Burne i manje burne rasprave o migrantskoj krizi pojačale su se ponovno krajem lipnja, a nastavile se početkom srpnja. Priču je kao tempo-igrač nametnula Njemačka. Ta je država europski i svjetski generator tehnologije, organizacije, sustava, pa i kulture. Gospodarski divovska, Njemačka je u stalnoj potražnji za ljudskim materijalom.

Izbjeglička kriza nastavak je ranijih ekonomskih migracija iz nerazvijenih dijelova Mediterana prema EU i bijega od ratom izazvane nesigurnosti u dijelu arapskih zemlja mediteranskog bazena te zemalja saharske i podsaharske Afrike. Prisjetimo li se bliže, još vitalne povijesti, vidjet ćemo kako je poslijeratnih šezdesetih i sedamdesetih kancelar Konrad Adenauer uvozio radnu snagu iz cijele Europe i svijeta jer Njemačka nije raspolagala kolonijalnim potencijalom kao velesile Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, SAD i djelomično Italija, koje su iz svoga bazena gladne radne snage pretakale kada i koliko su htjele. Njemačke pogone, skladišta i popratne sadržaje pokrenula je mlada radna snaga koja je bila višak u svojim ekonomijama. Portugalci, Talijani, Jugoslaveni, Turci, Grci, Kurdi i mnogi drugi disciplinirano su prihvatili sve što se nudi na tržištu rada. Tada je iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na temelju bilaterale godišnje odlazilo 250.000 ljudi, radno sposobnog stanovništva, u SR Njemačku kako bi radili na jačanju industrijskog kompleksa koji se razvijao zahvaljujući raščišćenim odnosima iz Drugog svjetskog rata. Kako je tada (kao i sada) geostrateški cilj bio oslabiti Prusku kao srce i dušu nacije i koncepta Heartlanda, sva se aktivnost preselila uz porječja Elbe, Rajne, Majne i dijelom Dunava. Od tih poslijeratnih dana u Njemačkoj, a i dalje u atlantističkoj Europi i dijelovima kontinenta, ne prestaje potreba za ljudima koja ponekad dovodi do, na prvu, zbunjujućih odluka političkih elita. Kao posljedica javlja se otpor i artikulacija staro-novih ideja kroz tzv. populističke stranke lijeve i desne strane. Trenutno su najjasnije umjereno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) i lijeva, Die Linke.
Slično stanje bilo je i tridesetih godina 20. stoljeća, kada su najčešće fingirane prijepore vodili suprotstavljeni crveni i crni (smeđi) tabori, što je izvrsno opisao Tom Reiss u The Orientalistu, biografiji jednoga ne tako običnoga života Leva Nussimbauma alias Kurbana Saida. Razlikuje ih povijesni kontekst. Sadašnji se približno oslanja na dokument Strategic perspective 2040., o mogućim povoljnim i nepovoljnim ishodima za EU. Danas postoji nezadovoljstvo i u istočnim pokrajinama, bivšem DDR-u. Ne bez razloga, jer osim ukupne traumatične tranzicije i razlika u BDP-u je velika. BDP u Hamburg Hauptstandtu iznosi 72.900 eura, Bavarskoj 50.500 eura, a u Saskoj samo 31.000 eura, po glavi stanovnika. Vidljivo je zbog čega dolazi do biračkog otpora srednjoj struji, a koje je slijedno plodno tlo za sijanje sentimentalnih lijevih i desnih kombinacija.

Podsjetimo, spor kancelarke Angele Merkel i ministra unutarnjih poslova Horsta Zehofera kulminirao je prije najavljenog EU summita, a riješen je velikim dogovorom na kojemu je čak i talijanski premijer Guiseppe Conte izrazio zadovoljstvo i rekao da "Italija više nije sama" i "bili su to dugi pregovori, ali mi smo zadovoljni". Nakon spora koji je ugrožavao vladajuću koaliciju između Zehoferove Kršćansko-socijalističke unije (CSU) i Kršćansko-demokratske unije (CDU) Angele Merkel, lideri su se saglasili da će biti vraćeni migranti koji su već podnijeli zahtjev u nekoj drugoj članici EU-a. Govoreći o svom odnosu s Merkelovom, Zehofer je rekao da je "prednje staklo automobila veće od retrovizora" te da je sada, nakon dogovora, njemačka Vlada na putu da smanji podršku javnosti partiji krajnje desnice Alternativa za Nemačku (AFD).
