Na dizajnerskoj, ali i aktivističkoj sceni Dejan Kršić nazočan je već više od 30 godina. Dobitnik je brojnih priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a radovi su mu objavljivani u brojnim stručnim magazinima od Amerike preko Rusije do Japana. Posljednjih deset godina Kršić je član udruge za vizualnu kulturu WHW/Što, kako i za koga. U prosincu 2016. proglašen je počasnim članom ULUPUH-a.

HDD djeluje već 35 godina. Kako bi glasila sažeta ocjena proteklog razdoblja?
- Dizajnersko društvo je, kao uostalom i naše društvo u cjelini, u tom razdoblju prolazilo različite faze. Od inicijalnog oduševljenja zbog konačnog osnivanja samostalnog društva dizajnera preko turbulentnih ratnih i tranzicijskih 90-ih, kad je društvo ne samo promijenilo naziv nego i djelovalo prvenstveno formalno i bez vlastitog javnog prostora. Od 1999. započinje serija redovitih revijalnih izložbi hrvatskog dizajna, a zatim, zahvaljujući angažmanu tadašnje predsjednice društva, Ire Payer, društvo počinje s organiziranijim radom, dobiva prostor u kojemu je pokrenut i rad Galerije, započinje se s izdavačkom djelatnošću itd. Tako je u prvom desetljeću 21. stoljeća zaokružen institucionalni razvoj profesije dizajna u Hrvatskoj. S nekoliko studija dizajna u Zagrebu i Splitu, aktivnim strukovnim društvom, galerijskom djelatnošću, web-stranicama, revijalnim izložbama te festivalom Dan-D. Istodobno i samo djelovanje profesionalnih dizajnera postaje vidljivije u javnosti, a rezultati njihova rada prisutniji ne samo na izložbama i u sektoru oglašavanja nego i ambalaže, osmišljavanja novih proizvoda, produkt dizajnu, posebno proizvodnji namještaja itd. Bijenalne revijalne izložbe tako svaki put jasno pokažu neke opće promjene u dizajnu i općoj društvenoj klimi. Ne mislim pritom samo na neke sezonske stilske promjene, nego prije svega na tipove poslova i zadataka. Tako su na izložbama bile primjetne dominacija ilustracije, zatim doslovno eksplozija kvalitetne tipografije, prvenstveno zahvaljujući angažmanu i utjecaju kolege Nikole Đureka, profesora na Odsjeku dizajna vizualnih komunkacija u Splitu, našeg najpoznatijeg autora tipografskih pisama; zatim postavi izložbi, pa signalizacija i slično. Vidjet ćemo koje će nam trendove nova izložba pokazati.



Koliko je u RH prepoznata važnost i uloga dizajna i koliko je on bitan čimbenik u brendiranju države?
- Kolega Boris Ljubičić kontinuirano se bavi zagovaranjem i obrazlaganjem važnosti vizualnog koda države. Na žalost, premda su "svi" prihvatili tzv. kockice, kad dođe do razine državnih obilježja, tu najednom prevladaju iracionalne tvrdnje i strah - prvenstveno političara - što smo jako dobro vidjeli na primjeru registracijskih pločica gdje je naručitelj pokazao dobru volju i spremnost da posluša argumente dizajnerske struke, ali je na žalost prevladao strah od promjena pa je čitav završeni natječaj propao, a RH propustila mogućnost da ulazak u EU obilježi i novim, boljim registracijskim pločicama.

Koje su akcije iz dizajnerskog područja od općeg društvenog interesa i koliko je za njih zainteresirana javnost, napose i država?
- Kad se kod nas, posebno u medijima, pojavi pojam "dizajn", najčešće je riječ o modi, frizurama ili unutarnjem uređenju prostora. Sve su to važne i vrijedne stvari, ali dizajn nije to, ne zadržava se na formi i izgledu, nije samo ono vizualno. Govorili smo o djelovanju Društva, svojevremeno je pokrenut i Hrvatski dizajn centar koji nažalost nikad u cijelosti nije zaživio, upravo zato što nije bilo ni interesa niti razumijevanja od strane države. Prije više od 10 godina pokrenuta je i inicijativa za donošenje nacionalne strategije (razvoja) dizajna, koja je završila u ladici vlade Ive Sanadera. To pokazuje da naši političari posve dobro razumiju važnost i ulogu dizajna kad treba odjenuti dres ili izabrati novi vozni park, ali ne i kad je riječ o njihovu osnovnom poslu, upravljanju državom.

