Magazin
GLASOVA BICIKLISTIČKA TURA (I.)

Turci su stali pred Bečom, ali mi nismo!
Objavljeno 21. srpnja, 2018.
OD OSIJEKA DO BEČA U TRI DANA PEDALIRANJA I PREŽIVLJAVANJA

Sljedeći put uzet ćemo haljinu - zaključili smo nas trojica - Siniša Kraml, Ivica Korman i Igor Mikulić, već prvoga dana našeg ovogodišnjeg biciklističkog putešestvija u kojem smo u osam dana pedalanja po prekrasnim predjelima i gradovima nekadašnjeg Austro-Ugarskog Carstva prešli više od 900 kilometara.


Da bih pojasnio zašto haljinu, ponovit ću vic koji smo u istom sastavu svakodnevno prepričavali otprilike prije godinu dana zezajući se na svoj račun, dok smo se biciklima vozili do Temišvara i natrag. Dakle, nakon što je Mujo došao kući s novim biciklom, Hasi je objasnio otkuda mu taj bicikl. "Dobio ga u parku. Naišla dobra ženska, stala pokraj mene, bacila bicikl na jednu stranu, haljinu na drugu, raširila ruke i kazala mi: ‘Uzmi, Mujo, što ti srce želi!‘. I ja uzeo bicikl", objasnio mu je Mujo. "Pametno", kaže mu Haso, "Šta će ti, bolan, haljina!".
Još nekako prošle jeseni isplanirali smo ovogodišnji biciklistički plan - vožnju do Beča, preko Šikloša, Sigeta, Kadarkuta, uz Balaton, pa preko Šoprona do Beča. A potom se najvećim dijelom vozeći uz Dunav vratiti u Osijek. I to smo i ostvarili.
Na vožnji je bilo teških, ali i prekrasnih trenutaka. A već na samom startu dobili smo svojevrsno upozorenje. Neposredno prije polaska i dogovorenog sastanka kod Vrata Baranje počela je padati kiša, uz neugodan vjetar, a gdje drugdje nego u prsa! Polazak na takav biciklistički put nemoguće je čekati najpovoljnije vremenske uvjete. Nekako računamo da je u pravilu najljepše vrijeme u tom razdoblju krajem lipnja i početkom srpnja. Osim toga, morali smo uskladiti svoje poslovne obveze i prije isplanirati godišnji odmor. I onda nam se dogodi to da nas prva tri dana vožnje zaljeva povremena kiša i "ubija" jak sjeverozapadni vjetar, kao što rekoh – u prsa. I sada bih podsjetio na našu zafrkanciju s početka ove reportaže, kada smo zaključili da bi drugi put radije uzeli haljinu, a ne bicikl.
PALINKA VRAĆA SNAGU

