Premda je tek nedavno objavljen međunarodni poziv umjetnicima da svoje radove prijave za sudjelovanje na 26. slavonskom biennaleu, umjetnici ne gube vrijeme i prvi su radovi već počeli pristizati - zadovoljno ističe Valentina Radoš, kustosica izložbe.

Rok za slanje radova (u digitalnom obliku) otvoren je do 30. rujna, što umjetnicima ostavlja dovoljno vremena (tri mjeseca) za promišljanje i djelovanje, uzimajući u obzir i ljetni odmor i eventualni trenutačni nedostatak inspiracije.
- Prava vreva očekuje nas u rujnu jer mnogi šalju radove u posljedni čas. Dogodi se da posljednji tjedan stigne 250 prijava - upozorava kustosica Radoš, umjetnicima upućujući prijateljski savjet da ne čekaju posljednji čas, jer se zna dogoditi da se inboks mejla zakrči. Stignu li radovi na vrijeme, realnije je da ne će biti ni propusta tehničke naravi.
Listopad je mjesec kada peteročlani ocjenjivački sud žirira pristigle radove, za što Valentina Radoš mora sve pripremiti - dobro i na vrijeme. Vrlo brzo nakon završetka žiriranja obavještavaju umjetnike tko je prošao, nakon čega slijedi usklađivanje, a izložba se uvijek otvara početkom prosinca i traje do veljače sljedeće godine.

Za naslov uvijek biraju neku globalno aktualnu temu, uz to i dovoljno provokativnu. Prije dvije godine to su bile migracije, koje tu u to vrijeme bile baš nekako na vrhuncu, pa je i Biennale vrlo dobro odjeknuo i izvan Hrvatske. Ove su godine nastojali biti na sličnom, nikako istom tragu, ali da se može na do nadovezati.
- Ravna ploča pitanje je koje bi sve nas u ovom trenutku trebalo zanimati. Uvjerena sam da će biti jako zanimljivih radova. U pozivnom tekstu su očekivanja i ono što žiri priželjkuje. Ima umjetnika kojima ‘smeta‘ naslov, koji bi radije temu ili da je izložba salonska pa da oni šalju radove, a žiri bira najbolje, kao što je bilo prije. Smatram da uz konkretnu temu/naslov žiriranje postaje objektivnije za obje strane, jer postoji jasna crta razmišljanja. Kada nema teme, kada su propozicije otvorene, postavlja se pitanje kriterija i što žiri smatra boljim od nečeg drugoga - pojašnjava Valentina Radoš, koju na koncu očekuje postavljanje izložbe - koja jest u središtu cijele priče - i za što joj je ključno da ima narativnu vodilicu. To je važno i publici.
- Suvremena umjetnost u sebi uvijek sadržava aktualnost u najmanju ruku, a ovisno o umjetniku/ci i o radu u kojem će smjeru ići aktualizacija. Kustos to, pak, treba usmjeriti na koncept, ideju. Za Biennale je to važno, jer se kroz godine više puta mijenjala, što je za ovakve manifestacije prirodno i uvijek će tako biti. Netko tko na moje mjesto dođe nakon mene imat će svoje ideje i bit će sigurno opravdane - pojašnjava Radoš, koja je počašćena što i ove godine žiri okuplja neka od narlevantnijih imena naše scene.
S obzirom na temu, provokacije su ono što očekuju, ali u pozitivnom smislu.
- Umjetnost i treba biti takvom, ali i promišljajućom, kritičnom, budnom. To ju čini zanimljivom i to je ono što mene privlači. Možda je to malo sebično od mene, ali to si dopuštam u ovom slučaju. Čim smo zaključili prošlo izdanje, počela sam razmišljati o sljedećem, tj. ovom. Bitno je imati kontinuitet u manifestacijama poput ove, posebice u temama, poput knjige u kojoj se poglavlja nadovezuju jedno na drugo. Zašto RAVNA PLOČA? Kolegica Sandra Križić Roban dala je naslov i napisala pozivni tekst nakon naših uvodnih razgvora o pravcu izložbe. Živimo u svijetu koji je, možda više nego ikad prije, u svojevrsnom fluksusu, toku. Svi smo povezani, svima su nam dostupne sve informacije. Jednom smo nogom u virtualnom svijetu, u kojemu imamo pristup svemu, a drugom smo nogom na zemlji. U raskoraku smo između dviju realnosti. Što više znamo, manje znamo! Pitam se: kako u 21. stoljeću ljudi počinju govoriti da je Zemlja ravna ploha? Kako je moguće živjeti u postglobusnom vremenu i reći da ne vjeruješ u znanost, medicinu i da se oslanjaju samo na ono što osobno mogu iskusiti, vidjeti, doživjeti u danom trenutku?! Kako je došlo do toga nakon praćene povijesti, bar zapadne civilizacije, gdje su ljudi težili većem znanju, napretku, usredotočujući se na znanost, istraživanje, boljitak ljudskoga roda?! I sada odjednom, u 21. stoljeću, sve više ljudi, među kojima i vrlo obrazovani, sve to stavlja pod upitnik - pita se Valentina Radoš.

Sve to ponukalo je nju i ostale članice žirija da malo promisle o tome, jesu li to fake news, paralelna stvarnost. Zanimljivo im je bilo doznati kako se umjetnost postavlja u tom turbulentnom vremenu.
- Hoće li umjetnost tu biti glas razuma. Pitanje je u natječaju dosta izravno postavljeno. Veselim se žiriranju, jer se kroz radove otvara cijela lepeza svjetonazora - zadovoljno zaključuje Valentina Radoš, ne krijući da ju veseli rad s umjetnicima. Kroz to kustos ima osjećaj da sudjeluje, drukčije nego kad se bavi baštinom, iako je i to prekrasno.
"Od umjetnica/umjetnika tražimo da kroz svoj umjetnički rad prikažu i naglase svijest o vjerovanjima u zablude, propitivanjem činjenica i načina kako one djeluju na ljude. Jesmo li doista došli do faze kad je vjerovanje u netočno nemoguće osporiti argumentima i znanjem? Je li jedina naša stvarnost ona fotošopirana, podvrgnuta uljepšavanju i manipulacijama, jer jedini odjek koji očekujemo tek je broj lajkova? Umjetnici/umjetnice trebali bi ponuditi svoj pogled na solipsistički svijet u kojemu, navodno, jedino što postoji i po čemu se sve ravna je subjektivno ja. Prihvaćamo li sliku svijeta u čijem središtu egzistira isključivo taj subjektivni ja? Može li umjetnost ponuditi čudotvorne kapi koje će nas izliječiti od ove naizgled smiješne, no ipak krajnje opasne bolesti?" - dio je poziva umjetnicima.