Koliko se u svijetu prepoznaje i cijeni hrvatski dizajn kao dio hrvatskog identitata i brenda?
- Na međunarodnim je izložbama svakako priznat i prepoznat po autorskom djelovanju niza mlađih dizajnera i timova koji redovito dobivaju međunarodne nagrade i priznanja na različitim izložbama i natječajima. Prepoznati su i pojedini proizvodi, prvenstveno oni gdje je dizajn upotrijebljen na pravi način, dakle već u samom startu, pri koncipiranju, osmišljavanju i pozicioniranju proizvoda, a ne tek naknadno, kao lijepo pakiranje... Međutim, tu ne treba imati iluzija. Pravo pitanje je koje i kakve proizvode imamo i koliko su oni prisutni i uspješni na međunarodnom tržištu. Danas se često, uglavnom površno i pogrešno, govori o "kreativnim industrijama" i u njima vidi neki čarobi štapić, univerzalni lijek za sve naše probleme produktivnosti, konkurentnosti itd. Temeljni problem ideje u kojoj se te "suvremene i napredne" kulturne i kreativne industrije suprotstavlja "tradicionalnim" i "zastarjelim" nerazumijevanje je da to što se objedinjeno naziva "kreativnim industrijama" svoj pravi razvoj može doživjeti samo u sinergiji s drugim, upravo tim "tradicionalnim" industrijama. Bez tih drugih industrija, bez drugih društvenih aktera, dizajn (i druge kreativne industrije) u opasnosti su da postanu "umjetničko", solipsističko i samozadovoljno područje. A bez jasne politike općeg industrijskog razvoja svako zagovaranje potpore "kreativnim industrijama" predstavlja prije svega socijalnu mjeru poticanja sitnog kreativnog poduzetništva u uvjetima deindustrijalizacije, niske produktivnosti i malog unutarnjeg tržišta. No, mislim da nije moguće da će naš dizajn biti "prepoznat" na međunarodnom tržištu ako ga ni kod nas ljudi ne poznaju. Upravo stoga lobiram za reaktiviranje HDC-a ne sam kao posrednika između naručitelja i dizajnera nego, između ostalog, i kao specijaliziranog informacijsko-dokumentacijskog centra, kao prvog koraka prema budućem Muzeju dizajna.



Gdje je tu nastao problem?
- Na žalost, propuštena je izuzetna prilika da se bivša zgrada Ferimporta pretvori u muzej dizajna ili arhitekture i dizajna, prostorno povezan sa susjednim srodnim institucijama, Školom primijenjene umjetnosti i dizajna i Muzejom za umjetnost i obrt (u kojemu se davnih godina nalazilo i sjedište nekadašnjeg Centra za industrijsko oblikovanje/CIO). Umjesto toga, stara zgrada je nestala i na njezinu mjestu niknula je nova zgrada muzičke akademije koja je objektivno mogla biti i na nekom drugom, i za njih pogodnijem mjestu. No, što je tu je. Kako japanska izreka kaže - najbolje vrijeme za posaditi drvo bilo je prije 25 godina, a drugo najbolje je danas. Tako je i s Muzejom dizajna. Trebalo ga je osnovati početkom 90-ih, tako bi se možda bolje očuvale arhive i kolekcije brojnih poduzeća koja su nestala u tranziciji, a koja su u socijalizmu imala svoje dizajnerske biroe. Evo, jedan od prvih kućnih dizajn studija nekog domaćeg poduzeća bio je upravo u osječkoj Saponiji, a danas o tome gotovo ništa ne znamo.

Sad smo, eto, poznati i po golemom nogometnom uspjehu, drugi smo na svijetu, "kockice" na dresovima iznova su u središtu pozornosti, zastava i grb također, što će vjerojatno biti dodatni faktor u promociji Hrvatske diljem svijeta... Vaš komentar?
- Proteklih dana puno se govori o tome kako primjer nogometaša pokazuje da možemo biti uspješni. Međutim, u njujorškoj MOMI upravo je velika i izuzetno uspješna izložba posvećena arhitekturi i dizajnu u socijalističkoj Jugoslaviji. I u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt se na izložbi "60-e" divimo dizajnu tih godina, a svakodnevno vrijedne komade naše baštine modernizma puštamo da propadnu, nestanu, pa će ih neke buduće generacije moći vidjeti tek na crno-bijelim fotografijama. Kad je već ta prilika za osnivanje Muzeja prije par desetljeća propuštena, to moramo napraviti danas. Osnivanje Muzeja dizajna doista je važnija infrastrukturna investicija od nekakvog "nacionalnog nogometnog stadiona" jer su naši dizajneri odavno u "svjetskim ligama", samo to nije tako atraktivno za poziranje političara pred TV kamerama.

Što se vašeg pitanja o dresovima tiče, prije svjetskog prvenstva čulo se dosta glasova protiv tih crno-plavih dresova. Posebno je kolega Ljubičić protestirao protiv udaljavanja od prepoznatljivog kvadratnog crveno-bijelog vizualnog koda. Međutim, pokazalo se da je reprezentacija bila uspješna toliko da se čak tvrdilo da su ti novi crno-tamnoplavi dresovi sretni. Znamo kakav je rezultat bio kad su u prepoznatljivim crveno-bijelim dresovima zaigrali protiv Francuske. To možemo naknadno tumačiti na različite manje ili više šaljive načine, ali ozbiljna poruka glasi - važno je imati što ponuditi, imati kvalitetan proizvod. Ma kako dobro bilo zapakirano, smeće možete nekome prodati samo jednom.