Prvoga dana, kako smo i spomenuli, kiša nas je ispratila iz Osijeka. Srećom, već i prije Darde je prestala, ali ne i vjetar. Kod Baranjskog Petrovog Sela ušli smo u Mađarsku i dobro poznatim putovima vozili prema Šiklošu, gdje je bila prva pauza, pa dalje kroz Harkanj prema Sigetu. A ovo, „dobro poznatim putevima“, pokazalo se netočnim. Jer, se ispostavilo da ako se samo malo opustimo i ne koristimo Googleove karte i oslonimo se na sjećanja na vožnju od prije dvije godine, kada smo pedalali do Balatona, vrlo se lako promaši pravi put. To nam se i dogodilo, tako da smo prvoga dana vožnje imali deset kilometara više od plana. Bio je to izuzetno naporan dan vožnje – prešli smo punih 180 kilometara. Kao i na početku puta, u posljednjih desetak kilometara do našeg prvog prenoćišta u mjestu Nagybajom, prilično nas je natopila još jedna lagana kišica. No, palinka našeg domaćina, Petera Hegedusa, vlasnika pansiona Bibic, kao i vruć tuš i obilan gulaš s tjesteninom, ugrijali su nas i vratili snagu.
Ujutro, uz obilan doručak, ali i još umorni od prvog dana, krenuli smo na rutu dugu 130 kilometara, do gradića Šarvara. Šarvar, koji je na rijeci Rabi, u 17. stoljeću bio je feud obitelji Drašković, a danas je poznat kao termalno lječilište u koje dolazi mnogo turista.
Na putu do Šarvara prolazili smo jednim dijelom pokraj Balatona i nerijetko vrlo lijepim područjima. Upravo je to područje oko Balatona poznato po odličnim biciklističkim stazama koje smo maksimalno koristili. Međutim, problemi su nastajali kada bismo morali vozeći prema cilju toga dana izići na cestu koja nije namijenjena za vožnju bicikla. Mađarska, naime, općenito gledano ima nešto lošije ceste nego što su kod nas. Često su na njima duboki kolotrazi koje su stvorili kamioni i na takvoj cesti je vrlo teško voziti se uz desni rub. Promet je na takvim magistralnim cestama vrlo gust, tako da je ta kombinacija prilično opasna za bicikliste. Unatoč tome što je i drugi dan vožnje, iako znatno kraći, bio također prilično naporan, jer je vjetar još pojačao u odnosu na prethodni dan, ne može se reći da nismo uživali. Međutim, posljednjih 20 kilometara tog dana pokvarilo je taj užitak. Tih 20 kilometara pokisli smo možda kao nikad u životu. Uhvatila nas je obilna kiša uz olujni vjetar. To otprilike izgleda ovako: iz sve snage pritiskate pedale, ali zbog snažnog vjetra brzina jedva dosegne 15 kilometara na sat. Odjeća i obuća potpuno je natopljena vodom. Kroz kacigu se također slijevaju potoci vode u oči, a automobili i kamioni uredno vas tuširaju golemim količinama vode koja se zadržava u onim spomenutim kolotrazima. I tako gotovo dva sata. Čak su i krave na obližnjem pašnjaku trčečim korakom tražile zaklon i istodobno buljile u nas vjerojatno misleći koji su ovo krelci.
Kada smo se smjestili u hotel u središtu Šarvara, trebalo nam je dugo tuširanje da se zagrijemo. I večera u jednom vrlo dobrom restoranu, iako odlična, bila je nekako tanka, pa smo je morali pojačati kolačima. Šarvar je lijep gradić. Kako je turističko odredište, ima više restorana i barova. Vrlo je lijep i stari grad opasan zidinama, a do čije kapije i ulaza vodi vodi zidani most.
Noć je bila također kišovita, tako je ona naša mokra odjeća i ostala mokra. Morali smo je takvu spakirati u vrećice i moliti se da do Beča, trećega dana vožnje ne pada kiša i da stignemo suhi. I doista, oblaci su se razišli i većim dijelom tog dana grijalo nas je sunce, ali i strašno usporavao snažan vjetar.
Područje kojim smo vozili od Šarvara, prema Šopronu, gdje smo namjeravali prijeći iz Mađarske u Austriju, dobrim je dijelom brežuljkasto. I također je mnogo prekrasnih predjela. Zbog velikog broja vjetroelektrana zaključili smo kako je tu vjetar izgleda uobičajena pojava.
ICA JE UMIRAO...

