bio potreban neki znatniji napor da bi se ostvario taj rast, što znači da o tome treba voditi računa u bliskoj budućnosti u vezi s ponovnim buđenjem turizma u zemljama južnog i istočnog Sredozemlja i prestankom utjecaja činjenice da smo nova članica Europske unije. Posebno bi trebalo poraditi na kvalitetnijem menadžerstvu u turizmu, što se spominje kao jedan od velikih nedostataka hrvatskog turizma, kao i na poticanju razvoja hotelskih i sličnih kapaciteta umjesto prevelike orijentacije na jeftiniji i za zapošljavanje i razvoj znatno manje važan smještaj u domaćinstvima i apartmanima.

PLAN I STRATEGIJA


Kad govorimo o turizmu danas, što znači održivi razvitak turizma? S tim u vezi, kakvo je prostorno planiranje u turizmu, kakva je strategija razvoja turizma Republike Hrvatske?
- Održivi razvitak turizma sastavni je dio svih osnovnih planskih dokumenata na kojima se temelji planiranje razvoja turizma Hrvatske, u prvom redu Glavnog plana i strategija razvoja turizma Hrvatske, koji je izradio Institut za turizam iz Zagreba, a Hrvatski sabor 2013. prihvatio. Održivi turizam podrazumijeva oblik razvoja koji koristi prirodne ekosustave kao resurs rasta proizvodnje i potrošnje, ali ih sljedećim generacijama ostavlja neizmijenjene ili ne bitno smanjene kakvoće, a često se definira i kao razvitak unutar granica prihvatnog kapaciteta prostora. Glavni plan i strategija razvoja turizma Hrvatske temelji se upravo na takvom pristupu, istodobno vodeći računa o stalnom dizanju kvalitete hrvatskog turizma kao osnove za postizanje boljih gospodarskih učinaka i smanjenju sezonalnosti kao jednog od najvažnijih ograničenja. No, dok je u pitanju strateškog planiranja učinjeno mnogo, kada je riječ o realizaciji planskih projekata na nižim razinama, još uvijek ima dosta problema. Naime, komplicirane i dugotrajne procedure i visoki troškovi otežavaju realizaciju krupnih investicijskih projekata u turizmu, za razliku od mnogih drugih zemalja u svijetu, gdje ti procesi traju kratko, a investitorima se nudi zemljište i priključna infrastruktura po vrlo niskim cijenama. Istodobno se obalni prostor konstantno devastira stambenom izgradnjom, odnosno izgradnjom vikendica i apartmana, koja su već sada zauzele gotovo sve dostupne i atraktivne dijelove obale. Kako ne postoje učinkoviti načini zaustavljanja takve gradnje, ona je već sada nanijela Hrvatskoj znatno veću štetu od tzv. velikih projekata, koji zbog snažnih otpora u lokalnoj zajednici, često i snažnih reakcija ekoloških udruga, velikim dijelom nisu nikad ni realizirani.

ZNATNO ZAOSTAJANJE


Kakav nam je marketing u turizmu, kakav menadžment, pratimo li u Hrvatskoj suvremenene turističke trendove? Koji su najveći problemi hrvatskog turizma danas?
- Zbog niza posebnih povoljnih okolnosti koje su utjecale na rast hrvatskog turizma teško je donijeti objektivnu procjenu o učincima hrvatskog marketinga i menadžmenta na taj rast. No da se situacija mijenja nabolje, potvrđuje stalan rast interesa za Hrvatsku, dizanje kvalitete hotelskog smještaja sve većim brojem ulaganja, snažnim razvojem posebnih turističkih proizvoda poput kulturnog turizma i cikloturizma, organizacijom brojnih glazbenih događaja za mlade svjetskog značenja, privlačenjem filmske industrije itd. No u mnogim segmentima suvremenog turističkog razvoja Hrvatska znatno zaostaje za susjednim zemljama, posebice kada je riječ o zdravstvenom turizmu, pustolovnom turizmu, gastronomskoj ponudi itd. Kao primjeri zapostavljanja određenih segmenata turističkog razvoja ističu se izuzetno mali broj vrhunskih svjetskih restorana (tek odnedavno u Hrvatskoj postoje restorani s Michelinovim zvjezdicama), činjenica da Hrvati više idu u slovenske, pa i mađarske, toplice od hrvatskih ili činjenica da rafting turizam na rijekama Kupi i Uni gotovo ne postoji, dok je itekako razvijen u susjednoj Sloveniji ili Bosni i Hercegovini, koja i nije u Europskoj uniji.