Njemačka sa zapavo nameće migrantsko pitanje kako bi jačala identitet Europe, a posredno i sebe kao poveznog lidera u osnovnom pitanju "opstanka vrste“. Zanimljiva je kontroverzna priča koju je nametnuo bivši britanski ministar vanjskih poslova i sadašnji predsjednik International Rescue Committe, David Miliband, kojom bi se politička Europa pod vodstvom Njemačke širila i geografski sve do prirodnih planinskih barijera Kavkaza, Elborza i Zagorsa. Srednji istok, kao srce Europe, polako, ali sigurno postaje činjenica. Svi koji putuju tamo, a razmišljaju politički vide da je to sasvim izgledna budućnost, a ova je teorija i logički slijed prijašnjih i sadašnjih događaja. Notorni Yanis Varoufakis u izjavi za Bloomberg TV tvrdi da ova kriza uopće nije migrantska, nego je isključivo politička. Nije usamljen. Na ovome su pravcu gotovo svi ljevičari i umjerenjaci. Centar po ovom pitanju vrluda i nije ujedinjen.

Aktivnosti islamističkih skupina u Sahelu i Sahari, zapadnoj Africi, Sudanu, ali i sukobi libijskih oružanih skupina Tripolitanije i Bengazije, otežavaju živote izbjeglica i prognanika te dostavu humanitarne pomoći. Dio njih po inerciji odlučuje se za prekomorsko putovanje do talijanske Lampeduse, Calabrije ili grčkog Lesbosa, a dio njih zbog determiniranog kaosa ipak odustaje. Republika Turska prva je i medijski najkorištenija zemlja u svijetu po broju primljenih izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja, ali i ekonomskih emigranata. Procjenjuje se da ih je od 1.5 do 2 milijuna. Turska je polazna točka glavnine migracija prema istočnomediteranskoj tzv. balkanskoj ruti i RH.
Egipatska Aleksandrija bitna je tranzitna točka za transfer na istočnoafričkoj ruti. Egipat je općenito ispod radara medija, iako je najvažnija zemlja za istočnoafričku rutu. Govori se o ukupno pet milijuna izbjeglica u ovoj, naglasimo, mediteranskoj zemlji. Oni dolaze iz Sudana, Eritreje, Somalije, Kenije, ali i iz Sirije, Iraka i Afganistana. Izbjeglički kampovi koji gravitiraju prema Europi prepuni su u Keniji, Ugandi, Ruandi, Tanzaniji, Kongu, Jordanu, Bangladešu itd. Trenutno je u svijetu 25.4 milijuna izbjeglica. Diljem svijeta prisilno je raseljeno 68.5 milijuna ljudi.
Dok se migranti "šeraju" prema uigranim shemama, potrebno je proces nadzirati kako ne bi došlo do negativnih eksternalija i "iskakanja naboja". Strah od drugoga i drukčijega osnovni je alat u rukama oblikovatelja javnog mišljenja. Trenutno oni mogu biti zadovoljni jer ispitivanje javnog mnijenja u EU naglašava da je građanima sigurnosno pitanje prioritet, a da su druga pitanja, pa i ekonomska, ostavljena za neke bolje dane. Europska komisija je u travnju donijela prijedlog proračuna za migracije za razdoblje od 2021. do 2027. u visini od 33 milijarde eura. Osnivanjem Europske agencije za kontrolu vanjskih granica (Frontex) i njezinim jačanjem, postavljen je sadašnji okvir za intenzivnu i učinkovitu suradnju na ovom području. No, Frontex nije operativan. Očekuje se da će to postati 2020. godine.
Nezakonite migracije vezane su uz kriminalne skupine na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ujedinjeni narodi procjenjuju njihovu godišnju dobit od krijumčarenja osoba na 7 milijardi američkih dolara. Njih pokušava nadzirati Europol svojim obavještajnim tehnikama i raspoloživim alatima između država članica EU-a.
Dublinski sustav azila uspostavljen u okviru Schengenskih sporazuma, prema kojima je za davanje azila mjerodavna ona zemlja u koju je tražitelj azila najprije stigao, nije stvoren za ovakve masivne priljeve izbjeglica i migranata dok klasični sustav za prihvat (izbjeglica) u ovakvom opsegu nije bio kvalitetno riješen. Ni jedan od ovih sustava ne prepoznaje ekonomske migrante i već duže vrijeme traje "zloupotreba sustava azila". Pitanja azila rješava EASO, agencija sa sjedištem na Malti. Sustav je u reformi.