Ubrzo nakon polaska pojavili su se problemi s mjenjačem na Ivicinom biciklu. Radile su samo tri brzine. To i nije problem pri vožnji na nizbrdici, no na ravnim dijelovima ceste, ili uzbrdicama, a spomenuli smo da je čitav kraj brežuljkast, naš je Ica "umirao".
- Ovako neću daleko dogurati. Do Šoprona imamo još 20-ak kilometara, a tamo valjda ima neki servis da to riješim - žalio se Ica.
Naše improvizacije s popravcima baš i nisu bile uspješne, a u selima kojima smo prolazili nije bilo nikakvog servisa, tako da nam je prvi cilj bio doći do Šoprona.
Naposljetku stižemo u Šopron i lega Google vodi nas ravno do servisa gdje smo i popravili mjenjač.
- Majstore, koliko sam dužan? - pitam vlasnika.
- Ma ništa, sretan vam put - odgovara majstor. Svaka čast, mogao je tražiti u tom trenutku koliko je htio. Zahvalili smo mu do neba. Jedan je problem riješen, no drugi se nametnuo. Naime, ti problemi u vožnji do Šoprona, pa potom lutanje po gradu i popravak bicikla oduzelo nam je mnogo vremena. Do Beča bismo, prema procjeni, trebali stići do duboko u noć, što nije nimalo pametno. Morali smo mijenjati planove. Ili ostati jednu noć u Šopronu i pri tome platiti još jedno noćenje za nas trojicu, s obzirom na to da smo u Beču već imali rezerviran smještaj koji će svakako biti naplaćen, ili se do austrijske prijestolnice prevesti vlakom. Turci su stali pred Bečom, ali mi ne! Izabrali smo ovo drugo rješenje. Tih smo šezdesetak kilometara do Beča, sjedeći onako u biciklističkoj opremi pored naših bicikala, uživali u vožnji u udobnom austrijskom vlaku. Iz vlaka onaj neugodni vjetar uopće više nije bio neugodan. Na njega su nas zapravo podsjećale samo brojne vjetrolektrane, čije su se elise tako brzo vrtile. I tako smo u kasno poslijepodne tog petka stigli na bečki glavni kolodvor od kojega smo se još nekih 15-ak kilometara vozili po gradu dok nismo pronašli naš pansion. E, da su Turci mogli na vlak...
U Beču smo imali jedan dan pauze od bicikliranja i taj dan smo obilazili grad. Osim toga, konačno smo uspjeli oprati i osušiti svu onu odjeću koju smo vozili mokru od kiše prethodnih dana. Nakon Beča, put nas vodi u Bratislavu, mjesto sreće za tri navijača u kockastim dresovima... No o tome i svemu drugome u idućem nastavku, u idućem broju Magazina.


Igor MIKULIĆ/Ivica KORMAN
Čak su i krave na obližnjem pašnjaku trčečim korakom tražile zaklon od kiše i istodobno buljile u nas vjerojatno misleći koji su ovo krelci...
Mađarska, općenito gledano, ima lošije ceste nego što su kod nas. Često su na njima duboki kolotrazi koje su stvorili kamioni i teško je voziti uz desni rub...
Šezdesetak kilometara do Beča, sjedeći onako u biciklističkoj opremi pokraj naših bicikala, uživali smo u vožnji u udobnom austrijskom vlaku...
Jura i Stolni Biograd
Na putu smo kao navigaciju koristili Googleove karte. Bio je to doista pouzdan alat. Primjerice, Beč je čitav premrežen biciklističkim stazama i bez navigacije bilo bi doista vrlo teško voziti se biciklom, bez obzira na to što su te staze odlično označene. Beč je velik grad s oko dva milijuna stanovnika i recimo da biste iz grada izišli prema Bratislavi koja je bila naše sljedeće odredište, potrebno je zbog gustog prometa i semafora i više od sata vožnje. No, kod Googlea smo imali malih teškoća zbog toga što ta najveća svjetska tražilica, u želji da bude još bliža Hrvatima, prevodi nazive mnogih inozemnih gradova na hrvatski jezik. Tako na karti ne možete pronaći poznati Székesfehérvár, jer se on na hrvatskom naziva Stolni Biograd. Umjesto naziva Győra, stoji Jura. Ponekad nas je to zbunjivalo, ali u konačnici nije bilo većih problema i Googleove karte su nas u mnogim situacijama spasile od mogućeg dugotrajnog lutanja.
"Đe mi jakna?"
Iz Osijeka nas je ispratila kiša tako da smo, osim kabanica, na noge navukli i najlon vrećice kako bi nam patike ostale suhe. Negdje kod Darde kiša je prestala i bili smo u dilemi hoćemo li skinuti kabanice ili nećemo. Siniša je odlučio skinuti svoju jaknu i vezati ju oko struka. Negdje između Bolmana i Jagodnjaka Siniša, koji je bio na začelju, odjednom viknu: „Dečki stanite! Đe mi jakna! Nema mi jakne!“. Predložili smo mu da se vratimo, ali nije pristao rekavši da mu je možda jakna ispala prije deset kilometara. Na graničnom prijelazu Baranjsko Petrovo Selo, Siniša je u šali policajcu rekao da ako vidi nekoga u jakni na kojoj piše AMC, da mu je skine i sačuva. Devet dana kasnije ulazili smo u Hrvatsku, ali kod Batine i gle čuda – dočekuje nas isti policajac i pita. "Dečki, kako je bilo u Beču, Bratislavi?". "Nažalost, jaknu nismo našli", dodaje kroz smijeh.
Možda ste propustili...