BELI MANASTIR - U srpnju prije 55 godina ime Belog Manastira pročulo se u cijeloj bivšoj državi.
Razlog tomu najvažnija je sporedna stvar na svijetu - nogomet. Mjesni nogometni klub Šparta, tada klub s 39-godišnjim stažom, plasirao se u ondašnju Drugu saveznu ligu - zapad. Malo je onih koji su se prisjetili tog velikog uspjeha ‘‘provincijalaca‘‘ iz Baranje, kluba koji je žario i palio stadionima diljem Hrvatske i šire, no sjećanja nisu izblijedjela Seadu Bećareviću, kapetanu tadašnje belomanastirske momčadi, koji je tih dana u jedini baranjski grad donio pobjednički pokal.
- Sjećam se kao da je jučer bilo. U Slavonskoj zoni bili smo prvi sa šest bodova više od Belišća i izborili nastup u kvalifikacijama. Prvo smo izgubili u Zagrebu, ali smo to kasnije nadoknadili. Na svom travnjaku pobijedili smo NK Ljubljanu 4:2, a potom u slovenskom glavnom gradu izvukli remi, što je bilo dovoljno za upis u zlatnu knjigu belomanastirskog nogometa - prisjeća se vremena od prije 55 godina. Cijeli grad je, kaže, tada živio za nogomet, a na stadionu u Sportskom parku znalo se nagurati i gotovo 10.000 ljudi. Ne samo iz Belog Manastira nego i iz cijele Baranje i dijela Slavonije. Nakon ulaska u Drugu ligu organiziran im je svečani doček, a sa svih strana stizali su brzojavi s čestitkama. Ulazak je gotovo senzacionalno odjeknuo u cijeloj državi jer je Beli Manastir tada bio gradić s približno 5000 ljudi, a u klubu su igrali ‘‘domaći‘‘ igrači, studenti, službenici, tokari, bravari, mehaničari, mesari, električari…, s tek nekolicinom ‘‘stranaca‘‘. Jedan od njih bio je i Bećarević, koji je dvije godine ranije u Beli Manastir došao iz Teslića.
- Za Beli Manastir u to vrijeme nisam ni čuo. Znali smo za Baranju i Belje, ali za Špartu i grad baš i ne - priča, naglašavajući kako nije mogao odoljeti ponudi tadašnjih klupskih čelnika, premda je već pregovarao s upravama nekolicine drugoligaških klubova. Nikada se, tvrdi, nije pokajao što je s jednim koferom stigao u Baranju. Novaca je, dodaje, bilo dovoljno za osnovne životne potrebe, a više od svega značilo mu je što ga je poznavao cijeli grad i okolica. Na kraju, Šparta mu je bila ‘odskočna daska‘ za odlazak u Osijek, gdje je također uspješno igrao‘.
- Tih su dana novine objavljivale senzacionalnu vijest da je seoski klub ušao u Drugu ligu. Beli Manastir nazivali su pak nogometnim velegradom - kaže Bećarević, dodajući kako je Šparta do tada imala još jedan pokušaj ulaska u viši stupanj natjecanja, ali je više sreće imao NK Igman. Nažalost, u Drugoj su ligi ‘‘plesali samo jedno ljeto‘‘, slično kao i krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je Šparta na kraju jesenskog dijela drugoligaškog natjecanja bila pri vrhu tablice, ali je na kraju zauzela poziciju koja ju je vodila u niži stupanj. Danas je, uz Bećarevića, živo samo nekoliko njegovih tadašnjih suigrača. Iz ‘‘prvog tima‘‘, tvrdi, samo trojica. Još uvijek čuva požutjele fotogafije i novinske isječke iz zlatnog doba belomanastirskog nogometa žaleći za prošlim vremenima. Nerado komnetira sadašnju nogometnu situaciju u Belom Manastiru, u kojem postoje dva nogometna kluba, županijski prvoligaš i drugoligaš, što je previše za grad koji u ovom trenutku ima znatno manje stanovnika nego što ih je zabilježeno na posljednjem popisu stanovništva. Više ih je, doduše, od 5000 s početka šezdesetih prošlog stoljeća, ali premalo za dva uspješna kluba...