Magazin
SIMBOLIKA OLOVNIH VREMENA

Kako se (o)lako konstruira povijest
Objavljeno 28. srpnja, 2018.
NA MARGINI NEKADAŠNJEG ANTIFAŠISTIČKOG PRAZNIKA 27. SRPNJA KNJIGA "ZLA PROŠLOST" DOIMA SE POPUT BUĐENJA VAMPIRA

Knjiga, zbornik radova o (zloj) prošlosti ("Zla prošlost - Suočavanje s prošlošću koja opterećuje"; Srednja Europa, Zagreb, 2018.,) koju je priredila Magdalena Najbar-Agičić, nedvojbeno nam pokazuje da (zla) prošlost/povijest ne opterećuje samo hrvatsko društvo već da ona opterećuje, manje-više, sva europska društva.


Naime, tekstovi u ovoj knjizi problematiziraju teme vezane uz politiku povijesti i kulturu sjećanja u nekoliko europskih zemalja, kao što su to Poljska pa sve baltičke zemlje, Litva, Latvija, Estonija, i na kraju kako se sve te teme reflektiraju u Ukrajini i Rusiji. A u tekstu Bartlomieja Rosyckog, "Simboli prošlosti i sjećanja u suvremenoj Španjolskoj" demonstrira se kako rat sjećanja nije nešto što je svojstveno isključivo zemljama srednje i istočne Europe, već da se ta specifična vrsta rata još uvijek vodi i u nekim drugim europskim zemljama, Španjolskoj… Građanki rat koji je u toj zemlji trajao između 1936. i 1939. godine na izvjestan način još uvijek traje. Svi oni politički nesporazumi koji su doveli do toga krvavoga rata još uvijek nisu dokraja prevladani. Te podjele vidljive su i u današnjem španjolskom društvu. Taj spor između dvije Španjolske nije riješen. I ne treba imati iluzije da će u dogledno vrijeme i biti riješen. Kao što su postojale i postoje "dvije Španjolske", jednako tako postoje i "dvije Hrvatske"! Naime, nikome nije moguće oduzeti pravo na sjećanje, jer uz ona dopuštena, službena/kanonska sjećanja uvijek egzistiraju i ona privatna, kućna sjećanja. Snagu i moć tih nekanonskih sjećanja nikada se ne smije podcijeniti. U nekim iznimnim, revolucionarnim historijskim trenucima, kao što je to pad Berlinskog zida, disolucija Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, i ta "nevidljiva" sjećanja mogu, preko noći, postati kanonska. I te nagle i povijesnim okolnostima uvjetovane metamorfoze uopće ne moraju biti nevine!
Ratovi sjećanja traju i u drugim europskim zemljama, jer se ni u tim zemljama javnost, spram mnogih historijskih događaja, čitavog niza pojedinaca, nije u stanju jednoznačno odrediti. Nema nikakve dvojbe da je svako "suočavanje sa zlom prošlošću" i više nego bolni proces, koji svaka europska nacija nastoji što je moguće elegantnije i bezbolnije izbjeći. Sjetimo se samo svih onih, uglavnom, negativnih reakcija hrvatske javnosti na onaj krajnje benigni dokument koji je hrvatskoj javnosti ponudilo Vijeće za suočavanje s prošlošću, jer jedni su očekivali da se to naše "suočavanje s prošlošću" fokusira isključivo na komunističko razdoblje, tijekom kojeg je, prema općem mišljenju, hrvatsko društvo bilo "žrtva" nametnute dominacije, kako one "iznutra" (srpske), tako i one "izvana" (sovjetske). Ovim, za nijansu, preglasnim kritičarima (a neki od njih bili su i članovi toga istoga Vijeća) nije padalo na pamet da istinski proces "kritičkog ovladavanja" prošlošću predmnijeva takvu tematizaciju, i predratne, i ratne, i poslijeratne prošlosti, u kojoj se nužno mora dovesti u pitanje jednostrana dominacija nacionalnog "herojskog narativa", koja vlastitu naciju vidi isključivo kroz sliku "nevine žrtve" historije. Nažalost, ni one kritičke objekcije koje su dolazile od povjesničara koji pripadaju "lijevom političkom spektru" nisu bile ništa uvjerljivije. One, pak, polaze od premise koja vlastitu naciju doživljava isključivo kao "vječitog krivca" za sva zla počinjena na ovim prostorima u bližoj i daljoj prošlosti. Svakako da nikako ne možemo biti previše sretni činjenicom da se naše suvremene povijesti politika vrte u tom začaranom krugu, koji je trajno obilježen dvama krajnje suprotstavljenim, nepomirljivim narativima u kojima mi istovremeno igramo ulogu i "nevine žrtve" historije i ulogu "vječnog krivca" za sva ona zla koja su se na ovim prostorima dogodila, kako 1941. godine, ali jednako tako i 1991. godine!
ZAMKA "POVIJESNOG MIŠLJENJA"