Velik problem je i uvijek ogroman nerazmjer između turizma na obali i kontinentu, osobito ima li se u vidu da se snažan porast turizma na kontinentu posljednjih godina ponajviše odnosi na glavni grad Hrvatske Zagreb. Ostali dijelovi kontinentalne Hrvatske i dalje drastično zaostaju za sličnim prostorima u okruženju, naročito u nama sličnim zemljama, poput Slovenije, Mađarske ili Češke. Stoga bi što prije trebalo promijeniti uvjete poslovanja u turizmu na kontinentu u odnosu prema obali, jer se u skladu sa sadašnjom situacijom još uvijek više isplati poslovati nekoliko mjeseci uz more nego cijelu godinu u unutrašnjosti. Koliko to utječe na iseljavanje iz Hrvatske zbog nemogućnosti stvaranja cjelogodišnjih poslova, da se i ne govori. (D.J.)

BRANKO BLAŽEVIĆ

ZNATI UPRAVLJATI NA SVIM RAZINAMA

 

Turizam ne možemo promatrati izvan cjeline gospodarskog i ukupnog društvenog razvoja, pa to vrijedi i za hrvatski turizam od uspostave neovisnosti do danas. Po definiciji, bar što se ekonomskog gledišta tiče, turizam je čista finalna potrošnja, naglašava dr. sc. Branko Blažević, autor knjige "Turizam u gospodarskom sustavu" (2007.).



PRESPORE PROMJENE


Pojasnite nam malo šire spomenuto stajalište?
- Moja pitanja upućena vama glase: U ovom razdoblju od uspostave neovisnosti, gdje nam je finalna proizvodnja za tu našu finalnu turističku potrošnju? Je li ta finalna proizvodnja u Hrvatskoj ili je ona možda u nekim drugim državama izvan Hrvatske? Što smo učinili ili možda što nismo učinili, a trebali smo učinili s hrvatskom proizvodnjom za izvoz i nevidljivi (turistički) izvoz?
Možda najbolji odgovor na ova moja pitanja možete dati vi Slavonci, koji ćete sigurno reći da nam takav turizam i ne treba. Ako tako široko definiramo turizam kao finalnu potrošnju, a jedino ga tako i moramo definirati s ekonomskog stajališta prema spomenutoj teoriji sustava i sustavnoj analizi, tada su odgovori na moja pitanja vama nažalost jasni.
Napravljeni su veliki iskoraci u istom tom razdoblju na segmentu promocije, marketinga, menadžerstva u turizmu, na polju direktnih stranih ulaganja, a posebno turističke, hotelske i ukupne komunalne, a posebno cestovne infrastrukture te podizanja kvalitete i izvrsnosti gotovo u svim hrvatskim turističkim destinacijama na višu razinu. Prema tome, uz niz izuzetno pozitivnih promjena i hvalevrijednih akcija i projekata koje Hrvatsku i hrvatski turizam stavljaju na kartu poželjnih destinacija za putovanja, najdosljednija sebi ostala je od samog početka monetarna i ekonomska politika, koje su nenaklonjene, ne samo prema finalnoj proizvodnji posebno za turističku finalnu potrošnju nego i prema ukupnom gospodarskom sustavu, ukupnoj proizvodnji, izvozu i zaposlenosti. To se presporo mijenja. Razlog tome je što smo u startu nekritički prihvatili samo jedan jedini teorijski neutemeljeni neoliberalni koncept samoregulirajućeg tržišta, zabludu o neograničenim tržišnim slobodama i savršenosti tržišta koji je trebao riješiti sve naše probleme. Ekonomija tako pod takvim teorijskim utjecajem sve više iskrivljuje stvarnost i pridonosi krivotvorenju pravog znanja. Izrazito specijalistička znanja i stručnjaci otvorili su problem međusobne izoliranosti i zatvaranja u okvire specijalnosti onih koji govore istim jezikom. Problem cehovske zatvorenosti, ukopanosti u rovove sve uže specijalizacije, predstavlja jednu od velikih poteškoća i dok se ne prevlada cehovska zatvorenost unutar struke i između struka, nećemo moći napraviti bitne pomake u razvoju.
Pokušajte to malo konkretizirati?
- Promatranjem dijela bez sagledavanja cjeline omogućiti će i dalje da u Hrvatskoj monetarna politika bude nadređena ekonomskoj politici braneći isključivo i prioritetno samo jedan cilj, a to je stabilnost cijena i tečaja, a ekonomska politika i ekonomija kao takva ostat će nadređena čitavom društvu u kojemu ono postaje talac takve ekonomske i monetarne politike, koja je nažalost najzaslužnija za spomenutu hendikepiranu finalnu proizvodnju ne samo za turističku potrošnju nego i za dugoročnu unutrašnju i vanjsku neravnotežu. Nažalost, u takvom sustavu sredstva su postala ciljevi po sebi (spomenuta monetarna politika), a pravi društveni ciljevi kao što je proizvodnja, zaposlenost i konačno stupanj ljudske slobode i blagostanje ljudi su se negdje zagubili. Zato moramo naučiti otkrivati cjelinu i u najmanjim dijelovima isto kao i u velikim, složenim sustavima kao što su hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo.