Čelnici 28 država članica Europske unije postigli su posljednjeg petka u lipnju u ranim jutarnjim satima, nakon gotovo cjelonoćne rasprave, kompromis oko pitanja migracija dogovorivši uspostavljanje zajedničkih centara za obradu zahtjeva za azilom na dobrovoljnoj bazi te ograničavanje kretanja migranata unutar EU-a. Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je kako je na kriznom sastanku s CSU-om poslije "teške borbe" postignut kompromis o migraciji koji predviđa uspostavljanje tranzitnih centara na granici Njemačke s Austrijom. Austrija će u tjednima koji dolaze uvesti privremene kontrole na ključnim i najprometnijim graničnim prijelazima s Italijom radi jačanja sigurnosti i nametanja dominacije u vrijeme austrijskog predsjedavanja Europskom unijom od 1. srpnja 2018. godine. Moto za vrijeme austrijskog predsjedanja glasi "Europa koja štiti". Osim ekonomskih, u ovom su sloganu integrirani i sigurnosni aspekti, pogotovo protiv ilegalne migracije. Austrija će pokušati nametnuti u kontekstu deradikalizacije pojedinaca i skupina islamske vjeroispovijesti tzv. europski stil islama (engl. Europe style Islam). Tko se i površno zanima za islam i sustav političkog islama, zna da je to tek tako rečeno. Musliman je pomiren sa svijetom, bogom i samim sobom ako živi prema načelima koje mu određuje sveta knjiga Kuran i propisi šerijata. Ako se toga ne pridržava, nalik je kršćaninu koji ne vjeruje u bezgrešno začeće. On tada ostaje bez esencije vjere i konačno bez mogućnosti vjerovanja. Postaje izvitopereni vjernik. Kafir ogoljen do materijalizma. To bi bilo u neskladu s temeljima vjere jer ne postoji veći prekršaj od vjeroodstupništva. Spomenuti austrijski prijedlog na tragu povijesne germanske/muslimanske, ali ipak sekularnopolitičke i gospodarske paradigme Berlin-Babilon.

Između optimističkih izjava zapadnih političara probija se i glas premijera Albanije Edi Rame, koji za njemački Bild kaže: "Mi nikada nećemo prihvatiti da budemo EU izbjeglički kamp" te dodaje: "Opasna je solucija gurnuti Albaniju u poziciju lukobrana za emigrante koji idu u Europu." Ove su izjave na tragu američkih stavova. Čelnici EU-a dogovorili su da se u sklopu pomoći migrantima, prije nego što uđu na područje EU-a, Turskoj proslijedi drugi dio financijske tranše za izbjeglice zbrinute u toj zemlji u vrijednosti od tri milijarde eura. Osim toga, afričkom fondu EU-a (Maroko i druge sjevernoafričke zemlje) bit će odobrena pomoć od 500 milijuna eura za sprječavanje ilegalnih migracija prema Europi.
Sve su to zasada, u kratkoročnoj perspektivi, rješenja koja ublažavaju trenutno stanje. Stvari se moraju rješavati na izvoru kroz kontrolu sjeverne Afrike ponajprije saharskog, subsaharskog i sahelskog prostora koji je beskrajan i nekontroliran teritorij, te Srednjeg i Bliskog istoka, ali i njihovih granica prema tzv. Dalekom istoku sve do Belučistana, gdje Iranci muku muče na tvrdoj granici kako bi branili trđavu Europa. Tako se onemogućavaju pretpostavke za stvaranje uvjeta za nekontrolirano pristizanje kultuloroški i organizacijski netipičnih emigranata s područja Indijskog potkontinenta.
Sličnu ulogu igraju i šarolike vojne i paravojne grupe i trupe u sahelskosaharskom prostoru stvarajući tampon-zonu za nadolazeću ekipu iz "srca tame". Navedeni teritorij mora biti slabo propustan, ali ipak dovoljno kako bi se razvijene zemlje punile radnom snagom i općenito "ljudskim materijalom" koji bi podizao natalitet, a slijedno i opstanak ovakve političko-gospodarske paradigme. Ako bi se postupno odustajalo od velikih stopa gospodarskog rasta i tehničko-tehnološkog razvoja te se ulazilo u druge oblike organizacije i realizacije europskog i američkog društva na tezama npr. Patricka Deneena iz Why Liberalism Failed (Zašto je liberalizam propao, 2018.), a koji se poziva na Karla Polanyja i njegovu blistavu knjigu Velika preobrazba (1944.), bila bi to neka druga, možda čak i sretna priča.
Ipak, nije čovječanstvo te sreće i ništa od toga i takvih utopija. Sve je već shematski razrađeno i politike su zadane.
Dobro se zna tko ima fatalno velike vojne kapacitete, ponajprije nuklearne nosače i nuklearne podmornice te tko može ispaliti krstareću zračnu raketu s fregate, a tko ne. Zna se tko je, na kraju krajeva, organizacijski, logistički, ideološki, narativno, kulturno, propagandno i zbog mnogih drugih stvari sposoban formirati ekspedicijske oružane snage bilo gdje na planetu, a uskoro i u svemiru, a tko svoje mlade ljude, žene i djecu kao dio plana o estrahiranju viška radne snage i gladnih usta šalje bilo kamo po sistemski strukturiranim državama kako bi ostali tamo i po mogućnosti doturali nešto kapitala. Prije svega u novcu.