Ako u ovome kontekstu promatramo noviju hrvatsku povijest, onda bi se moglo zaključiti da je Slavko Goldstein, na jedan paradoksalan način, bio u pravu kada je rekao da je upravo 1941. godina ona godina koja se u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme, ponavlja jer uvijek postoji čitav niz političkih opcija koje mogu između sebe biti dijametralno različite, ali ih to uopće ne ometa da zajedničkim snagama već samu ideju "hrvatske države" dovode u pitanje, pa smo tako svjedoci da su i ‘41. i ‘91. i "zvijezda" i "kokarda", u jednom trenutku, zajedno osporavale velikoj većini građana Hrvatske pravo na vlastitu državu; na početku ratova, kako ‘41., tako i ‘91., i u Vukovaru, i u Jasenovcu, i u Kninu…, na istoj strani bila su ta dva između sebe nespojiva simbola; i to je činjenica spram koje se naši povjesničari moraju konačno nedvosmisleno odrediti, jer svako potiskivanje ili relativiziranje te očitosti stvara samo nove i nepotrebne podjele u hrvatskom društvu, a da smo, nažalost, u pravu, nećemo morati čekati dugo, jer će i ova proslava „ustanka“ 27. srpnja u Srbu, tko zna koji put, iznova otvoriti Pandorinu kutiju svih naših političkih, ideoloških, kulturnih, etničkih i inih nesporazuma o politički korektnoj atribuciji toga povijesnog događaja: je li to bio čin osporavanja same ideje "hrvatske države" ili tek čin osporavanja isključivo "fašističkog karaktera" tadašnjeg vladajućeg režima u Hrvatskoj, ili je taj čin u sebi sadržavao i jednu i drugu komponentu, i onu imperijalnu, "velikosrpsku", i onu oslobodilačku, a ako je tako, koja je od tih komponenti tih dana bila dominantna, a da pri tome ne upadnemo u onu uobičajenu zamku "povijesnog mišljenja" da se svi ti događaji promatraju iz pristojne historijske distance, koja nam onda dopušta da u te događaje "upisujemo" šifru pobjednika, što će reći samo one "istine" koje svaka vlast voli čuti, a sve ono što se ne uklapa u tu "idealnu sliku", sve ono što je više ili manje suspektno, što dovodi u pitanje tu idealiziranu predstavu vlastitih uloga u povijesti, završi ili na marginama ili na smetištu historije, kao ono što bi bilo nadasve poželjno zaboraviti, trajno izbrisati iz naših memorija, pa ako treba i službeno zabraniti.
Mislim da nije potrebno našu javnost podsjećati da su te "zabrane" bile sastavni dio naših života u socijalizmu, ali ono što je nas iskreno iznenadilo je spoznaja da je svaki kasniji pokušaj da se smisao tih "zabrana" problematizira bio smatran revizionističkim činom par exellence, čistom herezom, jer su očito neki željeli da se neke "istine", a jedna od takvih "istina" je i neupitni antifašistički karakter ustanka srpskog naroda krajem srpnja i početkom 1941. godine u Lici; i svi oni kojima neke stvari vezane uz te događaje nisu dokraja jasne i koje traže dodatna objašnjenja, kao što je odgovor na pitanje zašto "ustanicima"/"gerilcima", u dokumentima iz tog vremena nigdje se ne spominju "partizani", nije palo na pamet da napadnu Talijane, njihove vojne posade. Štoviše, neki od njih s talijanskim vlastima sjajno surađuju, pa su tako 11. kolovoza 1941. potpisali onaj famozni "Otrićki sporazum", koji mnogo govori o stvarnim namjerama "ustanika"/"gerilaca".
ČITATI IZMEĐU REDOVA

