Galeriju fotografija pogledajte OVDJE.

 

Nedjelja, 15. srpnja 2018. godine, zauvijek će ostati upisana u povijest hrvatskog sporta. Hrvatski nogometaši igrali su finale Svjetskog prvenstva i, na žalost, izgubili od Francuske (4:2). Vatreni u Moskvi nisu uspjeli osvojiti "boginju", nisu osvojili naslov prvaka svijeta, ali iz Rusije se vraćaju uzdignuta čela, vraćaju se kao heroji nacije.

Dečki, niste prvaci, ali za nas ste posebni, veličanstveni, vi ste igrači koje volimo i velika vam hvala što ste nas učinili sretnima, ponosnima, što ste nam u mjesec dana donijeli pregršt sreće i zadovoljstva. Svojom voljom i zalaganjem, požrtvovnošću, borbom do posljednjeg atoma snage, zajedništvom, poštenim pristupom svom poslu i hrabrošću osvijetlali ste obraz Hrvatske diljem svijeta. I pokazali onaj najbolji dio Hrvatske.


Prilika je bila golema, samo jedna utakmica, samo 90 minuta dijelilo nas je od raja, od besmrtnosti u koju ulaze samo najbolji i najposebniji. Hrvatski nogometaši na ovome svjetskom prvenstvu bili su fantastični, pobijedili su Nigeriju, potom veliku Argentinu, simpatični Island, srušili Dansku i Rusiju nakon lutrije penala, izbacili bahatu Englesku nakon iscrpljujućih 120 minuta i navijače bacili u trans, u ludilo i sreću kakvu dugo nismo osjetili. A onda, u najvažnijoj utakmici ove generacije, u najvažnijoj utakmici hrvatskog nogometa ikada, u velikom finalu, slavili su Francuzi. Ne toliko bolji, samo sretniji Francuzi. Proklet je taj nogomet, u nedjelju je bio itekako proklet. Ova generacija Vatrenih druga je na svijetu, ali za nas je najbolja, jedinstevna, dugo ćemo pamtiti "rusku bajku", dane ponosa i slave. Generacije Hrvata pričat će o veličanstvenoj 2018. i čudesnom putu hrvatskih nogometaša do finala World Cupa.
Osijek već neko vrijeme živi u navijačkom ludilu, a sveta nedjelja je bio dan posebniji od svih naših dosadašnjih nogometnih dana. Na jutarnje mise vjernici i minstranti su dolazili u ‘kockastim‘ dresovima, na kućama i zgradama diljem grada i okolice izvješene su hrvatske zastave, nacionalni ponos bio je na vrhuncu, ujedinjena Lijepa Naša i dijaspora živjela je i disala za Vatrene. Ovih "ruskih" dana od Iloka do Dubrovnika svi smo bili kao jedno, naši su nogometaši napravili (ne)moguće i ujedinili ovaj prečesto razdijeljeni narod u jedno veliko srce vatreno. Osijek je, kao i cijela država, od ranog jutra bio u znaku navijanja, a oko 16 sati rijeke ljudi su se počele slijevati prema Trgu Ante Starčevića i Tvrđi gdje se organizirano gledala utakmica. Prepuni su bili i kafići, a oni koji nisu otišli u veliko društvo, utakmicu su gledali u vlastitim domovima. U Osijek su nogometnu atmosferu došli osjetiti i naši najbliži susjedi, skupilo se društvo iz Mađarske, Srbije, BiH... I kad su ljudi zauzeli svoja mjesta pred manjim ili većim ekranima, u 17 sati grad je utihnuo, život je stao, jer u Moskvi je počeo finalni susret.

Finale nam nije donijelo mnogo veselja, ali bilo je to finale nakon kojeg našim nogometašima nemamo što zamijeriti. Igrali su dobro, bolje od Francuza, ali sreća im je okrenula leđa. A kad uz sebe nemaš "božicu sreće" ne možeš ništa. Pobjede nas je koštalo nekoliko pogrešaka i pehova, Francuzi su dobili, Hrvatska je ostala pred vratima raja, a dan je završio s pomiješanim osjećajima. Izmjenjivali su se tuga i ponos, uglavnom je ponos skrivao suze. A bilo je suza, plakali su hrvatski nogometaši i navijači, plakalo se u Moskvi, ali i u Njemačkoj, Austriji, Irskoj... Najviše suza proliveno je u Hrvatskoj, teško ih je bilo zadržati, čekali smo, sanjali i nadali se pobjedi u utakmicu svih utakmica, a morali smo gledati francusko slavlje. Opet ta Francuska, prije 20 godina uništili su san Bobana, Prosinečkog, Šukera, Ladića, Štimca, Bilića..., dogodila se 2018. i opet Francuska. Te 1998. bili su bolji u polufinalu, neka nova generacija zaustavila nas je u finalu. Rana je svježa i boli, ali kad se "otrijeznimo" i priberemo, shvatit ćemo što je to veliko, golemo, veličanstveno i nestvarno napravila Dalićeva momčad. I zato velika hvala Vatrenima, niste pobijedili u najvažnijoj utakmici, ali ste nam donijeli mnogo sreće, veselja i nezaboravnih dana u kojima je ponos bio reći - ja sam Hrvat! Dok se čekala podjela medalja, simbolika, ili nešto drugo, ali u Moskvi se otvorilo nebo, krenula je jaka kiša. Možda je i Onome gore bilo žao što je momčad kao Hrvatska izgubila... Kiša se ukazala kao nesretne suze.
A Osijek je još jednom pokazao koliko voli reprezentaciju, unatoč porazu, razočaranju i tuzi, dok su Francuzi još slavili na travnjaku, a izbornik Dalić tješio naše nogometaše, u čast Subašiću, Modriću, Rakitiću, Mandžukiću, Vidi..., nad gradom Osijekom zasvijetlio je vatromet, odjekivale su petarde, palile su se bengalke... Ljudi su izišli na ulice pozdraviti ovaj golemi uspjeh, zatrubile su sirene, krenuo je i karusel... Izgubili smo, ali se slavilo. Nogometaši su to zaslužili, veliki je ovo rezultat i trebalo je to pozdraviti.
Zbog nesretnog poraza u finalu još ćemo neko vrijeme tugovati, biti pomalo nesretni i razočarani, ali zapravo možemo biti itekako ponosni i sretni. Zauvijek ostaje upisano da je sjajna generacija hrvatskih nogometaša 2018. godine igrala u finalu Svjetskog prvenstvo i osvojila srebro.