GARANCIJA ZA OPTIMIZAM


Što učiniti da turizam ne bude samo "sunce i more"?
- Dio odgovora već sam dao u vašem pitanju, a vezano na finalnu proizvodnju. Hrvatskoj više ne smije biti prioritet turistički rast, broj dolazaka i noćenja kojima sami sebe zavaravamo i koji su rezultat spontaniteta u upravljanju rastom i razvojem. Moramo ostvariti duže razdoblje popunjenosti svih kapaciteta na godišnjoj razini, veću potrošnju po gostu u odnosu na kvalitetniju novu ponudu, ravnomjernije se i turistički regionalno razvijati, te postići istovremeno zadovoljstvo gostiju, stanovništva i zaposlenika. Jasno, da bi se do toga došlo, turizmom se mora znati upravljati na svim razinama, riješiti nedefinirano poslovno okruženje kao što su porezi na plaće, pomorsko dobro, zemljište i konačno PDV, a sve u funkciji ne samo konkurentnosti turizma u užem smislu nego i toliko potrebne veze turističke potrošnje s finalnom proizvodnjom za turizam kao dijelom ukupnog turističkog i gospodarskog sustava u Hrvatskoj. Zato je Hrvatskoj potrebna jedna nova kultura razvoja. Riječ je o razvoju kao cjelovitom povijesnom procesu u čijem je središtu čovjek, tj. ne samo gost, nego i zaposlenik, ali i stanovnik turističke destinacije, shvaćajući i cijelu Hrvatsku kao turističku destinaciju. Ta kultura u najširem smislu obuhvaća i ekonomske djelatnosti i podrazumijeva sektorsko povezivanje i uspostavljanje odnosa između različitih područja, te komunikaciju među različitim vrstama ljudskog stvaralaštva, kao i među različitim društvima, zemljama, grupama i pojedincima. Najveća opasnost i dalje će ležati s jedne strane u nedostatku potrebnog znanja za spomenute promjene, a s druge strane u golemoj pohlepi, a neznanje i pohlepa su smrtonosna kombinacija za rješavanje vrijednih i opravdanih društvenih razvojnih ciljeva. Možda je baš turizam upravo taj model, gdje možemo pronaći to sektorsko ili cehovsko povezivanje između različitih područja ili, još bolje, otklon od cehovskog gledanja ne samo na praksu nego i na samu znanost o turističkom i gospodarskom sustavu, što je i garancija za puno veći optimizam.

Turizam danas, u globalizaciji i umreženosti svijeta, ali i problema poput sigurnosti, terorizma, migracija...?

- Tu su prisutna dva procesa. S jedne strane tzv. geopolitička elastičnost turističke potražnje koja govori da je turizam jako osjetljiva biljka i da turisti ne žele za svoj novac biti "avanturisti". S druge strane, turizam je oduvijek bio PUTOVNICA MIRA, a posebno danas u globalnim umreženim sustavima, putovanje je postalo čovjekova potreba od koje se ne odustaje. To najbolje pokazuje svjetski turistički trend povećanja broja turista, za koji je teško konstatirati uopće o čemu je riječ. Je li o evoluciji ili revoluciji? (D. J.)
Možda ste propustili...