Ovdje bi čitatelje trebalo podsjetiti da je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća bilo sličnih pokušaja, u jednom od svojih intervju talijanskim novinama, Dobrica Ćosić, "otac nacije", igrajući na kartu talijanskog resentimenta, učinio je aktualnim manje-više sve one antihrvatske stavove iz tog sporazuma. Srećom, talijanska politika 90-ih godina prošloga stoljeća bila je puno mudrija od svih onih talijanskih političkih strategija tijekom Drugog svjetskog rata. Uvijek postoje i one nacije koje su u stanju nešto naučiti iz onih manje uspješnih epizoda vlastite prošlosti. Isto tako, moramo podsjetiti da smo na jednom okruglom stolu o stvarnom karakteru jugoslavenskog antifašizma neke od naših oponenata upitali da nam odgovore na pitanje što oni misle je li Simo Dubajić antifašist ili nije. Nažalost, odgovor nismo uspjeli dobiti, a usput su nam preporučili da čitamo tekstove Fikrete Jelić-Butić. Ovu intelektualnu drskost ne želimo komentirati, ali uza sve uvažavanje izvrsne upućenosti i kritične akribičnosti preporučene autorice glede teme ipak ostaje gorka činjenica da je u nekim od svojih zaključaka autorica svjesno podilazila zahtjevima "duha vremena". Ali, oni koji znaju čitati "između redova", i više nego dobro znaju stav autorice o političko-ideološkoj platformi četništva u NDH.
Zanimljivo je da je jedan od potpisnika toga sporazuma bio i Đoko Jovanić (ostaje nejasno u čije je ime on potpisao taj dokument, jer koliko nam je poznato ni KPH ni KPJ nisu mu dali placet za takvo što) koji, ne samo što će rat završiti kao general Titove vojske već će u vremenima poslije 1945. godine itekako utjecati na političke (ne)prilike u Hrvatskoj. Riječ je o osobi koja je pripadala onom famoznom klanu "ličkih generala", koji su bili u izuzetno prijateljskim odnosima s "drugaricom Jovankom" i koji su prema svim političkim elitama u socijalističkoj Hrvatskoj imali, u najmanju ruku, krajnje suspektan odnos. I to nikada nije bila neka velika tajna! Naravno da poslije 1945. godine nikome nije palo na pamet da propituje sve te neugodne detalje iz biografije ovog i ne samo ovog sudionika tih događaja, nego se nitko nije usudio pitati kako se to pod atribuciju "antifašizma" mogu podvesti ubojstva nevinog svijeta, žene, djece, staraca, svećenika? Naime, sva zbivanja toga dana, kao i sljedećih, i nisu bila ništa drugo nego klasični primjeri najprimitivnije osvete jednog sela protiv drugog, najobičniji seoski "revanš" - ti ubijaš moje, pa ću ja ubiti tvoje… Nadalje, nikada socijalistička jugoslavenska/hrvatska historiografija nije objasnila u čemu je bio "istočni grijeh" stanovnika Borićevca da se ni poslije 1945. godine nisu mogli vratiti na svoja ognjišta. Treba samo reći da to nije bio jedini slučaj takve vrste. Treba se samo prisjetiti Španovice kao i nekih drugih mjesta gdje je ljudima bio trajno zabranjen povratak u njihove domove, koji su oni zbog raznih nesretnih okolnosti morali, ne svojom voljom, napustiti, ili su takvi oblici "etničkog čišćenja" u socijalističkoj Jugoslaviji/Hrvatskoj bili dopušteni…
POLITIČKA (NE)KOREKTNOST

Nisu to jedina pitanja koja bi nas trebala mučiti, ali uistinu je bilo cinično slušati da se radi o antifašističkom ustanku u Hrvatskoj u kojem građani hrvatske nacionalnosti nisu sudjelovali jer, koliko nam je poznato, neki od hrvatskih komunista koji su se u to (ne)vrijeme našli u tim krajevima morali su od tamošnjeg naroda skrivati svoju nacionalnost. Obvezujući narativ o "bratstvu i jedinstvu" pojavit će se ipak nešto kasnije, i to u funkciji dodatnih mistifikacija o narodnooslobodilačkoj borbi, koja je, bar u svojim počecima, ipak bila amalgam čudnih političkih strategija, koje s tom plemenitom idejom, koje svoje početke vuče iz francuske revolucije, nisu imale nikakve veze. Jednako tako, krajnje cinično zvuče i svi oni govori u kojima se govornici, koji svjesno pokušavaju glumiti "političku korektnost", referiraju i na one nedužne civilne žrtve većinskog naroda, svodeći sve te "žrtve" na slučajeve nepotrebnih incidenata, čistu kolateralu tog uzvišenog "oslobodilačkog akta".

Budimo iskreni i priznajmo da drugih žrtava, zapravo, i nije bilo, tek nekoliko domaćih ustaša i domobrana. Mislimo da uopće nije nužno reći da se ovim našim nešto dužim ekspozeom ni na koji način ne žele opravdati svi oni užasni zločini koje je režim NDH počinio prema svojim vlastitim građanima, koji su bili "krivi" samo zato što su, na ovaj ili onaj način, bili različiti od "idealne/zločinačke slike".

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
11. kolovoza 1941. potpisan je onaj famozni "Otrićki sporazum", koji mnogo govori o stvarnim namjerama "ustanika"/"gerilaca"...
Nikada socijalistička jugoslavenska/hrvatska historiografija nije objasnila u čemu je bio "istočni grijeh" stanovnika Borićevca...
Ratovi sjećanja traju i u drugim europskim zemljama, jer se javnost spram mnogih historijskih događaja nije u stanju jednoznačno odrediti...
Još je tabu-tema
I u drugim europskim društvima postoji mnoštvo tabu-tema koje nitko ne želi otvarati. Tako se u Francuskoj i danas nerado govori o fenomenu kolaboracije, kao i svim onim krajnje neugodnim derivatima (od načina kako se rješavalo "židovsko pitanje", pa sve do nimalo tolerantnog odnosa prema pripadnicima vlastite nacije koji nisu bili skloni takvim političkim aranžmanima i koji su se otvoreno protivili svakoj ideji o opravdanosti suradnje s okupatorskim snagama) jedne takve političke strategije, koji su logična i nužna posljedica takve politike, tijekom Drugog svjetskog rata. Kao i svim zbornicima i ovome se može prigovoriti da mu je odabir tekstova mogao biti nešto drugačiji.
Sjećanje na holokaust
Nama može biti osobito žao što recimo u ovome zborniku nije zastupljen neki tekst sjajnog poljskog historičara, sociologa Jana Tomasza Grossa, koji su uvelike formirali neke nove "politike historije" u Poljskoj. Posebice u odnosu prema fenomenu holokausta, koji jedan drugi teoretičar, Tony Judt, smatra "ulaznicom" za suvremenu Europu: "Danas je holokaust mnogo više od jedne nepobitne činjenice prošlosti koju Europljani više ne mogu ignorirati. (…) obnavljanje sjećanja na mrtve europske Židove postalo je sama definicija i jamstvo za ponovno uspostavljanje ljudskosti Europe". I, ako je tome tako, onda bi i današnji stanovnici Izraela itekako morali voditi računa o svojim političkim, vojnim i inim postupcima spram "drugih", spram Palestinaca…
Sunt as re liqui consequat volupta eribus experum NA1136 videl este volorum iosioi incienem ut laborpo rendiat iois
Ovitat audis aut volorum asitaturis con consedita dolupta dolorestis et in pa simus doles none cum asitata tectibus mo et ratet re nosam fuga. Et ommoluptae. Editas sum vitaqui aturero elignate pra dipsae nullese quidige ndant, cum aute ma event re serferum fugiae. Lia cusandis sitaestis nullab incti is desendae officiis aut molupta tatisitis prestrunto ipiendi nulparum a dis con nam, qui serum etur? Enit et ex endus aut atqui videm voleni consenis eaque estiur? Quis sit, neceati uscilitatur, comnimint, sa nonsequis alit repra cusciur magnatio venimet libus, int aut aniatiumque a nullorestrum hitectum non nam doluptas in eat. Equunt que comnimaio. Nam vent im im dolorest quiducilique num queAditia vellabori conseque volupicipsum ut alia qui cus Temquisi occus abore dolut laceste mperorios excepedist, sumque et ero blab ipsunt voluptatus re resed quibeatet fugit officipsunt aut vition rehenda ndicid evelitiis quidunt odist ligendi gnimpos a dolorate nones dit, omnis volupti scilici molupta estotas reium restion reritate voluptam rae comni corumquae incipsa qui con exped mod ma plaborempos et voles dolorit ratus aped qui
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: HRVATSKA EMPATIJA (I.)

Od goleme radosti do goleme tuge

SKRIVENA I POTISNUTA POVIJEST

Dizanje magle s mračnog doba

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana